U utrci za Hrvatski sabor uglavnom dominiraju ili svjetonazorska ili pitanja visoke politike na kojima se najlakše potpalestrasti i slijeva i sdesna, ali veliki dio naših građana bori se s mnogo jednostavnijim i težim pitanjima, primjerice, kako preživjeti.
Osobito, kako preživjeti ako si osoba s invaliditetom koja prima novčanu pomoć od 1500 kuna. E, to je jedno od pitanja koje muči kandidata koalicije Možemo! u 1. izbornoj jedinici, Hrvoja AntonijaBelamarića, gosta RTL-ova Direkta.
Hrvoje od rođenja boluje od cerebralne paralize, ali je izrazito aktivan u promicanju prava osoba s invaliditetom. Bio je i kolega ZoranuŠprajcu na HRT-u gdje je radio kao novinar vanjski suradnik, kao i na Radiju 101.
Otkud vi u politici? Što vas je motiviralo da se baš sada angažirate?
"Da mi ne bude dosadno. A druga varijanta je Gordan Jandroković. Na zadnjim izborima imao je 800 glasova pa zašto ja ne bih mogao 2000? Ali, sad smo napravili još jednu stvar. Osim mene u stranci Možemo! je i Ana Alapić, majka malog Mate, teško bolesnog dječaka. Osobe s invaliditetom treba kvalitetno obrazovati i zaposliti."
Na računu s kojeg se financiralo zapošljavanje osoba s invaliditetom, navodno je bilo oko 450 milijuna kuna...
"Vlada je prije toga lagala da to nije uzela. Čak nije obavijestila ni pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom. Živimo u zemlji u kojoj se voli lagati. Nemojte mi lagati u oči."
Rekli su da će vratiti taj novac...
"Znamo da se nikad neće vratiti. Da odgovorim za invalidninu. Nemam je jer imam visok prag cenzusa, radim i kažnjava me se - jer radim. Dobivam otprilike 3000 kuna i ne mogu dobiti invalidninu. Najtragičnije je da ona mora biti dio svih nas. Nisam je birao. Invalid je invalid, idemo iz početka. Osobe s invaliditetom se moraju adekvatno školovati da bi se mogle adekvatno zaposliti."
Što je problem u obrazovanju?
"Vrlo jednostavno. Programi nisu mijenjani 30 godina, zastarjeli su. Slijepa osoba može biti samo telefonist. Zašto ne bi mogla biti u IT-u, zašto ne bi bila knjižničar ili zašto ne bi radila neki treći posao?"
Koja institucija je zadužena za provođenje takve vrste obrazovnog programa?
"Ministarstvo obrazovanja, ali nadležna je cijela Vlada. Potpisala je europske i svjetske konvencije, konvencije Ujedinjenih naroda. Nemamo vlakove ni autobuse. U redu, ja sam u Zagrebu, u njemu je to napola riješeno. No, nemamo taksije za invalide, moramo dva dana unaprijed zvati. Zašto sam se odlučio na politiku? Živimo 30 godina u prošlosti i povijesti. Mene to ne zanima, moje kolege to ne zanima. Imam kolegu koji ima turističku agenciju i doveo bi osobe s invaliditetom ovamo, ali nema ih gdje smjestiti. Kad idem na more, moram naći nekoga."
Ako 450 milijuna kuna samo stoji neiskorišteno, to je onda još gore.
"Bit ću direktan, 65 posto osoba s invaliditetom nikad nije bilo u svijetu rada. Probajte sjesti u kolica i tražite da vas netko zaposli. Išao sam fiktivno otvoriti firmu i žena na Mirovinskom me pitala što radim, da si uzmem "socijalu". Zašto hoću raditi? Da bih bio koristan društvu, svima oko sebe i da ne ovisim ni o kome. Kad sam već tu, ispričao bih ovo, nakon smrti roditelja ili članova bliže rodbine osoba s invaliditetom nema sustav podrške socijalnih usluga. Znači, da mu netko pere, pegla, skuha, toga nema."
Stalno se hvalimo da imamo socijalnu logistiku...
"Ništa nemamo. Otkad je Hrvatske, nitko nije radio na tome, niti želi raditi. U Ministarstvu socijale je zaposleno više od 500 ljudi. Što oni tamo rade?"
Imaju li zaposlenu neku osobu s invaliditetom?
"Ne. Čak su ministarstva i županije za kvotno zapošljavanje zadužene, ali vidjet ćete da nema tih radnih mjesta. Jednostavno, čovjeku izbiju sve iz ruke."
Ministrica se hvali da djeca s poteškoćama imaju poteškoće, da se pomaže takvoj djeci.
"Imate dijete s autizmom s kojim treba raditi. Ako je u doba korone doma, majka to ne može raditi jer nema ta saznanja, nema fokus nad gradivom, tko će mu objasniti? Ili, osoba s cerebralnom paralizom... Svu tu djecu maltretiramo i dajemo im tisuću zadataka, a ona mogu ispuniti dva. Što nam je cilj? Socijalizirati osobu, dati je u radni proces i da bude korisna društvu. Mene društvo kažnjava zato što radim. To je tragično. Slušam neki dan premijera, kaže da će dići plaću za 1500 kuna, ljudima nije dosta ni 10.000 kuna. To su smiješne stvari i zato sam rekao, idem s mladim ljudima. Treba pokušati. Nije sve Zagreb, zamislite kako je osobi s invaliditetom na otoku Braču, ne može do novih kolica jer mora u Split da bi dobio odobrenje, jer na otoku nema HZZO-a. Za kraj bih rekao nešto, a dogodit će se na ovim izborima. Izborno povjerenstvo neće ići po domovima zbog korone. Ovim putem pozivam osobe s invaliditetom da izađu na izbore jer je to njihovo građansko i ljudsko pravo, da glasuju za bilo koga i kažu što hoće, a što neće. Također, osobe koje su u domu umirovljenika, socijala im uzima mirovinu kojom plaća dom i njima ostaje sto kuna mjesečno... Neću u Saboru sjediti kako bih sjedio, borit ću se, lupat ću nogama da osobe s invaliditetom dobiju što zaslužuju."
