Otvaranje devetog izdanja INmusic festivala donekle je palo u drugi plan zbog još jedne u nizu utakmica desetljeća, generacije ili kako su već nabrijani sportski novinari proteklih dana nazivali novi pokušaj hrvatske nogometne reprezentacije da izbori nastup u osmini finala. Zahvaljujući početku u 22 sata, utakmica se „kosila“ s koncertima headlinera na glavnom stageu kojima je preotela dobar dio posjetitelja naguranih ispred televizora smještenog kraj legendarnog autobusa firme Krstić. U slučaju glasgowskih The Fratellisa to stvarno nije bila neka šteta jer se ponovno potvrdilo kako su hvalospjevi kojima ih je britanski glazbeni tisak zasipao u vrijeme debija „Costello Music“ bili najobičnije pretjerivanje i prodavanje magle. U osnovi, riječ je o regresivnom i zastarjelom kombiniranju utjecaja Stonesa, Facesa, glam-rocka i pop-punka koji je izrodio tek nekolicinu dobrih („For a Girl“, „Whistle For A Choir“) i gomilu bezidejnih, bezličnih pjesama.

Mnogo bolji dojam na manjoj pozornici ostavila je alternative dance skupina Crystal Fighters čiji je razigrani koktel synth-popa, indieja i folka propisno oznojio i rasplesao okupljene. Čini se kako su se organizatori pri slaganju programa ipak malo zeznuli i „zamijenili“ mjesta spomenutim bendovima.

Ulogu glavnog headlinera prve večeri u potpunosti su opravdali Foals, kvintet iz Oxforda koji je na svom premijernom zagrebačkom koncertu svoju neopsihodeliju predstavio u punom sjaju. Za razliku od „braće“ Fratelli, grupa Yannisa Philippakisa s lakoćom je opravdala sve nagrade i priznanja, kako one za najbolji album („Total Live Forever“) tako i titulu jednog od najimpresivnijih live bendova današnjice. Bazirani na materijalu s posljednje dvije ploče, Foals su u jednom trenutku bili hermetični i eksperimentalni poput svojih slavnih sugrađana iz Radioheada, da bi već u sljedećem shoegaze/indie tradiciji dodali poletne plesne ritmove i u publici napravili pravu veselicu. Izvrstan nastup, pogotovo jer je bilo jasno da pred nama stoji sastav u naponu snage, i u kreativnom i u komercijalnom smislu.

Sve u svemu, vrlo solidan start, a najbolje stvari (The Black Keys, MGMT, Pixies) nas tek očekuju.