Yanis Varoufakis je zadnjih godina postao jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista prije svega zahvaljujući žestokoj kritici ekonomske politike EU, prije svega u odnosu na Grčku, odnosno odbacivanju politike rezova za koju drži da je zemljama EU donijela više štete nego koristi.
U siječnju 2015. postao je ministar financija u Vladi jednako poznatog mladog i dotada po stilu neviđenog Aleksisa Ciprasa.
No, Varoufakis je izdržao samo pola godine: ušao u teške verbalne okršaje u Bruxellesu i ostavio Ciprasa koji se na kraju ipak slomio. Iako do danas nije stavio kravatu - kao znak pristajanja uz birokraciju - pristao je na uvjete europskih birokrata.
Dok Cipras traži rješenje za izmučenu Grčku, Varoufakis danas putuje i predaje o krhkosti Europe i pohlepi bankara. S njim je za RTL Danas razgovarao naš reporter Petar Panjkota.
Počnimo sa onim što se dogodilo sinoć, Talijani su glasali protiv ustavnih promjena koje bi dale veću moć vladi. Jeste li očekivali takav ishod i kako ga komentirate?
O da, bilo je očekivano. Što mislim o tome? To je prirodna posljedica neodrživosti Italije unutar Eurozone. Talijanska ekonomija je snažna, ima trgovinski višak, njezina vlada ima primarni suficit, ali ipak Italija ne može disati unutar neispravne strukture Eurozone. To zagušenje uzrokuje odbacivanje takve politike. O tome se radilo, odbačena je politika koja je slijedila neuspjehe Europske unije da ispravi strukturu Eurozone, čime je slomljena moćna i važna ekonomija poput Italije.
Postoji strah da bi se talijanske banke sada mogle urušiti. Kako je nekoliko najvećih hrvatskih banaka u vlasništvu talijanskih, trebaju li građani Hrvatske biti zabrinuti?
O da, trebate biti jako zabrinuti, ali ne samo kao Hrvati, trebati biti zabrinuti i kao Nijemci, Francuzi, Potrugalci ili Grci. 2008. imali smo veliku bankarsku krizu koja je pogodila globalnu ekonomiju. Nikada se od toga nismo oporavili, a to je zbog toga što smo godinama poricali što se događa. Poput male djece koja razbiju igračku ili vazu pa to pokušaju sakriti ispod tepiha. To je Europa. Pokušavali smo sakriti ruševine razbijenog bankarskog sektora ispod tepiha, ali u nekom trenutku stanete na to i shvatite da problem nije nestao. U tome se sada nalazimo, ali bitno je i pokazati, što je moja poruka prijateljima ovdje u Hrvatskoj, da smo svi u ovome zajedno. Ne postoji "hrvatska kriza", "grčka kriza" ili "talijanska kriza", to je kriza Europe. No, nažalost, kao Europljani, nikada nismo imali niti jednu raspravu kako se suočiti s krizom Europe. Govorili smo o grčkoj ili talijanskoj krizi, ali jako smo slabo odgovorili na jasnu i neposrednu opasnost koju je predstavljala bankarska kirza, od 2008. naovamo.
Ovdje ste u Zagrebu prvi put nakon 2013., kada ste upoznali aktualnog grčkog premijera Ciprasa. Mnogo toga se dogodilo od tada, ali moje je pitanje jeste li danas više ili manje optimistični da bi se politički i financijski sustav u Europi i ostatku svijeta mogao promijeniti nabolje?
Mnogo sam manje optimističan. Nisam bio optimističan 2013. kada sam bio ovdje. Već smo imali četiri godine poricanja, sada imamo još tri godine poricanja od tada. Način na koji su se prijedlozi iznosili Eurogrupi jest da se o tome nije niti raspravljalo, iako se radilo o jako umjerenim prijedlozima koji bi riješili veliki spektar problema, ne samo za Grčku nego i za ostatak Europe. To ne može moje srce ispuniti optimizmom, ali moramo razlikovati optimizam i nadu. Optimizam se bazira na predviđanjima. Ne predviđam da će se dobre stvari događati u Europi, ali imamo moralnu i političku dužnost zadržati nadu i djelovati na način koji će biti dobar za prosječnog Europljanina.
Vidjeli smo rast ksenofobije, rasizma i nacionalizma diljem Europe, također i u SAD-u, vi kažete da je to ista stvar koja se događala u 30-ima nakon Velike depresije. Što europski vođe moraju učiniti kako bi spriječili da kontinent otkliže u kaos koji je tada uslijedio?
Jednu stvar – po prvi put od 2008. suočiti se s činjenicom da imamo europsku krizu. Nemamo grčku, irsku, njemačku ili talijansku krizu, nemamo bankarsku krizu ili dužničku krizu. To je sve jedna kriza, i treba učiniti nešto kako bi se racionalno i razumno pristupilo toj krizi kao zajedničkom problemu koji zahtijeva zajedničko rješenje. Jedan mali primjer – da se odobri Europskoj investicijskoj banci da svake godine potroši 5 posto BDP-a Eurozone na programu oporavka temeljenog na investicijama koje cilja na zelene tehnologije i održivi razvoj. Snažne investicije u takav razvoj, kroz obveznice Europske investicijske banke koje bi kupovala Europska centralna banka, nešto su što možemo učiniti sutra.
Samo pet posto?
To je mnogo ako se radi svake godine. To bi promijenilo cijelu atmosferu u Europi, ali to ne činimo zbog ogromnog političkog neuspjeha.
Donald Trump je najbolji primjer dobitnog populizma, ali vi ste napisali da je njegova pobjeda prilika za progresivne snage diljem svijeta da se ujedine u humaniziranju globalizacije, kroz razumne ekonomske politike usmjerene prema zajedničkom blagostanju. Koje bi te politike bile i kako ih očekujete progurati ako ste izvan sustava?
2009., odmah nakon što je pao Wall Street, G20 se sastao u paničnom stanju i koordinirao aktivnosti kako bi se spasili bankari. To je dokaz. No, potom su zaboravili na sve, otišli kući, na praznike, ne znam gdje, ali se nikada više nisu sastali u istom smislu. Zamislite da su se ponovno sastali, da koordiniraju načine za poboljšavanje investicija i dobrobiti prosječnih građana, da koordiniraju fiskalne, zdravstvene ili obrazovne politike na isti način. Bili bismo u različitom svijetu danas, Donald Trump ne bi bio predsjednik SAD-a, Alternativa za Njemačku ne bi bila u usponu u Njemačkoj, Le Pen ne bi bila prijetnja da će postati predsjednicom Francuske. Dakle, koncentrirajmo se na neuspjeh, to je ogroman politički neuspjeh estalishmenta.
Moram vas pitati o vremenu kada ste bili na poziciji moći u Grčkoj, mislite li i danas da je stranka Syriza trebala ustrajati na svojim obećanjima i ne popustiti pred zahtjevima Bruxellesa, ili je Grčka premala zemlja da se upusti u svojevrsnu borbu Davida protiv Golijata?
Jasno je da mislim kako smo trebali poštovati 63 posto Grka koji su nam dali mandat da kažemo ne idiotskim, autoritarnim i neuspješnim politikama. Jesmo li bili premali? Bili smo mali, ali je naš dug bio prevelik. Kada dugujete 320 milijardi, imate moć. Dopustite da vam dam još jedan broj – 1 bilijun eura. Toliko bi koštali Wolfganga Schaublea da nas izbaci iz eurozone. Bila je to prazna prijetnja i Cipras je popustio pred praznom prijetnjom. Imao je povijesnu dužnost to ne učiniti.
U Drugom svjetskom ratu Grčka je okupirala i razorila Njemačka svojim tenkovima.¸Je li ono što se dogodilo 2008. pa nadalje bila slična okupacija i razaranje od strane banaka iz Njemačke i Francuske?
Ja bih napravio drugu analogiju. 1967. smo imali državni udar, kada je grčka demokracija suspendirana korištenjem tenkova, 2015. je demokracija suspendirana korištenjem banaka. Postoji problem s analogijama vezanim za Drugi svjetski rat, i s tim sam jako oprezan, jer zadnja stvar koju trebamo su ponosne nacije koje se okreću jedne protiv drugih. Nijemci koji mrze Grke i Grci koji mrze Nijemce. Imamo previše toga zajedničkog. Problem je bio što se su istinski nesposobni i lijeni ljudi u Njemačkoj i Grčkoj prije 2008. urotili protiv istinski dobrih i marljivih ljudi u Njemačkoj i Grčkoj. Bankari u Njemačkoj su gurali ogromne sume novca bankarima u Grčkoj, koji su ga potom koristili kako bi ga posuđivali vladi, privatnom sektoru i drugima, kreirajući mjehure od sapunice. Kada je taj savez lijenih i nesposobnih ljudi izgubio mnogo novca nakon 2008., radišni Nijemci i Grci bili su ti koji su zbog toga patili. Dakle, mnogo me više interesira graditi mostove između naših nacija, nego poticati podjele.
Vi ste jedno od najprepoznatljivijih lica europske ljevice, ali na ljevici trenutačno nema mnogo lica. Ljevica je u krizi, što mislite da bi trebala činiti da pridobije podršku širih masa? Na istom tragu, zašto su stranke desnice uspješnice u pridobivanju glasova frustriranih i dezorijentiranih ljudi koji su izgubili egzistencijalnu sigurnost, od ljevice koja bi takvima trebala biti logičan saveznik?
Jednostavna odgovor na vaše pitanje jest da desnica, odnosno ksenofobna i rasistička ultradesnica, ne mari za istinom. Oni lako mogu reći, kao što su govorili u 30-ima, 'reći ću vam tko je kriv, Židovi su krivi. Uhvatite Židove i sve će biti dobro!' Danas je čuje 'uhvatite Sirijce ili uhvatite Muslimane!' Kada su ljudi očajni, traže žrtvene jarce. Takve su politike nažalost lake, ali istodobno jako otrovne. Mi na ljevici imamo dužnost kazati istinu, a istina je kompleksnija. Prenijeti kompleksniju istinu je teže, ali je ono što mi na ljevici moramo učiniti. Ne zaboravite, i mi na ljevici imamo svoje grijehe, svoj teret iz prošlosti, odgovorni smo za zločine protiv čovječnosti, dali smo svijetu Gulage, nismo prebrodili to strašno naslijeđe. Mislim da ljevica ne može uspjeti kao ljevica. Ono što mi želimo učiniti kroz DiEM (Pokret demokracija u Europi) jest doprijeti do liberala, progresivnih konzervativaca, zelenih, ljudi koji nisu na ljevici, kako bismo formirali široki savez demokrata, razumnih ljudi protiv nesposobnog establishmenta i ksenofobnih i rasističkih nacionalista.
Ljudi se doimaju inertnima, manje sklonima prosvjedovati ili tražiti išta od vlasti, bez obzira što im ona čini. Koju socijalnu ili dobnu skupinu vidite kao onu koja bi mogla pokrenuti promjene?
Mislim da su to ljudi svih generacija. Takvo je moje iskustvo, poput sinoćnje večeri u zagrebačkom HNK-u, kada govorimo jezikom istine, priznajemo vlastite pogreške i stvari koje ne znamo, predlažući plan konstruktivne neposlušnosti. To je vrlo jednostavna ideja. Izložit ćemo establishmentu jednostavne, umjerene i konstruktivne prijedloge oko toga što učiniti sa dugom, zdravstvenim uslugama i slično. Ako se ne zainteresiraju, tada ćemo jednostavno biti neposlušni, na nivou općina, parlamenata, Europskog parlamenta itd. To je ono što Europi treba – kombinacija umjerenih i konstruktivnih prijedloga političkog djelovanja i spremnosti da se kaže ne.
Koliko je dugo ovaj politički i financijski sustav uopće održiv, bez ikakvih promjena?
To je nemoguće pitanje za odgovoriti. Reći ću to ovako – zamislite da je ovo 1980., mi smo u Moskvi i slažemo se da sovjetsko gospodarstvo nije održivo. Bismo li bili u mogućnosti predvidjeti koliko će mu dugo trebati da se raspadne i kako će se to dogoditi? Odgovor je ne. U fizici postoje prijelomne točke, znate da će se dogoditi, ali je nemoguće predvidjeti točno kada. Ako stavite mnogo tereta na most, znate da će se u nekom trenutku slomiti, ali ne možete predvidjeti kada.
Pokret demokracija u Europi je ustvari platforma za neku vrstu promjene, ali morate dobiti pozornost onih koji donose odluke. Jeste li u tome dosad imali uspjeha, jesu li možda neki od ministara iz Vlade razgovarali s vama otkad ste ovdje i očekujete li to?
Ne, ne očekujem to od njih. Establishment u Europi je iznimno dobar u produžavanju stanja poricanja, dok ne izgube tlo pod nogama. Sjetite se gospodina Mattea Renzija danas, to je upravo to, on je odbio suočiti se sa stvarnošću, ostao je u stanju poricanja i sada je sa njim svršeno. Ista se stvar, nažalost, može primijeniti na gotovo svaku europsku vladu. Naš posao nije raspravljati s ljudima koji misle da njihove plaće ovise o tome da s nama ne govore. Zato i stvaramo pokret koji će ih prisiliti da, ili ozbiljno raspravljaju o stvarima o kojima se raspravljati treba, ili odu.
Postoji broj u naslovu, Pokret demokracija u Europi 2025. Zašto ta godina, što očekujete postići do tada?
Manifest je napisan 2015., to je bila vrlo značajna godina s obzirom na način na koji je Grčka tretirana, izbjegličku krizu itd. Kada smo počinjali, mislili smo da Europa ima najviše deset godina prije nego što se uruši. Ili ćemo popraviti i demokratizirati Europu do 2025., ili ćemo pretrpjeti neuspjeh, a Europa će biti žrtva.
