Koncert koji ćete održati u Domu sportova svakako predstavlja jedan od vrhunaca vaše dosadašnje karijere. Zanima me preferirate li veće svirke, poput ove u Domu sportova i na festivalima ili intimnije, klupske nastupe?
Vedran: Sve ima svoje dobre i loše strane. Sviramo često i na festivalima, a i u klubovima koji gotovo da i nemaju binu. Na solo koncerte ljudi dođu zato što žele da te čuju, dok na festivalima imaš publiku koja je došla da gleda 20 drugih bendova i često je na tvoj nastup potpuno zalutala. Tada imaš vrlo kratak vremenski period da ih privućeš, zadržiš pažnju i zainteresiraš za to što radiš. Kad sviramo negdje u inozemstvu, to je čest slučaj. A solo svirke, bilo u klubu ili sportskim dvoranama, ti daju više komocije da proširiš set i vremena za odsvirati sve što misliš da treba. Na zagrebačkom koncertu, po prvi put planiramo prezentaciju čitavog „Apsurdistana“ jer otkad je izašao u travnju, s njega stalno sviramo po par pjesama.
Prvi put sam vas uživo gledao, čini mi se, 2005. u Ksetu. Tada ste bili bitno drugačiji bend: pjevali ste na engleskom, imali nešto manje etno elemenata, pjevačicu... Promjena se dogodila na albumu „Firma Ilegal“, kako je došlo do nje?
Armin: Kada smo kretali, odlučili smo napraviti politički angažiran bend koji će, u glazbenom smislu, objediniti sve vrste muzike koju slušamo, a tu je naravno bilo bezbroj zapadnih utjecaja. No, željeli smo postići i da, kad nas sluša netko na Zapadu, jasno zna da je to bend koji dolazi s prostora Balkana. I u tom razdoblju smo koristili neke etno elemente, a kasnije smo na njima nastavili inzistirati jer smo i kao bend proširili svoje „play-liste“ sa stvarima od kojih smo u adolescentskoj fazi pomalo zazirali. Shvatili smo kako su te stvari zaista sjajne i potpuno originalne, odnosno da je to nešto što nas na neki način krasi.
Prije „Apsurdistana“ objavili ste i album „Wild Wild East“ za strano tržište. Zbog čega ste se odlučili na taj potez i kako ste zadovoljni reakcijama?
Vedran: Taj je album izašao u rujnu 2011. za Koolarrow Records, malu nezavisnu izdavačku kuću koju je pokrenuo Billy Gould iz Faith No Morea. Izašao je u Americi, a poslije je doživio još dva reizdanja, u Francuskoj i prošle godine u Argentini. Reakcije zapravo nikad nisu prestale, i dalje dobivamo recenzije albuma pa možemo reći da ima neki produžen život. Zahvaljujući njemu, dobili smo priliku svirati stvarno na najvećim svjetskim festivalima, po Americi, Europi, čak i u Kolumbiji na Rock Al Paroque. Ti ljudi te ne zovu zato što si lijep, već zato što im se svidjela glazba.
Gdje su bile najluđe reakcije publike?
Armin: To je jako zanimljiv dio naše priče, paralelno radimo i vani i u regiji. Kod nas je priča uvijek posebna, ljudi stvarno vole pjesme koje su na našem jeziku i koje ih se direktno tiču. Kad je u pitanju istočna Europa, i tu nas smatraju domaćim bendom jer poslije globalizacije, integracija i otvaranja prema Zapadu traže svoj identitet, a u nama vide nešto što je i njihovo. Vjerojatno zato što imamo taj neki zapadni dio svoje muzike, a i ne bježimo od vlastitog identiteta. Na Zapadu, kad sviramo u mjestima poput Francuske ili Njemačke, gdje su svirali doslovno svi još od vremena Jimija Hendrixa, primjetno je da su tamošnji sastavi nekako izgubili ono što mi imamo jer su se uljuljali u onom ugodnom razdoblju devedesetih, kada su svi sjajno živjeli. Sad kad je došlo vrijeme krize, njihovi bendovi o tome uopće ne pričaju pa publika u nama prepoznaje onu energiju koju su ti bendovi imali osamdesetih.
Vedran: Svirali smo u Bogoti na najjačem njihovom festivalu, gdje o balkanskoj muzici nisu znali ništa, a kad malo analiziraš, njihova je glazba i mentalitetom i energijom jako slična i prilično bliska onom što radimo. Još i danas dobivamo super reakcije na taj nastup.
„Apsurdistan“ je prvotno izašao u obliku besplatnog downloada. Smatrate li da na ovim prostorima uopće ima smisla izdavati albume redovnim diskografskim kanalima?
Armin: Prodaja bilježi određene rezultate, izdavač je zadovoljan, a još uvijek postoje i ljudi koji imaju kolekcije CD-a, ploča pa žele imati i album u toj formi.
Vedran: Željeli smo omogućiti ljudima da legalno skinu album. Nama je važno da dođe do što većeg broja ljudi, a sve ostalo je sekundarno. Statistike downloada su stvarno sjajne, a kada smo odsvirali par pjesama na akustičnoj promociji u Zagrebu, par dana nakon što je album izašao na netu, pola ljudi je već pjevalo s nama. Stvarno se puno koristimo tim društvenim mrežama, na sve moguće načine, kako bi komunicirali s ljudima i od njih dobili „feedback“ u obliku stotina komentara, poruka, mailova na koje pokušavamo odgovoriti i uvažiti neke kritike.
Armin: S ovom digitalizacijom sve se ubrzalo i ako voliš neki bend, u kratkom roku imaš priliku skinuti, preslušati i obrisati njihovu kompletnu diskografiju. Više nije važno da li si na nekom „major“ izdavaču, indie etiketi ili si sam objavio album.
Vedran: Sada je za muziku vjerojatno najbolje razdoblje u povijesti.
U odnosu na prethodne albume, „Apsurdistan“ djeluje malo ublaženo, više je crnog humora i parodije, dok su „5 do 12“ i „Firma Ilegal“ bili mnogo direktniji i s mnogo više bijesa?
Vedran: Sazreli smo tijekom godina pa mijenjamo pristupe i načine kojima ćemo najbolje doći do publike. Čitavo vrijeme pišemo o istim stvarima, ali smo shvatili kako nije uvijek potrebno imati distorziju na gitarama i agresivne vokale. Na „Apsurdistanu“ smo bili malo perfidniji na način da smo preko plesnih, veselih melodija i humora podmetnuli jako teške teme koje bi, kada ih kažeš direktno, mogli smatrati produžetkom TV-dnevnika. Ovako ih natjeraš da uz ples, šale i pošalice razmisle o stvarima zbog kojih mi sve to i radimo.
Armin: U međuvremenu se i političko stanje dosta promijenilo. U vrijeme kad smo nastajali, bila je neka dominacija desnog centra i svi smo mislili: Izađimo na ulicu, skinut ćemo ih i doći će neki drugi koji će nam donijeti bolju budućnost. Međutim, kada se to i dogodilo, shvatiš kako sama promjena traje mnogo duže i neće već od ponedjeljka biti pravne države, nego nas očekuje maraton koji će trajati ne znam ni ja koliko.
Vedran: Naša poruka od samog početka je da ne smijemo biti samo pasivni promatrači koji gledaju kada izlazi novi model telefona, već da preuzmemo svoj dio odgovornosti. Ljudi imaju totalno pogrešno shvaćanje demokracije i misle da njihove dužnosti prestaju ubacivanjem glasačkog listića.
Kroz karijeru, imali ste velik broj zanimljivih suradnji. Kako je došlo do ove s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem, nekadašnjim novinarima Feral Tribunea?
Vedran: Mi smo odrasli na Feralu, što se i čuje u našim tekstovima i referencama. Dugo smo željeli nešto napraviti s njima, ali sve do sad nismo imali materijal na koji bi se oni mogli uklopiti. Kada je pjesma „K.P. Dom“ nastajala, svima se u glavi pojavila ideja da ubacimo Borisa i Predraga, nakon čega se sve dogodilo u 10 dana. Mi smo otišli u Split, oni su potpisali dio teksta, Predrag je smislio tu recitaciju... Sve je bilo ekspresno.
Jeste razmišljali snimiti neki potpuno drugačiji album, primjerice ljubavne, malo lakše tematike?
Armin: Jesmo i vjerojatno hoćemo kada budemo u tom raspoloženju. Nismo se pretplatili da budemo politički angažiran bend, ali to je nemoguće izbjeći jer još uvijek dominira našim životima. Možda kad budemo živjeli u situaciji socijalnog blagostanja ili kad nas sve ovo prestane interesirati... Još uvijek mislimo da je preegoistično pričati o nekim svojim privatnim stvarima.
Kritičar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš nedavno je pisao tekst o bendovima koji još uvijek vjeruju kako je glazbom moguće promijeniti svijet. Uz tekst je stajala vaša fotografija, smatrate li da je to zaista moguće? Ili barem, kako je govorio Joe Strummer, promijeniti pojedinca?
Armin: Ta Strummerova priča je i jedina realistična. Znaš i sam, kada ti se svidi neka glazba, krenut ćeš proučavati stihove i razmišljati o vlastitom životu.To je nešto što i mi želimo postići.
