Prijašnjih godina na papine je posjete otišlo ukupno više od 220 milijuna kuna. Ovaj put barem ne taracamo Žnjan, ali će nas dolazak katoličkog pape stajati i dalje pregolemih 42 milijuna kuna. Zašto njegov dolazak ne bi platila Crkva u Hrvata?
Premda se prvi put u javnom životu glasnije raspravlja o cijeni papina posjeta Hrvatskoj i tko bi zapravo taj trošak trebao podmiriti, činjenica je da se većina političara lijeve orijentacije (oni desni a priori takve svetinje ne dovode u pitanje) o toj temi nastoji ne izlijetati.
Čak i oni čiji se životni nazori bitno razlikuju od službene politike Crkve, da je kontracepcija grijeh, a homoseksualnost bolest, gromoglasno šute. Izbori su blizu i svašta bi im se moglo zamjeriti. Ni na kraj pameti im nije da bi im se mogla zamjeriti upravo ta šutnja, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što u državi na rubu prosjačkog štapa niti malo ne mare za to koliko bi se pametnije moglo utrošiti tih 42 milijuna kuna.
Uhljebljeni političari u strahu od crkvenih moćnika
Tako se još jednom događa da udruge civilnog društva i mediji preuzimaju ulogu koju bi u svakoj zreloj demokraciji trebala imati oporba. Uz poziv na prosvjed u petak 3. lipnja, Udruga građana za zaštitu ljudskih prava David postavlja logična i racionalna pitanja koja bi se trebala konačno postaviti i u Saboru kada bi to bila institucija koja doista vodi računa zadaćama koje joj je Ustav namijenio. Među ovlastima je, naime, i donošenje proračuna, pa o smislenosti trošenja novca iz proračuna u koji svi uplaćujemo gomilu novca ne samo da imaju pravo pitati, nego bi im to bila jedna od osnovnih dužnosti.
No, umjesto uhljebljenih političara koji se ne usude zamjeriti crkvenim moćnicima, ključno pitanje artikulirali su iz javnosti malo poznate udruge:
"Zašto svi porezni obveznici RH plaćaju dolazak pape ove godine kada je on samo poglavar Rimokatoličke crkve, ali ne i predstavnik i poglavar građana, građanki, kršćana, muslimana, protestanata, pravoslavaca...?"
Treba li uopće naglašavati da nikome iz Vlade nije palo na kraj pameti odgovoriti na to pitanje? Njima je potpuno normalno da sve te dodatne milijune pridodaju već ionako pozamašnom broju milijuna koje godišnje porezni obveznici uplaćuju na račun Crkve bez da ih itko pita jesu li suglasni da taj novac ode baš u te svrhe. Pritom se potpuno ignorira i ozbiljna optužba da izbijanje dodatnih par desetaka milijuna kuna iz džepova osiromašenih građana ujedno znači i kršenje zakona jer to izlazi iz okvira potpisanih Ugovora sa Svetom Stolicom.
Keširanje za Crkvu dignuto na razinu dogme
Davanje novca za papu uzdignuto je na razinu dogme u koju se ne dira čak ni u situaciji kada je država financijski na koljenima i kada joj doista još ne treba financiranje jednog od skupljih 'putnika' na svijetu.
Da tako dogmatski ne razmišlja čak ni veliki dio vjernika katolika pokazalo je nedavno istraživanje portala Križ života. U istraživanju u kojem je sudjelovalo 83,6% katolika, 5,67% ateista, 3,58% agnostika, 2,1% protestanata, 1,7% pravoslavaca te 0,5% muslimana, njih 40% reklo je da je organizacija papinog posjeta Hrvatskoj preskup projekt zbog gospodarske i ekonomske situacije u Hrvatskoj. Nadalje, kad je riječ o financiranju posjeta, najveći broj ispitanika (55,5%) smatra da bi papin posjet Hrvatskoj trebali financirati i država i Katolička crkva, nešto više od 34% smatra da bi papin posjet u cijelosti trebala financirati Katolička crkva, a tek 10,1% ispitanika misli da bi posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj trebala financirati država.
Papu na stranu, ali gdje i zašto odlazi 300 milijuna kuna godišnje?
No, zašto ostati samo na preispitivanju troška aktualnog dolaska pape u Hrvatsku? Zašto ne iskoristiti priliku i zapitati se uopće o pravednosti i smislenosti financiranja Katoličke crkve u Hrvatskoj? Riječ je o oko 300 milijuna godišnje koji temeljem Ugovora sa Svetom Stolicom odlaze Crkvi u Hrvata, pri čemu se ne traži račun, transparentnost utroška sredstava, ne šalje se revizija kako bi se utvrdilo jesu li ona namjenski utrošena i slično.
Druge zemlje pitanje financiranja vjerskih zajednica bitno su drugačije definirale i njihov sustav čini se dubinski pravednijim i poštenijim. Ne treba ići daleko. Susjedna Italija, također većinski katolička, dopušta građanima da iz doprinosa koje uplaćuju određeni postotak po njihovoj želji bude uplaćen za potrebe Crkve ili za humanitarne svrhe. U Njemačkoj su pak otišli i korak dalje, pa tamo crkveni porez plaćaju samo oni koji se deklariraju kao vjernici. U takvim sustavima, kada visoko svećenstvo ipak treba zadobiti povjerenje vjernika i građana da bi im odlučili dati novac, teško je zamislivo svećeničko razmetanje mercedesima, BMW-ima, vilama uz more i luksuznim palačama, čemu smo svakodnevno svjedoci u Hrvatskoj.
Hrvatski kler se međutim ne treba brinuti. Uz ovakve kompromisere na vlasti kakve imamo zadnjih 20 godina, još barem 10 godina neće se pojaviti ozbiljnija politička snaga koja bi dovela u pitanje duboko nepravedan i netransparentan sustav financiranja Crkve i uživanje njihovih velikodostojnika u raskoši dok siromašnom puku rastu magareće uši.
