Obično se kaže da je tjedan bio pun događanja, ali ovaj je bio toliko pun da je curilo na sve strane. Pala je solidna makljaža na Markovom trgu, Savskom su se vukle plinske boce, i naš novi turistički slogan ''Hrvatska, puna života'' došao je do punog izražaja. Oženio sam se oporbeni prvak, a počelo je i suđenje osječkim pljačkašima grobnica, čudnovatim inačicama Indiane Jonesa. Tjedne, ne ponovio se... Ipak, u moru trulih karijesa dodijeljen je i pokoji mudri umnjak. Pa da vidimo…
Zašto je Hrvatska puna života?
Da se odmah razumijemo, nije Zoran Milanović krivac tome što se branitelje nije na vrijeme integriralo u društvo. On tu zaista ništa nije kriv, vlastodršci su imali dva puna desetljeća dugo vrijeme da tu razvojačenu armiju uklope među nas tako da stvari funkcioniraju. Ali nisu to napravili, dogodio nam se Markov trg, i sada je na Milanoviću i pobočniku mu Matiću da kestenje vade iz vatre. Koliko su razumni zahtjevi branitelja, i koliko su im razumne namjere, to je već teško pitanje. Koliko im Karamarko puše u jedra, na to je već lakše odgovoriti. U svakom slučaju, stvari me malo podsjećaju na zavađene bračne partnere, koji ne pitajući za cijenu drže svaki svoj tabor želeći pokazati tko je gazda u kući. I svi bi oni spolno općili bez da im uđe, a to još nikome nije uspjelo. Branitelji bi pozivali premijera i ministra na red, kao da su balavci koje šalju po šibice. Branitelji bi da policija otkaže poslušnost, što me već podsjeća na Nikaragvu, Honduras i slična bajna mjesta kojima sam krstario u danima razuzdane mladosti. Milanović bi, pak, da branitelji ponizno pokucaju na njegova vrata, onako šaptom, skrušeno moleći za sastanak i razgovor. Riječ je o dva bračna partnera koja će teško sjesti za kuhinjski stol bez da se najprije malo pofajtaju, znate već takve bračne drugove, ja ih znam barem nekoliko. I pofajtali su se, i bilo je odurno za gledati. Uslijed te bračne svađe na Markovom trgu, dolje niže, na Savskoj, okupila se šira familija s plinskim bocama u rukama, i tu se čitavoj zgradi, čitavom kvartu, čitavom gradu koji poput kakve sapunice, već pola godine prati ovu bračnu razmiricu, tu se svima okrenuo želudac. Na kraju će bračni partneri sjesti za stol i početi razgovarati, moraju, nema im druge. Kuda će sve to skupa otići, kako će završiti, to zna samo nebo… i možda Karamarko. Čitavu makljažu na Markovom trgu, onako izdaleka, promatrali su japanski turisti, neumorno škljocajući aparatima. Kako kaže naš novi turistički slogan – Hrvatska, puna života. Evo vam svima (isključujući Japance) tri trula karijesa.
Kako je došlo do toga da branim Karamarka?
Uoči ovih nemilih događaja opisanih na početku pregleda tjedna, oženio se oporbeni prvak Tomislav Karamarko. Supruga mu je lijepa, vitka, crvenokosa i vješta u PR manevriranju. Užarile se društvene mreže, novopečenim se golupčićima odmah nalijepila etiketa PR taktičara koji ne prežu ni pred kakvim potezom koji za svrhu ima obmanu javnosti. Odmah ih se prozvalo za manjak ljubavne supstance, a za višak peglanja imidža Karamarka kao katolika, obiteljskog muža skrbitelja, sve u svrhu grabeži za čelnu fotelju države. Polako ljudi, čovjek se, k vragu, samo oženio. Ne mogu vjerovati da pišem tekst u kojem branim Karamarka, ali zaista je tako. Ima gorih stvari koje Hrvati rade s boljim polovicama, dijele im šamarčine zbog preslane juhe, varaju ih gdje god stignu i gdje god postoji šansa da ga umoče, zajedničku lovu troše na ritualne posjete kladionicama… polako, čovjek je napravio sve kontra toga – oženio svoje djevojče. Što se mene tiče, evo Karamarku jedan mudri umnjak, neka mu je sa srećom.
Zašto su osječki pljačkaši grobova moji heroji tjedna?
U sjeni političkih događanja koja su pojela čitav tjedan, političkih događanja koja su skroz zasjenila estradu i sva ostala čuda koja nas inače uveseljavaju, nekako je u sjeni proteklo suđenje osječkim grobarima, veseloj družbi koja je pokojnicima, neposredno prije ukopa, godinama mažnjavala zlatna zubala, lančiće i satove. S jedne strane, naravno da ih priželjkujem u buksi, k vragu, mogli su opljačkati nekoga meni bliskoga, slučaj je zaista bizarno oduran. S druge strane, oni su moji pravi heroji tjedna, jer oni su zaista sama esencija mentaliteta koji nas gnječi već desetljećima. U ovoj mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj, opljačkanoj i poniženoj, u zemlji gdje gamad krade tvornice, gdje radnik krade direktora, gdje supruga krade iz kućnog budžeta, gdje djeca mažnjavaju iz maminog novčanika, gdje se krade sve u šesnaest… u toj državi oni su pljačku doveli do same njene biti. Pokrasti preminule, do tuda smo stigli, i valjda smo time tresnuli u samo dno. Bravo osječki grobari, otvorili ste nam oči, skupno ste nas stavili gdje nam je mjesto. Ravno u bajbokanu, šaljem vam mudri umnjak. Nije zlatni, i nije ukraden.
