Jednomjesečna Marija koja je svoje roditelje iznenadila i na svijet došla nakon 25 godina njihova braka pravi je Božji dar. Već su bili odustali, umorili se i uvjerili sebe da mogu živjeti i bez djeteta.
Ružica je svoj najljepši dar dočekala u 44. godini života. Problema u trudnoći prvih sedam mjeseci uopće nije imala zato što nije ni znala da je trudna. Radila je, kako to život na selu zahtijeva, sve teške fizičke poslove i u polju i u kući.
"Joj, ne morem vam opisat. Radost velika. Velika radost", kaže Marijina mama Ružica Paver. "Mislila sam da sam u toj menopauzi, 44 godine i sve vremenom i vremenom, ajd prolaze mjeseci kad odjedanput ja osjetim nešta se miče u stomaku", otkriva.
I tek tada se odlučila napraviti test na trudnoću.
"Do jutra nismo oka sklopili ni on ni ja. I onda eto vidite bili smo sretni, presretni", otkriva majka malene Marije.
Dva preostala mjeseca do poroda Ružica je provela u bolnici, a njezin suprug za to je vrijeme ovu sobu uređivao za dolazak svoje miljenice i to bez ušteđevine i bez ikakvih primanja.
"Nemamo nikakva primanja. Eto baka Manda ima mirovinu. Nas dvoje nemamo ništa. Ni suprug ni ja. I teško živimo imamo to poljoprivrede što se bavimo, a to sve slabo. Imamo krave i svinje i ovce, a to ništa s ničim", dodaje Ružica.
Zato za svoju kćer želi bolji, lagodniji život od onoga kakav je danas u slavonskim selima.
"Suprug kaže da će ona bit doktorica. I ja bi voljela da bude doktorica. Da bude joj sve najbolje u životu. I da bude živa i zdrava i nek ide za svojim životom ne da ostane ovak' na poljoprivredi k'o ja i muž što se patimo i mučimo, a nemamo nikakve koristi", nastavlja Ružica.
Stjepane, koliko se vama život promijenio od kad je došla ljepotica?
"Puno se promijenilo. Što gore, to dole. Bilo je 25 godina i
mislili smo neće bit ništa. Dakako, počeli smo stagnirat s poslom
sa svime padati i jednostavno kad nam je Bog poslo ovog malog
anđela onda smo živnuli. Kao mladi. Tek krećemo iz početka",
govori Stjepan.
Marija je u Pavlovcima prva beba nakon 17
godina. Od 200 stanovnika koliko ih je bilo prije koju godinu,
ostalo ih je manje od 30. 14 muškaraca i 15 žena.
U selu nema signala, nema ni trgovine. Nema ni škole pa će Marija prva slova učiti u Novoj Kapeli. Do škole će voziti tata. Orat će, sijati i plijeviti da kupi automobil. Jer ako već država neće pomoći Mariji da postane liječnica, hoće njezini roditelji. Pa i ako ostare, ako ne budu imali toliko snage - za nju će biti. A ovim će se pustim selom nakon toliko puno godina ponovno oriti dječji smjeh, a asfaltom čuti zvuk dječjeg trka. Onog u bolju budućnost.