Kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda, Zlata Đurđević, poslala je otvoreno pismo u kojemu se osvrnula na postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda i činjenicu da je upravo nju kandidirao predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.
Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti.
“S obzirom da nisam imala prilike sudjelovati u saborskoj raspravi o svom izboru za predsjednicu Vrhovnog suda RH, obraćam se zastupnicima i javnosti otvorenim pismom.
Odlukom da prihvatim biti javno predložena od strane Predsjednika države za predsjednicu Vrhovnog suda RH, nakon početnog odobravanja uvjetovanih zatečenošću političkih tijela mojim izborom, podvrgnuta sam postupku višemjesečne diskreditacije. Radi se o ustaljenoj praksi difamacije koja dolazi sa pozicija moći ili/i strane interesne grupe prema kandidatima za nepolitičke javne dužnosti, a to su najčešće sudačke. U mom slučaju kampanja oštrih javnih kritika i kleveta provođena je kako sa pozicije političke moći tako i od strane pojedinih pripadnika sudstva. Bez obzira na moje tvrdnje o neistinitosti kritika i kleveta, etikete i konstrukti su se samo mijenjali i nadograđivali. Društvene posljedice nijemog prihvaćanja jeftinog etiketiranja dovoljnog za eliminaciju u demokraciji mogu biti vrlo negativne za političke procese. Stoga ću nastojati ovim otvorenim pismom prokazati ovu pogubnu praksu kojoj sam izložena.
Teze vlasti nisu bile samo obmanjujuće za javnost već i ciljano manipulativno adresirane na različite političke opcije.
Tvrdnja o kršenju Ustava i zakona odnosno sudjelovanja u nezakonitoj proceduri bila je namijenjena javnosti i koalicijskim partnerima kako se isti sami ne bi trudili pronalaziti formalne razloge, a što su neki odmah zdušno prihvatili, a neki odbili. Zaključak da sam se morala javiti na prvi poziv jer sam naknadno pristala biti kandidatkinja je logički i vremenski besmislen. Nisam imala obvezu javiti se na prvi poziv, već su to bili dužni učiniti suci Vrhovnog suda koji sada čvrsto stoje na stajalištu da njihov predsjednik može biti samo sudac toga suda, što su i pokazali neobrazloženim, tajnim i netransparentnim odbijanjem svih kandidata konsenzusom. Zaboravlja se da prilikom prvog poziva predsjednik države nije imao svog kandidata. Rekao je jedino da neće izabrati suca Sessu, a samo se on od vrhovnih sudaca javio. Stoga je pitanje, ne zašto se ja nisam javila, već zašto se oni nisu javili. Zato što su čekali, kao i ja, i svi eventualni budući kandidati, da ih predsjednik pozove, što su i sami jasno rekli. U trenutku kada sam pristala nije bilo javnog poziva niti zahtjeva za ocjenu ustavnosti zakona Ustavom sudu. U zakonu je pisalo da postoji jedan poziv koji se mora raspisati šest mjeseci prije isteka mandata predsjedniku Vrhovnog suda. Ponavljanja nije bilo, niti je ponavljanjem poziva bilo moguće ispuniti ustavni zahtjev pravovremenog izbora predsjednika Vrhovnog suda, što se sada dokazuje. Daljnji postupak je vodilo nadležno tijelo, predsjednik države, u kojem kandidatkinja objekt bez ikakvih ovlasti. Prije drugog poziva nisam obavila nikakve radnje pa ni one protuzakonite.
Postavljanje zahtjeva da se dogovaram, postavljam uvjete ili savjetujem Predsjednika vodi i daljnjem zaključku da kandidat za najvišu sudačku dužnost isto treba učiniti i u pogledu drugog “brda“ je trebao te nazvati Premijera i pitati ga za dopuštenje. Takvi zahtjevi su nespojivi sa neovisnosti predsjednice Vrhovnog suda kao i propisanom Ustavnom i zakonskom procedurom.
Čim je raspisan poziv javila sam se te sam dalje sudjelovala u cijelom postupku pred nadležnim tijelima poštujući zakonsku proceduru i demokratske uzuse. Na pitanje koji zakon sam prekršila nisam dobila odgovor. Kojom sam radnjom prekršila zakon? Zar pristankom na prijedlog predsjednika države koji je jedini Ustavom predviđeni predlagatelj kao dio izvršne vlasti neposredno izabran od građana i ovlašten izvršavati njihovu demokratsku volju izborom kandidata za tu funkciju?
Druga lažna tvrdnja odnosila se na moje mišljenje o predaji po europskom uhidbenom nalogu, a bila je namijenjena tzv. suverenističkoj opciji. Od prve klevete da sam bila za Lex Perković se nakon nekog vremena odustalo jer se pokazalo da je istina upravo suprotna, odnosno da sam javno istupila protiv tog Zakona. Slijedila je difamacija zbog mog mišljenja u postupku izručenja Perkovića, iako se ono nije odnosilo na utvrđivanje postojanja zastare u Hrvatskoj. Moje mišljenje od 11 stranica koje je javno dostupno i koje se odnosilo isključivo na praksu Suda Europske unije i sudova drugih članica EU, zloupotrebljavalo se od strane pozicije i opozicije kao i suca Turudića, koji je bio sudac u tom predmetu. Osim što je posve neistinito prikazano, radi se o pokušaju diskvalifikacije na temelju slobode mišljenja i znanstvenog rada odnosno temeljem projekcije stručnog mišljenja na pojedinu osobu što razotkriva zalaganje za selektivan pristup u primjeni zakona. O zastari u tom predmetu mišljenje je dao moj kolega profesor Davor Derenčinović, koji je na prijedlog Vlade upravo izabran za suca Europskog suda za ljudska prava, bez da se to pitanje u bilo kojem trenutku otvorilo. Samo ova jedna činjenica dokazuje da je stvarni razlog mog izbora moja neovisnost.
Suverenističkoj opciji serviran je i to od strane pozicije kao i suca Turudića još jedan neistiniti argument o mom ignoriranju ili čak naklonosti socijalističkom pravosuđu. Radi se o još jednoj notornoj neistini, koja se može višestruko opovrgnuti i to mojim programom, ispitivanjem pred Odborom za pravosuđe i radovima. U programu sam jedina od svih kandidata na prvom i drugom pozivu upozorila na političku smjenu suca Vladimira Primorca u vrijeme socijalističke Jugoslavije zbog odbijanja izricanja osuđujućih presuda u postupcima protiv pripadnika “Hrvatskog proljeća“, u programu sam predvidjela ukidanje mehanizama koji su relikt iz socijalističkog jugoslavenskog razdoblja za ujednačavanje sudske prakse, a čije ukidanje je dijelom i u ovlasti predsjednika Vrhovnog suda RH. Pred Odborom za pravosuđe sam jasno rekla da u jednopartijskom socijalističkom sustavu s jedinstvom vlasti nije postojala dioba vlasti pa niti neovisnost sudstva, a još 1996. godine napisala sam i znanstveni rad o ispravljanju neprava socijalističkih država rehabilitacijom žrtava političkog kaznenog progona.
Ta politička opcija na raspravi u Saboru neistinito je navela da sam bila suradnica arbitražnog suca Jakše Barbića u postupku pred međunarodnom arbitražom UNCITRAL, a istina je da sam pred tom arbitražom u okviru odvjetničkog tima Luke Mišetića branila hrvatske interese, a konkretno dokazivala pravičnost kaznenog postupka protiv Ive Sanadera i presude suca Turudića u predmetu INA MOL koju je upravo u vrijeme vođenja arbitražnog postupka ukinuo Ustavni sud RH.
Zalaganje za izbor sudaca od strane parlamenta servirano je ‘političarima depolitizacije’ pravosuđa. Netransparentno su izvučeni dijelovi mog programa u kojima ističem da nasuprot korporativističke organizacije sudstva kao zatvorene profesionalne grupe bez vanjske kontrole, u većini zapadnih demokracija suce biraju parlamenti po kriterijima izvrsnosti i neovisnosti u javnom i transparentnom postupku izbora u kojem se otkriva sukob interesa, nepotizam ili korupcija, a što garantira izbor kandidata koji je najizvrsniji i neovisan.
Nakon što se shvatila apsurdnost tvrdnje da predlažem da Sabor bira suce, prigovor je modificiran na način da tražim povećanje utjecaja politike na izbor sudaca. Pri tome sama vlast prihvaća da izbor sudaca u Hrvatskoj od strane političkih tijela znači izbor po političkim kriterijima što ih ne prikazuje u nimalo europskom, civiliziranom i demokratskom svjetlu. Prijezir za politiku je prijezir za demokraciju, prijezir prema građanima i njihovom demokratskom pravu da u okviru demokratskog izbornog sustava utječu na stanje u pravosuđu kroz svoje izabrane predstavnike koji su im odgovorni za stanje u pravosuđu.
Sada odgovornost za loše funkcioniranje pravosuđa ne postoji. Politika se izgovara da je pravosuđe neovisno. Međutim, korporativni sustav sudstva u Hrvatskoj kao model koji imamo i koji je neprihvatljiv ne samo iz aspekta sudstva kao demokratske vlasti, već ima brojne negativne učinke na učinkovitost, odgovornost, stručnost i etičnost te pogoduje dezintelektualizaciji, nepotizmu, klijentelizmu i politizaciji sudstva, nije nastao sam od sebe. Formiran je u određenom periodu i po kriterijima koji sasvim sigurno nisu bili u suprotnosti s interesima onih koji su bili u poziciji odlučivanja. Može se postaviti pitanje je li protivljenje demokratskom utjecaju na takav sustav skrb o njegovoj neovisnosti ili zaštita formativnim kadroviranjem dugoročno osiguranih interesa kako to vidi hrvatska javnost. Inicijalni utjecaj može se perpetuirati samo ako sustav ostane izoliran i zaštićen od vanjske demokratske kontrole.
Nova optužba koja se danas javila u Saboru bila je da sam nestručno i neznalački ukazala na potrebu digitalizacije, a mi već imamo e-spis, e-komunikaciju, ročište na daljinu itd. Istina je da je Hrvatska na začelju u EU u odnosu na pokretanje postupka i slanje poziva elektroničkim putem kao i po upotrebi strojno čitljivih sudskih odluka. Još je poraznije da je 2021. godine odvjetnicima, stručnjacima i svim građanima onemogućen pristup sudskim presudama i time pružanje pravne pomoći te pravo na pristup sudu. Županijski sudovi objavljuju od 2-6% svojih odluka, broj objavljenih odluka Vrhovnog suda rapidno pada i 2018. je bio manji od 50%. Kada smo to čuli u sudskim statistikama? Nasuprot tome, suci imaju internu bazu svih sudskih odluka koja već godinama služi samo njima. Nema boljeg primjera za razmjere neodgovornosti države za stanje u sudstvu i njegovu autarkičnost do mjere da i javne presude izrečene građanima služe samo sucima. Pravo na pristup presudama se shvaća kao sudačka privilegija, a zapravo je simbol neodgovornosti države prema građanima.
Negiranjem nastanka ustavne krize neizborom Vrhovnog suda pokazuje se dominacija politike nad sudstvom i skriva demokratska neodgovornost prema građanima za stanje u pravosuđu. Sudbena vlast je vlast, ali da bi to doista bila mora imati demokratski legitimitet. Kako nema izvorni, ona treba delegirani legitimitet i to kroz osobu predsjednika Vrhovnog suda. Taj legitimitet joj delegiraju oni koji imaju izvorni, kako predsjednik tako i zastupnici. Stoga, ako ne bude odabran predsjednik Vrhovnog suda do isteka mandata suca Sesse njegovu poziciju preuzima zamjenik koji nema nikakav demokratski legitimitet i postavljen je internim aktom – godišnji raspored poslova predsjednika suda. Demokratski izbor čelnika sudske vlasti sukladno Ustavu zamijenjen je internim aktom sudske vlasti. Sudovi će istina redovito raditi, ali na čelu sudstva neće biti Ustavom određena osoba s ovlastima i odgovornošću za učinkovitost sustava. To znači da će građanima biti oduzete demokratske ovlasti da uređuju sudsku vlast da je demokracija prestala postojati u odnosu na jednu granu vlasti. Time zastupnici preuzimaju odgovornost za sudbenu vlast i ne postoji kritika koju joj pripisuju a da time sami sebe ne prozivaju. Izbor nije samo politička odluka, to je delegirani legitimitet svih građana koji, više nego očito, nisu zadovoljni stanjem u pravosuđu, pa će poigravanje s tim legitimitetom svakako doći na naplatu.
Osim toga, postavljanjem zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Marina Mrčele na čelo sudbene vlasti, ostvariti će se upravo prijedlog tog istog suca da bi suci Vrhovnog suda trebali sami birati svoga predsjednika. To bi dovelo do potpunog legitimacijskog deficita sudstva i njegovog izdvajanja iz demokratskog političkog sustava. Iako je politika unisono otklonila takvo rješenje, upravo će se ono ostvariti neizborom predsjednika Vrhovnog suda po drugom pozivu jer nakon njega više neće biti vremena da se do isteka mandata starog izabere novi predsjednik Vrhovnog suda. Ono na što je vrh sudstva pozivao, politika će ostvariti te će čelnu osobu Vrhovnog suda znači sudske vlasti postaviti sam Vrhovni sud.
Zajedničke interese politike i sudstva dokazuje kampanja difamacije koja dolazi iz sudačkih redova. Optužbe iz sudačkih redova o tome da bi kao predsjednica protuzakonito postupala, utjecala na predmete, uzimala sucima predmete, da sam sudovima dala etiketu HDZa čime me se optužuje ne samo za predsjednikove postupke već i riječi, da sam naknadno korigirala svoj program i njegov sadržaj, a jedino što korigiram cijelo vrijeme su ovakve klevete i laži protiv mene osobno i mog programa. One samo potvrđuju tezu o sudstvu kao zatvorenoj interesnoj grupi, koja je zbog zaštite svojih interesa i privilegija spremna iznositi čak i neistinite i zlonamjerne tvrdnje.
Vidi se da se moji oponenti nalaze u dvije grupe, u sudstvu i u politici. Očigledno je da sam prepoznata kao prijetnja korporativizmu. Međutim, zadivljujući opseg angažmana na izmišljanju konstrukcija koje se mogu koristiti da me se diskreditira nedvosmisleno ukazuje kako za to postoje ozbiljni razlozi i u politici. Dakle, ako se sprječava moj izbor za predsjednicu Vrhovnog suda kao neovisne i stručne osobe sa svim potrebnim kvalifikacijama, pri čemu se izmišljaju optužbe za moju diskvalifikaciju i to čak i po cijenu izazivanja ustavne krize u sudskoj grani vlasti, to se može tumačiti i percipirati kao sprječavanje zatvaranja dionice putem koje politika izvan javnog vidokruga utječe na pravosuđe. Naime, predsjednik Vrhovnog suda s jedne strane daje demokratski legitimitet sudstvu ali s druge predstavlja vezu između sudstva i politike. Stoga je ključ vladavine prava u demokraciji da se na to mjesto izabere neovisna osoba. Politika mora maknuti sa sebe stigmu da utječe na sudstvo. Sada ima priliku da to učini.
Premijerova inicijalna poruka “profesorica se ohrabrila“ nakon čega je slijedila višemjesečna kampanja iznošenja svih navedenih neistinitih i klevetničkih tvrdnji prema meni kao sveučilišnoj profesorici kaznenog procesnog prava iz ove perspektive predstavlja zahtjev za pregovaranje sa političkim tijelima, predsjednikom države i predsjednikom Vlade, za traženje dopuštenja od predsjednika Republike za javljanje na prvi poziv ili od predsjednika Vlade da se prihvati prijedlog predsjednika države. Signal koji se šalje ili jasan zahtjev jest da može proći samo tajno dogovoreni kandidat, kandidat koji se prethodno dogovorio sa predsjednikom i premijerom ili o kojem su se njih dvojica dogovorili. Takav dogovor naravno ne bi bilo moguće javno obznaniti jer bi bio protuustavan, stoga bi se moglo raditi samo o tajnom kandidatu, a što u slučaju predsjednika VSRH znači i kandidatu ovisnom o politici. Radi se o zaobilaženju procedure na kojoj se fiktivno neprikosnoveno inzistira, a zapravo se ona koristi samo kao puko sredstvo za diskvalifikaciju “neposlušnog“ kandidata.
Piše se i govori o hrabrosti da se izložim ovim neosnovanim napadima, diskreditaciji i difamaciji. Politički govor uživa najjaču slobodu govora jer garantira demokraciju i slobodu rasprave o stvarima od javnog interesa. Međutim, nije istina da je laž u javnom interesu, ono je sredstvo difamacije i diskreditacije u cilju zastrašivanja radi odvraćanja od ulaska u javni život i na javne dužnosti. Takav proces slabi demokraciju kao politički sustav, a kada se radi o izboru predsjednika Vrhovnog suda RH slabi i vladavinu prava. Nema dvojbe da izlaganje lažnim tvrdnjama u javnosti može biti profesionalno, financijski, emocionalno i reputacijski štetno.
Pitanje je može li se povući paralela između ovog postupka izbora u kojem sam bila izložena kanonadi neistina ili izmišljenim optužbama sa slučajem Krunislava Olujića iz 1995 godine kada su političko konstruirane difamatorne optužbe bile puno degutantnije i primitivnije ali su također služile da osoba neovisna od politike bude na čelu Vrhovnog suda RH. Pitanje je hoće li zastupnici pokazati da je Hrvatska evoluirala u ovih 26 godina.
Zaključno bi htjela istaknuti da bez obzira na ishod ovog postupka, nedvojbeno je da su u hrvatski politički diskurs i javnost ušla pitanja demokratskog legitimiteta sudstva, odgovornosti sudstva pred građanima, odgovornosti politike za stanje u sudstvu, kriterij izbora sudaca, korporativistički model sudstva, zatvorenost za druge pravne stručnjake, netransparentan i tajan postupak izbora sudaca, nedostupnost sudske prakse i dr.
Stoga, priliku za sudjelovanjem u ovom procesu smatram svojom pobjedom bez obzira na njegov konačan rezultat. Dosadašnji rad, znanje i stručnost koju sam stekla nisu mi dopustili uzmak, što bi odbijanje ponude Predsjednika sigurno bilo. Uspjeh u ovom postupku izbora bi za mene značilo, s obzirom na sva ograničenja i zahtjevnost dužnosti predsjednice Vrhovnog suda, odricanje od mog znanstvenog, nastavnog i stručnog rada i međunarodnih aktivnosti. Stoga prihvaćanje ovog poziva i prolazak kroz proces izbora zajedno sa hrvatskom javnošću u kojem sam stekla ne samo nova znanja i jedinstveno iskustvo već su se angažirali i aktivirali najizvrsniji politički, pravni i znanstveni resursi Hrvatske predstavlja za mene dobitak, a sigurna sam i za hrvatsku demokraciju. Svoju sam priliku iskoristila, a sada je potez na drugima”, stoji u pismu Zlate Đurđević.
