Šimi Krasić zaista treba podići spomenik za ulogu stoičkog promatrača procesa cvjetanja korupcije u Hrvatskoj, korupcijske gljive koja je proždrla sve, poput one koja se izdigla iznad Hirošime poslije istresanja Enole Gaya. Netko bi joj mogao poručiti da stane u podugačak red za dobivanje takvog priznanja, ali evo zašto ne bi bilo loše da ta čast pripadne upravo njoj.
Prvi razlog je taj što je imala uvid u trošenje bilijuna društvenih kuna. Da, da – bilijuna, ne milijardi. Mirna, šutljiva, samozatajna, nedostupna za propitivanja, neartikulirana, skromnog držanja, pognute glave, tijela u stavu "neka bude volja tvoja" – zna se čija, devedesetih nije podignula buku oko pretvorbe i privatizacije. Zemljotresa nije bilo ni kada su te bilijune muzle mlađe vlasti od one koja ju je postavila 1994. godine, kad je iz Čitluka doputovala u Zagreb da bi radila kao HDZ-ova birokratkinja.
Spomenik zaslužuje i zbog legendarnog opisa svog uobičajenog radnog dana, koji je šokantno opušten za osobu s toliko moći u rukama:
6.30 ustajanje, radijske vijesti 7.30 dolazak u ured, potpisivanje pošte, kava i listanje novina 15.30 dogovori sa suradnicima oko poslova u kolovozu, čitanje revizijskih izvješća 16.00 posjet dragoj kolegici u bolnici, nabava namirnica 17.00 ručak 18.30 šetnja sa suprugom 20.00 priprema za sutrašnji sastanak, TV i lagano štivo.
Spomenik zaslužuje i zato što u tim novinama koje lista po osam sati dnevno doznaje čime joj se bavi unuk. Činjenica da "diplomirani ekonomist, priznati financijski stručnjak s dugogodišnjim radnim iskustvom u obavljanju niza odgovornih funkcija", kako je opisuje rođena internetska stranica, ne zna da joj adolescenti iz najuže obitelji imaju 17 milijuna kuna spremnih za kupnju tvornice, jednako šokira kao i njeno priznanje da radi pola sata dnevno.
Uza svoj društveno važan posao, kao što se vidi, nije joj problem briljirati kod kuće, u stanu, stanovima, što već ima. Bez napora će skuhati ručak i izvesti djecu na pravi put. Osim rođenog poduzetnika od unuka (jedino ako je danonoćno radio od trenutka dolaska na svijet do pokušaja kupovine Pamučne industrije Luka Ivančić je mogao zaraditi 17 milijuna), odgojila je poduzetnu kćer, koja visoko kotira u jednoj od najpoželjnijih radnih sredina među svim državnim miješalicama novca, Croatia osiguranju.
Spomenik zaslužuje i zbog toga što odgovara i SDP-u i HDZ-u. Nekako joj je uspjelo, kao i državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, pomiriti svoje mogućnosti s onim što vlast, bilo kojeg predznaka, očekuje, i tako od 1994. do 2010. godine. U međuvremenu je tužitelj zaradio nadimak Stendbajić, a ona se sama izlanula da od kofeina koji po danu unosi u organizam noću škrguće zubima. Zaključak je da je zadnjih 16 godina trebala, morala i smjela jedino – ne raditi ništa što bi poremetilo ustaljene odnose moći i interesa.
Dala je i začina slučaju kamioni – rekla da je sve OK, a ono nije bilo OK, makar Stendbajić tako kaže.
Iako taj optuženi Rončević izgleda toliko opušten i nasmijan na suđenjima, da čovjek lako pomisli kako on uopće nije svjestan da je nekakvo žrtveno janje na oltaru domovinske borbe protiv korupcije. Doima se kao da zna nešto što drugi ne znaju. Ipak, vidjeli smo toliko propalih optužnica na ovim prostorima. Rončeviću u prilog ide što se nitko nije žalio na izravnu nagodbu s Eurokamionom, a paranoik će se sigurno sjetiti i kako prolaze optuženici iz zavičaja Vladimira Šeksa... Možda je stvarno nevin.
Možda je potpisnik ovih redova potpuno u krivu, ali nešto u Rončevićevom držanju odaje da on ima mišljenje kako je od Šime zaslužio pozitivno mišljenje i da ne mora biti u pritvoru, što ne znači da i neće završiti u zatvoru. No, živa bila pravna država, pa ćemo vidjeti i taj rasplet.
Tu je i vrhunac karijere Šime Krasić: pozivanje na čist nalaz Državne revizije. Nema tko ga nema. Od Zdravka Livakovića, nekadašnjeg šefa Nadzornog odbora Hrvatskih autocesta u kojima su se vrtjele milijarde, preko Siniše Grgića i njegovog otoka znanja, pa do Ive Banca, kojeg je strast za luksuznim policama za knjige koštala ugleda. Andrija Hebrang i njegovo tepanje musavim nalazima revizija devedesetih da je zapravo u pitanju tek pronalaženje "sitnih nepravilnosti" tu su čistoću doveli do groteske.
No, kruna karijere ove iznimno važne žene u novijoj hrvatskoj povijesti – možda čak i važnije od Đurđe, Hlo, Jace i Sevke kombinirano – sigurno je njezina izjava koju je dala na zenitu svog "služenja narodu": "Državni ured za reviziju nije dužan zatražiti pokretanje istrage u spornim slučajevima."
