U Adventskoj bajci pulskog prihvatilišta za beskućnike pronašli smo više od bajke. Priču o ljudima koji su na marginama društva uspjeli smoći snage i vratiti se u normalan život.
Među njima su Mara i Josip, dvoje umirovljenika, koji su usred najveće nevolje započeli prekrasno prijateljstvo.
Danas žive samostalno od skromne mirovine i pomažu drugim beskućnicima. A tek su nedavno i sami bili na rubu egzistencije. Mari se prije nekoliko godina život doslovno raspao.
"Muž mi je umro u roku pet dana. Ja sam ostala s jednom mirovinom, malom mirovinom s kojom nisam mogla preživjeti. S 1200 kuna nisam mogla ni stan naći i tako sam završila u beskućništvu", priča Mara Renić, bivša korisnica Prihvatilišta za beskućnike Pula.
Nakon dvije teške operacije i moždanog udara izgledalo je da će ostati u kolicima.
"Međutim ja sam rekla ne brate ja ću se dignut. Ja sam nakon tri dana se digla, na sam Božić sam se digla i ljudima skuhala juhu da imaju juhu za pojest", nastavlja Mara.
Otkad je pulskom prihvatilištu srela Josipa postali su nerazdvojni.
"Jedan drugome pravimo društvo i gospođa je dobra kuharica tako da skuha nekad ručak, nekako se najbolje kako bih rekao nadopunjujemo u mnogim stvarima", govori Josip Kardaš, bivši korisnik Prihvatilišta za beskućnike Pula.
"Pa mislim, iskren je i ono stvarno prijatelj. U svako doba da ga zovem on će mi doći, priskočiti i tako", dodaje Mara.
I Josipa su, baš poput Mare, dvije stvari gurnule na dno: bolest i kredit. A volontiranje u Adventskoj bajci samo je jedan od načina na koji se nastoje odužiti za pomoć koju su dobili.
"Imamo kasicu od Crvenog križa, novac ide za potrebe prihvatilišta za razne potrebite predmete, stvari, uređaje i tako", pojašnjava Josip.
U hrvatskim prihvatilištima danas ima 600-tinjak evidentiranih
beskućnika.
No njihova se stvarna brojka procjenjuje na više od deset tisuća
jer, u skladu s europskim standardom, beskućnik nije samo onaj
koji nema krov nad glavom već i svi oni koji žive bez struje,
vode ili u nesigurnim domovima.
