Reforma obrazovanja, koja 9. rujna ulazi u sve hrvatske osnovne i srednje škole, najobuhvatnija je do sad, a prvi joj je cilj da učenici na zanimljiv način uče smislenije i korisnije sadržaje te puno manje uče napamet, a puno više kako riješiti problem, istaknula je ministrica obrazovanja Blaženka Divjak u razgovoru za Hinu.
"Sigurna sam da se svi veselimo promjeni načina rada u našim školama, da učenici očekuju da nastava bude zanimljiva, da je velika većina učitelja osposobljena da rade drukčije i bolje i svima želim da u duhu zajedničkih ciljeva i boljeg obrazovanja za sve radimo na tome da reforma uspije, da ne tražimo greške već načine kako ćemo osigurati da naša djeca imaju bolju budućnost i da se bolje snalaze u zadaćama koje su pred njima", poručila je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak uoči početka nove školske godine, koja će biti zapamćena kao godina u kojoj je Cjelovita kurikularna reforma (CKR) frontalno uvedena u sve hrvatske škole.
Na samom smo pragu frontalnog uvođenja reforme obrazovanja u hrvatske škole. Koji je njezin najvažniji cilj?
Najvažniji je cilj da učenici nauče rješavati probleme i steknu funkcionalno znanje. Zato su u siječnju i doneseni novi kurikulumi i zamijenili one stare 25 godina, koji nisu bili rezultat reforme nego prilagodbe novom sustavu.
Učenje će biti usmjereno na to da učenici steknu znanje i vještine, a posljedično bi im ono trebalo postati i zanimljivije. U vrijeme kada računala mogu zapamtiti ogromne količine podataka, učenik tu gomilu podataka ne treba pamtiti nego mora znati pronaći vezu među njima, pronaći informaciju i poslije ju upotrijebiti kako bi riješio konkretan problem, kritički promislio i snašao se u određenoj situaciji, bio kreativan i inovativan.
Za takav pristup učenju trebalo je educirati učitelje i nastavnike. Edukacija se provodila godinu dana za sve škole, a 74 eksperimentalne škole već su u prošloj školskoj godini provodile taj novi način rada.
To bi trebao biti generalni smjer u našem obrazovanju koji traži aktivnog učenika, što neće biti lako postići jer smo učenike godinama na neki način prisiljavali da budu tihi, disciplinirani, u čemu smo više ili manje uspijevali, da reproduciraju ono što im je profesor rekao i što su pročitali u udžbeniku. Učitelji su pak autonomni u izboru najboljega načina rada kako bi se postigli potrebni ishodi učenja. Bit će to velika promjena, ali ne očekujemo da će se sve odmah riješiti. Ovo je maraton, a ne utrka na kratke pruge.
Što konkretno školama ove jeseni donosi reforma obrazovanja?
Donosi nove kurikulume, nove udžbenike i nov način rada. Konkretno, novi kurikulumi startaju od jeseni za 1. i 5. razred osnovne škole, u 7. razredu za prirodoslovne predmete (biologija, kemija, fizika), za 1. razred gimnazija, a u strukovnim četverogodišnjim školama novi kurikulumi su za tri predmeta - hrvatski, matematiku i strane jezike.
Vjerujemo i da će i nastavnici koji su prošli edukaciju, a ne predaju u razredima u kojima će se učiti po novim kurikulumima, primjenjivati nove metode rada. Naglasak je i na stjecanju drugih kompetencija važnih za 21. stoljeće, kao što su digitalne vještine, ali svakako ne samo da se digitalna tehnologija koristi za zabavu, nego da ju se nauči koristiti za učenje, što je ponekad teško, pa učenika treba voditi prema tome da to usvoji jer će tako učiti i poslije u životu.
Kada je riječ o novim udžbenicima, oni prate nove kurikulume, pa će se sukcesivno mijenjati i oni za 2., 3. i 4. razred osnovne škole za koje kurikulumi još nisu u promijeni iako su doneseni. Tako će u školskoj godini 2020./2021. u obrazovnu reformu ući 2., 3., 6. i 7. razredi osnovne te 2. i 3. razredi srednje škole, a u školskoj godini 2021./2022. svi razredi, odnosno 4. i 8. razredi osnovne te 4. razredi srednje škole i tada će se prvi put provesti i nova državna matura.
"U škole trebamo ponovno uvesti formativno vrednovanje"
Važno je da se reforma cijelo vrijeme unapređuje, a to znači da se ne smije dogoditi da se sadašnji kurikulumi koji su dobri, ali sigurno nisu najbolji mogući, ne mijenjaju 25 godina. Jer, uređeni sustavi imaju cikluse promjena kurikuluma svakih desetak godina, a unutar toga razdoblja odvijaju se manji reformski procesi jer sustav odgoja i obrazovanja mora davati odgovore na promjene u gospodarstvu i društvu koje se strelovito mijenja.
Koje će promjene reforma donijeti u ocjenjivanju učenika?
Ocjenjivanje nije pitanje koje muči samo Hrvatsku, to je i velika europska i svjetska tema u obrazovanju. U škole trebamo ponovno uvesti formativno vrednovanje kojemu se jako puno edukacije posvetilo u pripremi za kurikularnu reformu, a radit će se na tome i dalje.
Važno je i to da su sada drukčiji kriteriji i elementi ocjenjivanja. Primjerice, iz matematike više ne morate samo znati napamet formulu ili neki teorem te kako ih upotrijebiti na tipskim zadacima. Jer, jedan element ocjenjivanja su znanja i vještine što ipak znači da moraš znati osnovnu formulu i primijeniti ju. Primjerice, učenik treba znati Pitagorin poučak i nešto izračunati na temelju toga. Drugi je pak element ocjenjivanja rješavanje problema. To više nije samo - uvrsti u formulu i izračunaj stranicu trokuta, nego učenik treba znati izračunati koliko treba biti dugačka greda da bi se napravilo funkcionalno krovište. Treći je element također jako važan, a to je tzv. matematička komunikacija što znači da smo u stanju komunicirati putem brojeva, grafikona, statističkih podataka.
Sve su to elementi ocjenjivanja, a kako će se točno rasporediti kriteriji sadržano je u kurikulumu preko tzv. razine ostvarenosti ishoda učenja, a učitelji mogu slobodno odrediti i druge elemente.
Međutim, činjenica da imate tri elementa po kojima se ocjenjuje i razine postignuća, prvi put nam omogućuju tzv. kriterijsko ocjenjivanje, a samim time i bolju poveznicu prema državnoj maturi koja onda isto može postaviti jasne kriterije po kojima treba vrednovati. Takvo ocjenjivanje nije do sada bilo moguće jer se program temeljilo na sadržajima, a sada se temelji na ishodima učenja, koji su usmjereni na učenika i opisuju što učenik treba znati, što je u stanju razumjeti, napraviti i slično.
U eksperimentalnim školama već primjećujemo da su učenici zadovoljniji. Imaju puno više povratnih informacija temeljem formativnog vrednovanja, a puno ih je manje loše ocijenjenih pa se tako smanjuje broj učenika koji ništa ne znaju o npr. rješavanju problema, što nam je bio najveći problem 2012. na PISI. S druge strane, očekuje se da imamo i manje "superodlikaša".
Postoji suglasje da su učitelji ključ uspjeha reforme, ali njihov društveni položaj i plaće nisu motivirajući. Kako to promijeniti?
Prvi je postulat da su učitelji ključni za uspjeh reforme, a o položaju u društvu često ovisi i njihova motivacija. S tim u vezi trebamo razmotriti barem tri aspekta. Respekt društva i roditelja mora se temeljiti na osposobljenosti učitelja, posebno sada kada imaju veliku autonomiju što je velika odgovornost za njih.
S druge strane, učitelj treba raditi u sigurnom okruženju - da ga ne ugrožavaju ni roditelji ni učenici te je zato Ministarstvo obrazovanja, u suradnji s Ministarstvom pravosuđa, potaknulo da učitelji postanu službene osobe što bi trebalo zaživjeti do kraja ove godine. Napravili smo i akcijski plan za prevenciju nasilja u školama koji ima različite aspekte, od kojih je posebno istaknut onaj o zaštiti učitelja.
Treći je materijalni status, u kojemu je jedan značajan dio nagrađivanje najboljih. Doneseni su novi pravilnici o nagrađivanju i napredovanju gdje se prepoznaju oni koji rade i imaju najbolje rezultate i mogu biti inspiracija drugima te oni mogu napredovati i biti nagrađeni po jasnim kriterijima. Ove će se godine prvi put nagraditi petstotinjak učitelja s otprilike 10.000 kuna za Dan učitelja.
Tražite da se učiteljima poveća koeficijent složenosti poslova, u tome imate potporu HNS-a. Kakvo je stajalište Vlade?
Ako pogledamo kako 'kotiraju' učitelji u odnosu na ostale zaposlene u javnim službama, nažalost vidimo da zaostaju u koeficijentu složenosti poslova. Jasno je da povećanje ovisi i o mogućnostima državnoga proračuna, ali učitelji ne smiju biti taoci činjenice da su brojni pa za pozitivnu korekciju njihovih treba više novca nego za druge manje brojne struke i sektore.
Pritom, učitelji već sada zaostaju za plaćama ostalih zaposlenika u javnim službama, a sada im se zbog uvođenja i provedbe reforme bitno povećava složenost poslova. Isto tako treba znati da, kada osnovica za sve zaposlene u javnim službama raste, jednak postotni rast samo povećava zaostajanje plaća učitelja.
Vlada stalno komunicira da su učitelji važni, a sada treba naći konkretne mjere i odgovore na traženja sindikata i o tome ćemo razgovarati. Sa sindikatima sam o tome razgovarala proljetos i redovito izvještavala kolege u Vladi. Sada predstoji prolaženje suglasja na razini Vlade koja treba dati konkretne odgovore u vezi zahtjeva sindikata.
Koja je najslabija točka reforme? Što je s njezinom odgojnom dimenzijom?
Ono što je bitno, i što možemo direktno kontrolirati, jesu kurikulumi, udžbenici i edukacije. To smo isporučili i sigurna sam da je to dovoljno za početak. Kroz godinu će sigurno biti još pitanja i novih situacija jer riječ je o živom organizmu - više od 1300 škola, ako pribrojimo i područne više od 2500 škola, gotovo 40 tisuća nastavnika samo u prvoj fazi i više od 150 tisuća učenika u prvoj godini reforme. Zato su sigurno moguća pitanja i nesnalaženja, ali to je normalno i zato će se raditi i dalje. Tako je bilo i u drugim obrazovanim sustavima koji su se naviknuli na cikluse promjena.
Po Ustavu odgoj je u zadaća roditelja. Ipak škola s roditeljima dijeli odgojnu ulogu, ali roditelj je prvi odgovoran i u odgoju surađuje sa školom. S druge strane škola mora osigurati uravnoteženi razvoj djeteta i nesmetani dotok znanstvenih informacija na metodički zdrav način. Odgoj i obrazovanje trebaju biti naročito povezani u osnovnoj školi i od te se uloge ne bježi. Međutim, odgoj se ne može isključivo prebacivati na školu, a neki bi roditelji htjeli da sve 'odradi' škola što je nemoguće ili škola ponekad premalo surađuje s roditeljima u odgojnoj komponenti pa se djeci podilazi tamo gdje ne treba umjesto da ih se odgaja.
Cjelodnevna nastava
S tim u vezi treba istaknuti da postoji sedam međupredmetnih tema obveznih za sve škole, neovisno o predmetnim kurikulumima. Neke od tema vezanih uz odgoj su osobni i socijalni razvoj, zdravlje, građanski odgoj i održivi razvoj. To se zaboravlja i nekako stavlja 'sa strane',
Jedna od odgojnih komponenta je i to da se svake godine ne kupuju novi udžbenici. Ne samo zbog financijskog aspekta, nego i zato, što je još važnije, da pokažemo kako se knjiga ne smije baciti nakon godinu dana. Prva je zadaća odgoj za knjigu, a druga održivi razvoj koji govori o tomu da moramo čuvati okoliš.
Upozorili ste i na alarmantne podatke o izostancima iz škole koje opravdavaju roditelji. Kako riješiti taj problem?
Kada je riječ o izostancima koje opravdavaju roditelji, mora se pronaći dobar balans. Naši podatci pokazuju, a svima su otvoreni unutar Školskog e-Rudnika (ŠeR), da se broj izostanaka drastično povećao i da neosporno korelira s odlukom s početka 2017., kada se roditeljima dopustilo da djeci kroz cijelu godinu neograničeno opravdavaju po tri dana izostanka.
Ne želimo da se ukine institut opravdavanja roditelja, ali ga treba ograničiti kao i u drugim europskim državama. Moramo znati da sva opravdanja nisu zbog bolesti, već i po drugim osnovama. Učitelji i ravnatelji često sumnjaju da su djeca odjednom toliko bolesna i da bolest uglavnom traje tri dana i zato trebamo pronaći prihvatljivo i uravnoteženo rješenje koje će s jedne strane omogućiti da se ne ide kod liječnika za svaku manju virozu, ali i onemogućiti zloporabu. Moram priznati da me iznenadio podatak da postoje gradovi u Hrvatskoj gdje su, primjerice, srednjoškolci u prosjeku izostali 150 sati. U 4. razredu srednje škole na razini Hrvatske prosjek je 107 sati, što znači da je prosječno učenik iz škole izostao mjesec dana. Govorimo o srednjoškolcima, a ne o maloj djeci koja ostaju doma zbog prehlada.
Demografski problem Hrvatske očituje se i u smanjenom broju učenika. Kako će se to odraziti na novu mrežu škola koju treba donijeti?
Istina je da se broj učenika smanjuje i od toga ne možemo pobjeći, ali trend pada malo se usporava što je dobra vijest. Škole u Hrvatskoj sigurno mogu podupirati puno veći sustav s puno više učenika, ali moramo razumjeti da ima dijelova Hrvatske gdje su škole prazne i poluprazne, ali srećom i dijelova gdje su škole prepune i trebaju adekvatnu infrastrukturu.
Sve škole u Hrvatskoj u nadležnosti su osnivača - to su uglavnom županije, a u manjoj mjeri i gradovi - i oni predlažu novu mrežu škola. U uputama Ministarstva glavna točka je interes učenika jer svaki učenik u Hrvatskoj mora imati pristup kvalitetnom, a ne bilo kakvom obrazovanju.
Često imamo više malih škola u radijusu od dva do tri kilometra, koje su rascjepkane i gdje je teško osigurati kvalitetne uvjete za nekoliko učenika i onda su osnivači prvi pozvani da vide mogu li se te škole povezati, a ne ukinuti. No, ako u manjem radijusu imamo više škola, bolje je za učenike i njihovu socijalizaciju da budu u jednoj školi i da osnivači to predlože.
Što se pak tiče srednjih škola, događa se da su u jednoj zgradi dvije ili čak tri škole, svaka s manje od stotinu učenika. Kada to bila jedna škola, mogli bi se povezivati razredi, programi, odnosno uspostaviti bolja organizacijska struktura što je pogotovo važno zbog radnih odnosa. Nastavnici bi tada mogli jednim ugovorom o radu ispuniti nastavnu normu ako osnovna škola ima jednu matičnu školu i više područnih škola, umjesto da imaju tri ugovora o radu ili da ostanu bez posla i traže dopunu nastavne norme.
To je važno i zbog sljedećega koraka u reformi – cjelodnevne nastave koja bi omogućila da višak nastavnika bude angažiran u cjelodnevnoj nastavi, a da istovremeno učenici konačno mogu više boraviti u školi i imati više sati nastave jer smo po tom indikatoru na samom dnu Europske unije. Dakle, već sada treba planirati novu fazu obrazovne reforme i na tome radimo.
