Hrvatska IT industrija bilježi zadnjih godina, a osobito u ovoj krizi, velike uspjehe. Koronakriza je za tu granu doista bila prilika, no koliko zapravo industriji informatičkih tehnologija država pomaže, a koliko odmaže? O situaciji u branši RTL-ov Ilija Radić je razgovarao s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave IT tvrtke Span.
Koliko je zapravo u IT sektor osjetio pandemiju?
Pandemija je zahvatila i našu industriju, nismo mogli putovati. Dakle, mi u firmi radimo puno za globalne kompanije, imali smo pedesetak ljudi koji su po sto dana bili na putu godišnje. Ali, na drugu stranu pandemija je jako jako ubrzala digitalnu transformaciju.
Firme koje su razmišljale o digitalnoj transformaciji su to odjedanput morale realizirati, tako da ne znam IT kompaniju koja prošle godine nije bila uspješnija od prethodne, znači 2019. Zato što je takva jednostavno bila prilika. Morali ste imati impelementiran ozbiljan informacijski sustav ako ste željeli raditi od doma.
Godinama smo se spremali za oporavak od neke katastrofe, i mi u firmi imamo agregate, UPS-ove, sve, a na kraju se ispostavilo da je najvažniji za oporavak od katastrofe, work from home, rad od kuće, da imate dobru komunikacijsku infrastrukturu i notebooke. Prošle godine u trećem mjesecu na svijetu nije bilo notebooka za kupiti, mi smo imali nove zaposlenike koje nismo mogli opremiti jer je cijeli svijet bio gladan za prijenosnim računarstvom i komunikacijskom infrastrukturom.
Neke navike će ostati, ali ono što možemo reći za IT industriju je da je (kriza) ubrzala stvari i da nam je pomogla, ali kad se ovo zbroji vidjet će se da je ovo bila jedna od najuspješnijih godina za IT industriju.
Koliko IT radnici imaju podršku države? Osjećate li vi u IT sektoru podršku države u smislu razvoja, sve većeg utjecaja IT sektora?
Mogu govorit samo iz vlastitog iskustva, moje iskustvo je ne. Znamo da postoje firme koje jako osjećaju podršku države, ali mi konkretno ne. Ono što je tragedija je da Hrvatska država od hrvatskih dobavljača, hrvatskih firmi neće kupiti ozbiljna rješenja. Ali, su im stalno puna usta - Hrvatska novi silicon valley, klasična demagogija političarska i ostalo. Da, postoje neke research i development subvencije, no nisu bile namijenjene samo IT industriji iako svi kad kažu moderno misle prije svega na IT.
Da kažem kratko, ima li IT podršku hrvatske države – ne, čak i zakone koje su sami donijeli desetljećima odgađaju primjenjivat npr. zakon o elektroničkom potpisu itd. jer zadiru u njihove privilegije maltretiranja poduzetnika i građana s donošenjem zadnjeg papira! Gledajte ovu bizarnu činjenicu da država dan danas, sad nakon katastrofe, zahtjeva od ljudi da donesu 70, 90 papira. Iako se zna i sami su se hvalili, sad su već zaboravili da po direktivama Europske unije država ne bi smjela tražiti ni jedan papir koji može sama sebi izdati.
Na drugu stranu to je neka civilizacijska tekovina da ako već ima taj neki državni aparat koji troši milijarde na kompjuteriziranje da onda stalno nemoć da koristi tu kompjuterizaciju koristi tako da maltretira građane i poduzetnike. Dakle, čak i u tom nečem što bi bilo osnovna podrška tehnologiji, da sami sebi izdaju papire koje imaju u vlastitom izdavanju, ne osjećamo.
Neke zemlje, istočnije od Hrvatske i čanice EU su IT industriji prilagodile čak i porezne politike, da bi se tvrtke otvarale i da bi i velike svjetske firme mogle raditi. Hrvatska se zasad na to ne odlučuje. Koliko bi porezna politika mogla promijeniti uvjete u IT sektoru?
To je stari hrvatski sindrom. Mi sebe smatramo boljima, a ustvari smo među najgorima. Mi smo po mnogočemu među zadnjima. Čak i istočne zemlje su puno uspješnije od nas.
Vi kad nogom stupite na bilo koju državu u svijetu, možete po poreznoj politici shvatiti što je toj državi važno. Na primjer u Americi, federalna kasa se puni prije svega porezom na dobit, dakle, državi je užasno važno da firme funkcioniraju. Tamošnja porezna uprava, IRS, koja je tamo strah i trepet ne maltretira korisnike, ne pada im na pamet da rade ovo što rade u Hrvatskoj zato što su oni svjesni da u Americi ako nema novaca u budžetu nema plaća i božićnica za državne zaposlenike. Vi vidite po poreznoj politici šta se ohrabruje.
U Hrvatskoj je porezna politika vrlo jednostavna – uzmi sve što možeš i onda još malo više. Ja se sjećam kada je predsjednik jednog od sindikata, mislim Ribić, rekao: "Pa šta, šta ako neće biti novaca pa povećat ćemo poreze, uzet ćemo poduzetnicima". Nažalost, nekad poduzetnici su iscrpljeni do kraja. Naš porezni kapacitet je prijeđen, mi od ovog što dajemo državi više ne možemo, a onda se država u isto vrijeme ponosi s nekolicinom nas koji smo globalni konkurenti.
Indijci koji su naši konkurenti na teritorijima na kojima rade su izuzeti porezno kako bi mogli biti globalni konkurenti. Država im da je support. To su države koje imaju strategiju. Ja ne kažem da bi nas trebalo osloboditi od poreza, ja mislim da bi cijelu Hrvatsku trebalo promijeniti i olakšati i napraviti logičnijom kompletnu poreznu strukturu. O drugim poreznim davanjima neću ni govoriti, je li to 42 kune, mi plaćamo 3000 kuna komoru. Nije stvar u količini novaca nego u principima da nas država nakon što nas izmuze, onda još na puno malih stvari, a onda još i Inspektorat koji uživa u toj svojoj nadmoći nam još ne olakšava život.
Koliko IT sektor može biti budućnost Hrvatske?
Mi produciramo manjak 200-300 inženjera godišnje, znači to mora bit državna strategija. Mi bi morali ako želimo biti uspješni u IT tehnologiji, školski sustav prilagoditi tome da se školuje više ljudi za to.
Ja ne mislim da Hrvatska ima budućnost u IT-u zato što su kapaciteti tu negdje. Ne možemo mi sad rast, ne možemo bit globalno konkurentni. Naš srednjoškolski sustav, stari gimnazijski sustav austrougarskog tipa proizvodi ljude za rad u državnoj upravi i to je stara teorija obiteljske strategije koja može uništiti ili uzdići države. U kontinentalnoj Hrvatskoj obiteljska strategija je zaposli dijete u državnoj upravi i onda je sigurno ili kao glasnogovornicu na akademiji, a u Dalmaciji je iznajmi starinu turistu i nemoj radit ništa ostatka godine.
Mi imamo par tih nekih priča koje nas vode. Od kad smo imali Kosteliće mi smo bili skijaška nacija, ulaganje u skijanje ništa. Oni su to postali unatoč, a ne zahvaljujući državi. Oni su to napravili sami, oni su bili na šatoru na Glečeru? To je Hrvatski uspjeh? Nije. To je njihov uspjeh, obiteljski.
Velik broj poduzeća je karakteristika siromašnih država. Države u kojima se najlakše osnuje poduzeće imaju manji broj prosječnih po glavi stanovnika. Zato što država potiče i velike firme. Kod nas porezna politika potiče udrobljavanje, poduzeća su sve manja i manja, u IT-u i građevini. Zato Pelješki most moraju raditi Kinezi jer ne može tisuću obrta, paušalnih, izgraditi Pelješki most. Isto tako IT industrija se ne može graditi na paušalnim obrtima. Državi to odgovara jer su IT-jevci zašutjeli, dala im je način da legalno peru novce da si olakšaju, ali ne bude od toga IT industrija. Paušalni obrti nisu IT industrija, to je hrpa programera.
Država bi morala imati neku svoju strategiju i olakšati život velikim firmama. Morat će i nam tako i u IT-u Kinezi raditi informacijski sustav da bude uspješan. Mada naša neće jer misli da joj to ne treba.
Kad dođu na vlast svi vide gospodarstvo kao plijen. Ponašaju se kao da živimo 200-300 godina pa ima vremena da se sve napravi, no naš biološki vijek je prekratak za brzinu kojom država rješava probleme.
