Idemo na Žirje. Na najudaljenijem otoku šibenskog arhipelaga more je čisto kao staklo, kafića nema, stanovnika je jedva stotinu, ali zato tamo stanuje više jugića i stojadina nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Neki i dalje voze po otoku, neki samo hrđaju uz cestu, ali koliko god se puta organiziralo skupljanje olupina, Zastava je i dalje više nego stanovnika.
Po dolasku na Žirje, prvi susret u portu je s gospođom Stankom i njenim mačkama. Dobrodržeća 83-godišnjakinja trenutno ih hrani 15-ak.
"Ljetuju. Uzmu mačke djeci da se igraju I kad odu, neće nositi mačke sa sobom, mačke ostaju tu. I one lunjaju, traže hranu, dođu do mene. Ja neću jesti, ne sada da se hvalim, ali dat ću njima jer volim životinjice svakakve", kaže Stanka Šižgorić.
Škola im je zatvorena već pola stoljeća, toliko se već ni djeca ne rađaju na Žirju. Ili ako se i rode, odu u školu u Šibenik.
"Ja kažem da nema preko zime stalnih 40 stanovnika. Ovdje ima više automobila nego ljudi… Možda 10 posto od toga ima registraciju, sve drugo je stara krama, ali funkcionira… Kada dođe policija, onda svi jave odma jedan drugome: 'Pazi, policija je na selu' I onda svi ti auti koji nisu registrirani stoje na mjestu I nitko im ne može ništa. I onda ne možeš naći informacije. Nema tablica", dodaje Stanka.
Za Žirje kažu da je poput Kube, makar što se tiče starih automobila. Ovdje nema Cadillaca, ali ima jako puno starih jugića i stojadina.
U Yugu, koji odavno nije u voznom stanju, zapisnik je komunalnog redara. Ne zna se tko mu je vlasnik. A takve automobile treba ukloniti jer smetaju. O tome brine Naser.
"Svaki tjedan ide po pet starih auta sa Žirja. Starih auta. Kao otpad jer za turiste nemamo parking oko kuća. Nemamo gdje parkirat stare aute", kaže Naser Gačanin.
Osim turista na udaljenom pučinskom otoku može se naići i na one koji su odlučili postati boduli. Zvonko je rođeni Sarajlija.
"Morate prihvatiti neke stvari na koje se možda niste navikli, morate se malo adaptirati na ovaj život I ove ljude. Naprimjer, nemojte se nikad svađati s njima", kaže u šali Zvonko Pavlov.
Ana Kozbašić je medicinska sestra koja je na otok doselila prije godinu i pol. Do uvale Pečenja gdje ide na kupanje pješači četiri i pol kilometra. I nije joj teško.
"Vozim, ali nažalost nemamo službeno vozilo tako da, otok je radijusa 42 kilometra, tako da ako ne naiđe netko da me prebaci autom od točke A do toče B, onda trčim pješice", dodaje.
U starom, ruševnom domu kulture nekada je bilo i kino, i kazalište, disco klub, poljoprivredna i ribarska zadruga. Sada je ovdje samo obnovljena spomen ploča partizanima. U drugim mjestima je srušena, ovdje I obnovljena
"Samo ovi novovalni su, a svi drugi su lijevo orijentirani, niko ne gleda puno u desno… To je tako ovde i zato to nama ne smeta. Ma da je i druga, bilo koja. Šta ima to kome smetat? To je dio povijesti koji mora postojati. Ne možemo mi to sada prebrisati gumicom", kaže Igor Jerkov.
Ne smetaju im ni duge i puste zime, iako svi jedva čekaju ljeto kad na otoku bude i do dvije tisuće ljudi. Mario je 41 godinu plovio svjetskim morima, sada u mirovini, kaže, uživa sa stilom.
"Kad dođu turisti, onda svi ljudi malo žele da se vidu, da se piva, da slave. Ja inače najviše volim dalmatinske klape, a od svjetskih, marijače, Meksiko", kaže Mario Mrvica.
Na pitanje voli li turistkinje odgovara:
"Uff, ali mlade, znate. Bude ih, bude. Ja sam s 2 tisuće žena bija. Ali, sve su bile mlade", kaže Mrvica.
A život će uskoro na Žirju bujati. Nautičari su već tu, otvorena je i sezona kupanja.
