Shvativši da su se temeljne premise njene glazbe, duboko emotivne i sugestivno otpjevane balade kojima podlogu predstavlja lagani beat, prilično istrošile, Dido je na svom trećem albumu uvela dosta novina i s lakoćom nadmašila sve što je dosad  snimila.

U tome joj je pomogla inteligentno odabrana vojska gostujućih suradnika čiji raspon seže od pop-rock dinosaura Micka Fleetwooda do organski nastrojenih hiphopera The Roots. U "Graftan Street", primjerice, Brian Eno obogatio je njen izričaj utjecajima irskog folka, Citizen Cope odveo ju je do vrhova americane u "Burnin Love", a i ostale transformacije izvedene su dovoljno suptilno da ne preplaše dosadašnju bazu fanova.  Istini za volju, ako je dosad niste voljeli spomenute promjene neće vas preobratiti.

Ranije, pogotovo u tekstovima, Dido je prečesto tonula u melankoliju koju bi nakon pet-šest pjesama postalo malo naporno slušati. Pjesme na "Safe Trip Home" još uvijek su sjetne i inspirirane ljubavnim prekidima, no kroz svaku od njih provlače se nada i optimizam, što nekadašnju članicu Faithlessa uvrštava u odabrano društvo vlasnica najuvjerljivijeg "ženskog pisma" u posljednje vrijeme.

Za kraj spomenimo i da je ekipa s kojom je nekad sačinjavala Faithless, Sister Bliss i Rollo, napravila korektan (iako ne puno više od toga) remiks završne stvari "Northern Skies". Album kojeg je vrijedilo čekati pet godina.