U zadnjih desetak dana imao sam barem pet razgovora s ljudima raznih profila, od poljoprivrednika i konobara do ozbiljnih poslovnjaka/turističkih djelatnika koji su svi odreda završili rečenicom: "Daj, Bože, zdravlja".
Nakon te rečenice, svaki razgovor naprosto umre, pa se samo zagledate u pučinu kao da će se tamo pojaviti rješenje svih ovih kriza koje su nas zadesile. Na toj točki ti je jasno da su se tvoji sugovornici već predali i da ne vide nikakvu nadu u ljepšu budućnost. Razgovor obične počne kurtoaznim pozdravima – "Pa di si, nismo se dugo vidili". Zatim slijedi kratak opis situacije na terenu, ovi koji se bave poljoprivredom su u komi jer su "u Konzumu" uvozno voće i povrće pet puta jeftiniji. Konobari skapavaju od posla, a pola ih radi dva posla i pitaju se što će biti kad sezona prođa, na poslovima koje rade izvan sezone su ili podobivali otkaze ili su im plaće, ako ih uopće dobivaju, smanjene i do 50 posto.
Tako razgovor dođe i do politike...
Poslovnjaci se žale kako im nitko ne plaća pa ne mogu ni oni plaćati dalje, a turistički djelatnici pizde na Bajsa koji priča o povećanju broju turista koje oni na terenu baš i ne vide. Stvar je, kažu, u paušalima. Turistička zajednica naplati paušale po krevetima, pa na temelju njih radi izračune, bez obzira spavao u tim krevetima netko ili ne.
Tako razgovor, naravno, dođe i do politike. Taj dio se obično svede na polusuvislo pljuvanje po "svima njima". Ali iz godine u godine, traje sve kraće i kraće. Naprosto je ljudima sve jasno pa razgovor već nakon prvih par rečenica ode u fade out, ljudi su izgubili volju čak i za standardna prepucavanja na relaciji lijevi – desni. Nemaju se volje prepirati niti o Gotovini i Haagu.
A onda uslijedi ta točka sa zdravljem gdje je jasno da je vrag odnio šalu. Svaki od tih mojih sugovornika ima prijatelja, susjeda, člana šire obitelji koji boluje od neke opake i često neizlječive bolesti. Slijedi opis njegove patnje, svega onoga što će zadesiti njegove potomke kada ovaj napokon umre, a onda i zaključak - "To ti je život, jebiga, zamisli kako je njemu" - a potom i autosugestija: "Daj, Bože, zdravlja i sve će bit dobro", u koju ne povjeruješ ni ti, ni on koji ju je izgovorio.
Spas od psihičkog rasapa
Pa kad sve zbrojiš i oduzmeš dođeš do prilično tužnog zaključka - patnje bolesnika i ljudi na samrti spašavaju ove ljude od potpunog psihičkog rasapa. Jer, eto, uvijek može biti gore.
A onda se pozdraviš s njima, dođeš doma i upališ TV. Gledaš te dnevnike naših televizija i čekaš, čekaš, ali nikako dočekati gospodarske teme, nikako dočekati tih pet minuta koje će se pozabaviti samom srži problema.
Počela je, naime, predizborna kampanja. Dobro, nije, ali kao da je. Budimo realni, i naš ulazak u EU, i taj Sanaderov povratak koji se izrodio u spektakl ravan dočeku Nove godine, pretvaraju se lagano u predizborne teme. I to ključne. Na njima će HDZ jahati sve do izbora. Pa je taj Sanaderov povratak i ono što bi trebao biti najvažniji antikorupcijski proces u Hrvata ikada, izrodio sukob na relaciji Kosor – Josipović oko toga tko je zaslužniji za sve skupa – HDZ ili institucije pravne države.
Suludi djetinji cirkus vrti se oko nebitnih detalja
Ulazak, pak, u EU izrodio je sukob na istoj relaciji oko toga tko će potpisati Ugovor o pristupanju, Kosorica ili netko drugi. Sve što su o ekonomskim posljedicama ovog ulaska naši pregaoci imali za reći svelo se na: "Tad će biti bolje. Dobit ćemo lovu iz pretpristupnih fondova". To zvuči otprilike kao da Hajduk nekim čudom uđe u Ligu prvaka pa Uprava prospe izjavu kako će sad sve biti super jer se svaka pobjeda nagrađuje sa 700.000 funti, a nađe se u grupi s Barcelonom, Milanom i Šahtarom.
A u cijelu priču se uklapa i ovo ignoriranje Milanovića i opozicijske ekipe od strane HDZ-a i fokus na fajtanje s Josipovićem. Opozicija, što god mislili o njoj, barem pokušava otvoriti temu gospodarstva, ali HDZ-u, naravno, to ne odgovara pa ih naprosto ignorira i fokusira se na Sanadera i ulazak u EU. Sve to, taj suludi i djetinji cirkus zvan hrvatska politika koja uvijek nađe način da se u bitnim temama fokusira na nebitne detalje, kao što rekoh na početku, odvija se u društvu potpunog beznađa, u društvu koje čeka da ti izbori napokon prođu pa da se tema razmjera krize u kojoj se nalazimo napokon otvori. Ako nikako, a ono silom prilikom.
O tom danu ne želim niti maštati, ali imam neki osjećaj da ćemo se tog dana svi zajedno sjetiti nekog rođaka, prijatelja, poznanika koji umire od raka, sklopiti ruke, pogledati prema nebu i zavapiti: "Daj Bože zdravlja".
