To je jedan od razloga zašto je suđenje morala odraditi institucija čije je osnivanje potaknula i Hrvatska, ne bi li se kaznili krivci za ratne zločine na području Jugoslavije devedesetih godina. Suradnja s Haagom potpisana je unatoč tome što je Hrvatska izašla iz rata kao pobjednica, čime se zapravo trebamo ponositi. Na taj je način Hrvatska pokazala da se nema čega sramiti i da nema što skrivati. Nažalost za njega, isto nije napravio i Ante Gotovina, koji je, za razliku od Ivana Čermaka, odbio razgovarati s istražiteljima 1998. godine, a onda se dao u bijeg.
Pobjednici nisu i ne smiju biti bezgrešni
Činjenica da je netko pobijedio u ratu ne smije garantirati oslobođenje od krivnje za kršenje međunarodnih pravila ratovanja, jer rat sam po sebi dovoljno uništava živote ljudi na zaraćenom području da bi bilo koja vojska imala privid da može ubijati nenaoružane i nemoćne i to samo zato što se nada pobjedi.
Činjenica da takvih procesa nema više sramota je koja ide na dušu isključivo tim tzv. pobjednicima, zato što se sve vojske manje-više nadaju upravo pobjedi, a pobjednik se zna tek kad rat završi. Zato je svaki argument da je apsurdno suditi hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj pobjedničkoj vojsci – apsurdan. Kada bi on moralno ili u bilo kojem drugom smislu stajao, onda bi i međunarodno ratno pravo postalo potpuno nepotrebno. Isto vrijedi i za obrambeni rat budući da se bitke u današnje vrijeme ne vode isključivo između dviju vojski na pustim livadama, nego ulaze u gradove i sela gdje žive ljudi, nimalo oduševljeni vlastitim političkim vođama, ubijanjem i razaranjem, a kamoli da su krivi za to.
Svjesno ponavljanje laži
Tim argumentom, nažalost, u zadnjih nekoliko dana služi se puno osoba u javnom prostoru. Previše je i onih koji tvrde da je presudom protiv generala Gotovine i Markača osuđena Oluja i hrvatski narod. Koji su razlozi za uporno ponavljanje te laži, dijametralno suprotne onome što piše u presudi, samo je njima poznato, dok javnost o njihovoj motivaciji može samo nagađati.
Ne treba zaboraviti niti da je Gotovina imao jednu od najskupljih obrana u povijesti Hrvatske. Unatoč takvoj podršci, presuda Gotovini nije bila povoljnija. Treba li zbog toga isključivo kriviti sudsko vijeće? Tko je zaslužan što je hrvatska javnost sve ove godine bila u lažnom uvjerenju da će on biti oslobođen i ima li to veze s činjenicom da informiranjem preko televizije i naslovnica novina i dan-danas možemo steći dojam da je presuda nepravedna? Gotovina i Markač su zajedno za svakog mrtvog civila dobili 0,07 godina zatvora. Da život ne vrijedi puno u ratu, što je također jedan od argumenata protiv presude, dokazuje upravo kazna zapovjednicima Oluje, jer su dobili po nešto više od tri tjedna zatvora po ubijenom čovjeku.
Odakle je stigao šok?
Svima koji se još uvijek pitaju je li Krajina etnički očišćena, netko bi prije svega trebao objasniti čemu je služio Zakon o privremenom oduzimanju i raspolaganju imovinom srpskih izbjeglica, donesen poslije Oluje, ako mu svrha nije bila blokada povratka Srba. Potekao je iz resora nekadašnjeg ministra obnove i razvitka Jure Radića, danas jednog od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, i jedinog kojega sudac Alphonse Orie spominje u kontekstu udruženog zločinačkog pothvata s ciljem smanjivanja postotka Srba na oslobođenom području ispod 10 posto. Zašto se tvrdi da su Brijunski transkripti jedini dokaz da je postojala namjera etničkog čišćenja također je pitanje za one koji tu lažnu tvrdnju ponavljaju.
Pitanje je i zašto bi bili šokirani navodom da je hrvatski državni i vojni vrh sudjelovao u zločinu nakon svega što se događalo kasnije, ne samo sa Srbima u Hrvatskoj nego i s Hrvatima. Donesen je tzv. Šuškov pravilnik, kojim su podijeljeni stanovi u vlasništvu države zaslužnima iz vladajuće stranke. Iako ga je poništio Ustavni sud, vlasništvo stečeno putem njega nije dovedeno u pitanje. Poduzetnici su postali oni koje je odabrala ta stranka, privatizacija je uništila niz poduzeća, pljačka javnih poduzeća dvijetisućitih nas je uvalila u dugove koje ne umijemo vratiti... Ako je to odgovorno ponašanje prema Hrvatima, kakvo se onda ponašanje moglo očekivati prema Srbima u Krajini?
Neslaganje nije razlog za diskvalifikaciju Suda
Činjenica da Međunarodni kazneni sud ne dijeli mišljenje hrvatskog političkog vrha oko tretmana Srba u Krajini devedesetih godina, nije razlog da se Haški sud diskvalificira. To također nije niti razlog da se toleriraju lažne interpretacije presude, da se u javni prostor vraća govor mržnje prema građanima srpske nacionalnosti ili da se poziva na linč nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava, što je samo jedna od besmislica prevaljenih preko usta na političkom skupu organiziranom dan nakon presude generalima.
To je razlog da Hrvatska ponosno istakne da je veća od trenutačno u dijelu javnosti omražene Velike Britanije i demokratskija od Sjedinjenih Američkih Država, koje su ucjenjivale male države potpisivanjem članka 98 o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu. Samokritičnost nam daje šansu za ispravljanje grešaka, katarzu i stvarni zaokret u politici koja nas zadnjih 20 godina ne vodi nikamo.
Šansa za katarzu
Presuda u Haagu, osim toga, daje nam puno pravo da pogledamo prema Ujedinjenim narodima i poručimo im da kada su tako pošteno 'odrezali' hrvatskim generalima, možda dolazi vrijeme i za preispitivanje mogućnosti za podizanje optužnice za udruženi zločinački pothvat protiv Georgea W. Busha, Dicka Chaneyja i Tonyja Blaira. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog progona milijuna Iračana i ubojstva gotovo milijun građana Iraka, u ratu koji nije odobrilo Vijeće sigurnosti. Možda na taj način pridonesemo svijetu da bude makar malo pravedniji te da sve žrtve imaju jednaka prava.
