Branko Lazarević bivši je policajac i šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinar i publicist.
Ovaj umirovljeni kriminalist, bivšim kolegama, ali i suradnicima, poznat je kao osoba bez "dlake na jeziku", a svaku svoju tezu će potkrijepiti argumentima vođenima dugogodišnjim iskustvom i praksom.
Lazarević, kojeg poznanici od milja zovu Lazo, otvorio je dušu za RTL.hr i potpuno iskreno ispričao kako je kao šef ekipe za očevide spajao zahtjevan posao i bio samohrani roditelj, kako je unio bombu u sudnicu haaškog tribunala, kako ga je osramotila prostitutka usred bijela dana u centru Zagreba...
Rođen je u Bijeljini, a u Zagrebu živi već 50 godina. Metropolu je prvi put posjetio kao dječak kada mu je bilo 14 godina jer su mu ovdje živjeli tetak i tetka. Od tada je svake godine dolazio, da bi 1970. godine, kada je postao policajac, ostao u Zagrebu. I nikada nije požalio.
Zašto policija?
Policajac sam postao sasvim slučajno. Nagovorio me prijatelj. Šest godina sam proveo u uniformi. Bio sam tipični kvartovski policajac, iako u to vrijeme, a govorim o 70-im godinama, službeno nije postojalo takvo radno mjesto u tadašnjoj miliciji. Moj teren bili su Črnomerec, Donje Vrapče, Gajnice i Podsused. Poznavao sam gotovo sve stanovnike pa se nerijetko događalo i da bi mi ljudi ostavljali ključeve svojih stanova kada bi odlazili na godišnje odmore. U svakom slučaju, to mi je bilo najljepše vrijeme službovanja. Nakon završetka akademije postao sam inspektor u policijskoj postaji Črnomerec. Zatim su me prebacili u Đorđićevu na očevide. Rekoše, na mjesec dana, a ondje sam ostao punih 20 godina.
Branko Lazarević/Privatna arhiva
Kako vas je prostitutka "naučila pameti"?
Moja naivnost i revnost mladog policajca u jednom me slučaju dovela u dosta neugodnu situaciju. Naime, kolega i ja patrolirali smo Ilicom. Bilo je mnogo ljudi jer je bio dan. Primijetio sam zgodnu mladu ženu u minici kako se namjerno “sudara” s prolaznicima i ružno im dobacuje. Bila je pripita. Slijepo se držeći pravila struke, na našu žalost, zaustavili smo je. Odbila je dati osobnu i odjednom počela vikati: “Kad si me je…o bila sam ti dobra, a sad me kao ne poznaješ. Znaš ti dobro tko sam ja! Ne dam osobnu.” Tada se počela skidati. Sve se vidjelo. Ljudi su prolazili i smijuljili se. Problem je bio i što u to vrijeme nismo imali mobitele niti radio-stanicu. Predložio sam kolegi da ostane s njom, a da ću ja otići iz neke trgovine ili kafića telefonom pozvati ekipu iz postaje. Ali, ni on nije želio ostati nasamo s njom. Ipak je otišao po pomoć, a ja sam ostao s njom. Ona je počela simulirati seks nastavljajući prostačiti i optuživati me da sam bio s njom. U tom trenutku nisam ni znao da je ona prostitutka, a znoj me oblijevao. Kad je stigla "marica", morali smo je onako golu unijeti unutra dok se otimala. Prolaznici su uživali u "predstavi". Da su tada postojali pametni telefoni i internet, kladim se da bismo bili hit. Cijeli svijet bi nam se smijao. Ona me naučila pameti. Da sam tada znao što sam poslije znao, samo bih prešao na drugu stranu, ali bio sam mlad i nadobudan pa sam išao provoditi zakon. Ona bi još neko vrijeme bauljala po cesti i to bi bilo to.
Koji Vam se slučaj najviše urezao u sjećanje iz vremena dok ste bili u policiji?
Niti jedan kao pojedini slučaj, ali zato mi je svako ubojstvo bilo iznimno važno. Imaš mrtvaca pred sobom. Netko ga je ubio i čovjek ide u zemlju zato što je to netko drugi htio. Osjećao sam obavezu prema tom mrtvom čovjeku da kaznim onoga tko ga je ubio. Poduzimao sam sve da se otkrije ubojica i da taj bude kažnjen što je ubio, što je nekoga poslao u zemlju. Zato, svako ubojstvo koje je moja grupa riješila, za mene je jako bitno. Bio sam sretan kada sam pronašao nečijeg ubojicu i poslao ga u zatvor.
Bili ste i na očevidu prvom hrvatskom serijskom ubojici Vinku Pintariću. Kako je tekla ta akcija?
On je tada bio najveći serijski ubojica u Hrvatskoj. Ubio je petero ljudi. Čaruga ih je ubio više, ali postoji razlika među njima. Čaruga je djelovao i ubijao sa svojom grupom ili drugim akterima. Mislim da su njemu samome dokazana samo dva ubojstva. Vinko je djelovao sam, a 20 godina tragali smo za njim. Iako je dugo bježao policiji, neke stvari nije mogao sakriti jer nije mogao pobjeći od samoga sebe.
Branko Lazarević/Privatna arhiva
Volio je žene, a i one su njemu bile sklone, pa su mu pomagale. Sve su bile starije udovice, a pravilo kojeg se držao bilo je da su im kuće na rubnim dijelovima sela, i to na povišenom terenu kako bi iz kuće imao pregled na okolicu. Kod Ankice, ljubavnice u čijoj kući je i skončao, zapazio ga je inspektor Krešo. Često je obilazio to područje i po smeću koje je Ankica bacala u dvorište posumnjao da je Vinko obilazi. Ona je bila slabijeg imovinskog stanja pa je Krešo, kada je među otpacima vidio ostatke hrane ili nju kako baca talog kave iz šalica, posumnjao da je bio Vinko koji je svoje ljubavnice inače opskrbljivao namirnicama. Krešo je te večeri bio na terenu sam s dvojicom pripravnika i motrili su Ankičinu kuću.
Branko Lazarević/Privatna arhiva
U noći su uočili onižeg muškarca s puškom kako dolazi. Javio je u bazu i stiglo je još 7-8 policajaca. Opkolili su kuću, a zatim je došlo i 30-ak specijalaca. Čekali su do svitanja kada je Vinko izašao iz kuće, a za njim i Ankica. Izašao je na puteljak i ne znajući krenuo prema Kreši koji je tada viknuo: 'Stoj, policija!' Tu je Vinko pogriješio. Da je krenuo prema šumi, imao bi šansu za bijeg. No, nastavio je hodati prema Kreši pa je ovaj ispalio nekoliko hitaca i mislim da ga je ranio. Vratio se u kuću, a policajci su tada stegnuli obruč i opkolili je. Bilo je razmjene vatre. Počeli su pregovori. Vinko je postavio nekoliko uvjeta. Najprije je tražio da dođe netko nenaoružan i s njim razgovara. Šef specijalaca to je namjeravao učiniti, ali nadležni nisu željeli riskirati jer je bilo poznato da je Vinko u stanju pucati i ubiti čovjeka a da mu ovaj ne kaže i jednu jedinu riječ. Poslije je tražio litru rakije. Bila je varijanta da se sam preda ili da ga ubiju.
Branko Lazarević/Privatna arhiva
Policija se tu zakonski ogradila jer su pozvali njegova odvjetnika koji je zaključio kako on ne može utjecati na Vinka i ne može ništa napraviti. Mislim da je tada definitivno odlučeno da se Vinko neće izvući živ. Nakon što je donesena odluka da ga ubiju, u kuću su bacili dimnu bombu. Vinko je na nju počeo bacati odjeću i tako izazvao požar. Bijesan, misleći kako ga je Ankica izdala, pucao je u nju i ranio je u trbuh. Tada su specijalci upali u kuću i ubili ga.
Napisali ste knjigu o njemu. Bila je to vaša prva knjiga. Što vas je ponukalo na to?
Svi mediji su izvještavali o tom događaju, što je i normalno. No, svugdje se samo navodilo koliko je on osoba ubio i kako je skončao. Nitko nikada nije istražio nešto više o njemu i što je uzrokovalo da Pintarić postane serijski ubojica. Zašto je ubijao? Koji su motivi? Zašto mrzi komuniste, izdajice…? Ja sam o njemu želio napisati sve što sam znao. Razgovarao sam s najmanje 100 ljudi da bih dobio potpunu sliku o njemu. S jedne strane, bio je u stanju bez riječi pucati u čovjeka i ubiti ga, a s druge, svojoj ženi Katici, koju je obožavao, svaki dan je kuhao ručak. No, i nju je ubio.
Branko Lazarević/Privatna arhiva
Bili ste samohrani otac. Kako ste usklađivali posao i odlaske na očevide i roditeljstvo?
Kći Gorana i ja ostali smo sami kada je ona pošla u treći razred osnovne. Često sam je morao voditi sa sobom, osobito noću. Dok bih ja obavljao očevid, ona bi spavala u autu. I tu je bilo raznih anegdota. Kao šef Odsjeka za obavljanje očevida koristio sam službeni auto Ford Fiestu. U njemu je bila ugrađena radio-stanica s pozivnim znakom Korana-581. Kada sam trebao noću izaći na teren, moja kći nije smjela sama ostati doma pa bih je vodio sa sobom. Ponekad bi krenuo razgovor "na vezi" dok je ona bila u autu i kada je netko pozivao "Korana, javi se", ona nije dobro razumjela pa je mislila da govore "Gorana, javi se", pa me je znala upitati: "Tata, otkud oni znaju da sam ja s tobom?"
Branko Lazarević/Privatna arhiva
Kako doživljavate današnju policiju?
U današnjoj policiji ima predivnih ljudi. Poštenih, vrijednih, pametnih... U to sam se osobno uvjerio. Ponosan sam na njih. Ali, u današnjoj policiji ima i onih drugih koji nisu vrijedni, koji ne znaju policijski posao, ali ne žele ni učiti. Za njihov nerad i neznanje krivi su njihovi rukovoditelji. Čitav svoj radni vijek sam proučavao kazneno pravo, rimsko pravo, sudsku medicinu... Ipak, ponovno napominjem, krivi su njihovi šefovi.
Kako ste se počeli baviti novinarstvom?
U počecima pisao sam u stručnom policijskom časopisu. Jedne godine, kada je počela sezona grijanja, napisao sam članak o trovanju ugljičnim monoksidom. Tadašnji urednik crne kronike u Večernjem listu pročitao je taj moj tekst i predložio mi suradnju. Neko sam vrijeme i pod pseudonimom objavljivao tjedni pregled u toj rubrici. Zatim sam pisao za Slobodnu Dalmaciju pa za Vjesnik "Priče iz policijske prakse". Najdraže razdoblje u novinarstvu bilo mi je devet godina provedenih u Areni koja se nažalost ugasila. Tada sam već bio u mirovini. Tragao sam za osobama koje su nestale, a za neke su njihovi najbliži mislili da su mrtvi.
Koji su vam se slučajevi iz tog vremena najviše urezali u sjećanje?
Sjećam se slučaja u kojem je mlađa sestra tražila stariju, a starija je mislila da je mlađa mrtva. Roditelji su, naime, 20 godina prije mlađu sestru dali na posvajanje u Slavonski Brod, a starijoj su rekli da je poginula. Rekli su joj da joj je sestricu pregazio autobus na Britancu. Iako ih je ispitivala gdje joj je grob, nikada joj nisu rekli istinu. Svake godine, 20 godina, ona je odlazila na groblje Miroševac i kod glavnog križa palila svijeću. Kada sam joj došao na vrata, isprva mi nije vjerovala i počela je plakati. Molila me da je ne uznemiravam jer joj je sve previše bolno. Ipak, kada sam je uspio nagovoriti da pročita pismo koje je njezina sestra napisala, povjerovala je jer su u pismu bili i neki detalji koji su je uvjerili da je riječ o njezinoj mlađoj sestri. Tijekom tog razdoblja pronašao sam stotinjak osoba. Mijenjao sam sudbine ljudima. Mijenjao sam im živote. Vadio sam ljude "iz zemlje". O slučaju u kojem sam spojio majku i sina snimljen je dokumentarac koji se prikazivao u šest europskih zemalja. Najveći raspon u kojem su ljudi bili razdvojeni i tragali jedni za drugima bio je 60 godina. To je bio slučaj u kojem sam jednom Slovencu pronašao oca u Kanadi. U drugom slučaju u Rijeci sam pronašao čovjeka za kojim je sestra tragala 60 godina nakon što su ga roditelji kao jednogodišnjaka dali na posvajanje. Većinu tih slučajeva radio sam o vlastitom trošku.
Razgovarali ste i s čovjekom koji je 90-ih uhitio Arkana u Hrvatskoj. Govorilo se da su tajne službe odradile taj posao, no vi ste otkrili nešto sasvim drugo. O čemu je riječ?
Da, prvi sam otkrio tko ga je uhitio i nije istina da su ga pratile tajne službe. Bilo je to 29. 11. 1990. godine. Zapovjednik policijske stanice Dvora na Uni bio je Milan Šerbula. Tada se već ozbiljno počelo "zahuktavati" na ovim prostorima. Za Arkana se tada jedva nešto čulo. Bio je poput ostalih kriminalaca i ni po čemu nije "odskakao". Milan je imao informaciju da se na tom graničnom prijelazu šverca svime, pa i oružjem. Bio je to put oružja, droge…Odlučio je tu noć otići u kontrolu i u civilnom policijskom autu stao na jednom raskrižju 500-tinjak metara udaljenom od granice s BiH. Pratio je kako patrola radi, kada je naišao terenac iz BiH. Policija ga je zaustavila, ali i ubrzo pustila. Kada mu se auto približio, Šerbula je primijetio beogradske tablice. Sumnjivo mu je bilo i što je terenac sa svih strana "ojačan" branicima i šipkama. No, ono što mu je posebno privuklo pozornost je to što je terenac na raskršću skrenuo prema Karlovcu. Da je skrenuo za Zagreb, ne bi mu bio sumnjiv. Naime, znalo se da u selu nedaleko od Karlovca jedan mještanin šverca oružjem. Tada je Šerbula posumnjao da Beograđani idu baš njemu. Pratio je terenac i radiovezom pozvao nekoliko patrola da voze za njim, ali da ne uključuju rotirke ni sirene. Terenac je doista došao do kuće na brežuljku gdje se nalazio osumnjičeni za trgovinu oružjem. Kako je bio slab promet, shvatili su da ih prate, pa su se pokušali okrenuti i vratiti, ali su im policajci prepriječili put. Suvozač je izašao i kako je podigao ruke, tako je Šerbula primijetio da ispod jakne ispod oba pazuha ima po pištolj. Šerbula je izašao iz svog auta i rekao im neka se predaju, a tada je iz terenca netko viknuo: "Paljba!" Do pucnjave ipak nije došlo. Lisicama su vezali suvozača koji je prvi izašao i tek su poslije shvatili da je riječ o Arkanu. Šerbula mi je sam priznao da ga je uhitio posve slučajno. No, Arkana su, iako je pronađeno oružje, ubrzo pustili pravosudni organi.
Branko Lazarević/Privatna arhiva
Mnogi vaši kolege srpske nacionalnosti otišli su za vrijeme rata. Zašto vi niste?
Da, 1990.-1991. godine odoše gotovo svi Srbi policajci u Srbiju ili u srpske gradove u BiH. Nekoliko sam dana razmišljao što da učinim. Bilo je primamljivih ponuda iz Srbije i BiH, ali ipak nisam otišao i nisam se pokajao. Kako da pucam po Zagrebu i da pogodim, primjerice, dr. Velimira Šimunića koji je mojoj supruzi i meni silno pomagao da dobijemo dijete ne znajući tko sam i što sam po nacionalnosti? Kako da pucam po Zagrebu i ubijem dr. Dragutina Košutu koji me dva puta operirao? Kako da ubijem bivšega gazdu kod kojeg sam stanovao u Podsusedu, Iveka Kranjčeca, kad je Ivek neobično dobar čovjek. Hrvatska mi je dala sve, stan, školovala me. Stekao sam mnogo toga u Hrvatskoj, proveo najbolje godine u Hrvatskoj, ostario u Hrvatskoj.
Svjedočili ste u Haagu na suđenju Milanu Martiću?
Godine 2006. bio sam svjedok tužiteljstva protiv Martića u slučaju raketiranja Zagreba, a u to sam vrijeme bio šef ekipe za očevide PU zagrebačke. 40 dana pisao sam spis od 1.500 stranica o tom događaju. U Haagu sam svjedočio 7 dana. Nije bilo lako nositi se s njegovim vrhunskim odvjetničkim timom i haaškim pravosuđem. Koncentracija je morala biti maksimalna jer nisam smio imati bilješke ispred sebe. To mi je bio jedan od najtežih slučajeva jer sam želio pokriti tri elementa: htio sam obraniti čast i ugled Domovinskog rata, čast i ugled zagrebačke policije i svoju vlastitu.
Mislite li da ste uspjeli u tome?
Mislim da jesam. Martić je osuđen na 35 godina.
U haašku sudnicu unijeli ste bombu. Kako je to moguće?
Dok smo dogovarali svjedočenje, haaški službenici rekli su mi da ponesem "zvončić" odnosno KB1 i još da ponesem nekoliko krhotina. Uputili su me da na aerodromu i ostalim pretresima kažem da idem u Haag na suđenje te da su "zvončić" i krhotine za potrebe svjedočenja. Zanimljivo je da mi to tijekom brojnih pretresa uopće nije pronađeno, a u putnu torbu spremio sam kompletan "zvončić" s onom špagicom i još nekoliko krhotina, ali su se zato u sudnici svi začudili i iznenadili kada sam rekao da sam donio bombu i da ću im je pokazati. Bila je to pomalo i komična situacija jer su se odjednom svi počeli meškoljiti pa čak i dizati sa svojih mjesta gledajući u nevjerici i razmišljajući da li pobjeći iz sudnice.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim istovremeno na dvije knjige. Jedna je "Pukovnikova osobna iskaznica", a druga je "Šakal bez noge". Tragam i za mrtvim tijelom Sofije Javor koja je umrla u kninskom Domu zdravlja 1995. godine 40 dana nakon Oluje. Njezino tijelo je izgubljeno u bolnici i obitelj već 25 godina ne zna gdje je pokojnica, a ja već dvije godine ne uspijevam dobiti odgovore tko ju je pokopao i gdje je pokopana. Ogromna odgovornost je na medicinskom osoblju, a i na djelatnicima kninskog groblja. Tragam i za ženom koja je kao devetogodišnja muslimanka nestala u Potočarima u vrijeme događanja u Srebrenici. Srbi su je izdvojili i uvrstili u grupu s odraslim ženama i od tada joj se gubi svaki trag. Volio bih je pronaći.
Kako vidite svoju budućnost?
Pisat ću dok god budem mogao. Dosad sam objavio šest knjiga, a sedma je u procesu i nadam se da će biti gotova do kraja godine. Ostatak života želio bih provesti u staračkom domu na moru. U jednokrevetnoj sobi s pogledom na more i svjetionik. Eto, tako bih volio završiti.
Donosimo zanimljive i istinite događaje na kojima je radio Lazarević kao inspektor
Zahvaljujući ovom umirovljenom kriminalistu, tijekom veljače, točnije vikendima, čitajte o događajima na kojima je radio ovaj umirovljeni policajac sa svojom ekipom. Zanimljisi su to slučajevi o kojima javnost do sada nije puno znala.
