Ne postignemo li s Republikom Srbijom uskoro sporazum o međudržavnoj granici na Dunavu i pripadnosti Šarengradske ade Republici Hrvatskoj, na naš najveći riječni otok koji je stoljećima hranio ljude i razvijao njihova naselja na krajnjem istoku zemlje, više neće imati tko otići!
Nije to tek panično upozorenje dežurnih katastrofičara željnih javne pozornosti, nego procjena odgovornih lokalnih dužnosnika koji posljednjih godina bilježe pojačano iseljavanje s toga područja, posebice mladih koji ne vide mogućnost napretka i stvaranja uvjeta za budućnost primjerenu prostoru i vremenu u kojem žive.
Šarengrađani prijete blokadama
Kako bi zaustavili porazne trendove, 600-injak žitelja Šarengrada – prigradskog naselja Iloka – spremno je čamcima-čiklovima blokirati plovni put na Dunavu, a vozilima državne ceste i granične prijelaze na tomu području. Ne dođe li sljedećih nekoliko tjedana do napretka u radu Međudržavne diplomatske komisije za utvrđivanje državne granice, uvjeravaju nas da će to napraviti.
Posljednji put su predstavnici dviju zemalja, okupljeni u Stručnu radnu skupinu, obišli sporne dijelove uz granicu na Dunavu u studenome prošle godine kako bi Međunarodnoj komisiji pružili uvid u neusklađenost duž granice. Osim Šarengradske ade, sporni dijelovi o kojima se pregovara protežu se na 115 četvornih kilometara pograničnog područja.
Šarengradska ada
Photo: Marko Mrkonjic/PIXSELL
Stoji to u odgovoru Andreje Metelko Zgombić, državne tajnice Ministarstva vanjskih i europskih poslova i predsjednice Komisije za granice, na otvoreno pismo Pere Ćorića, predsjednika Vijeća Mjesnog odbora Šarengrad, kojim je još 9. siječnja najavio radikalne postupke ako nešto ne poduzmu sljedećih 60 dana. Odgovor je stigao za 30 dana pa Ćorić predlaže održavanje sastanka Komisije upravo u Šarengradu, kako bi i na taj način istaknuli važnost povratka Šarengradske ade Hrvatskoj, kojoj je oduvijek pripadala.
Trenutak za akciju blokade prometnica nije slučajno odabran; osim što mještanima ponestaje strpljenja, Šarengrađani smatraju i kako Srbiju, zbog otvaranja pretpristupnih pregovora s Europskom unijom, opterećuje neriješen problem državne granice s Hrvatskom. Nama se pak, približavaju parlamentarni izbori pa bi i Vlada trebala pokazati biračima s krajnjeg istoka zemlje napredak u rješavanju njihova egzistencijalnog problema – reguliranja statusa Šarengradske ade.
Pod budnim okom srpske policije
U takvim okolnostima prijete ne samo blokadama, nego i održavanjem "trajnog piknika" na Šarengradskoj adi. Ljudi bi se izmjenjivali, lovili ribu i stalno boravili na otoku provocirajući time srpsku policiju koja posljednjih godina tamo samo patrolira, ali ne ometa rijetke posjetitelje.
Zbog epidemije koronavirusa i korektnog odgovora iz Ministarstva, najavljene blokade su odgođene, no prošle subote Ćorić je tridesetak aktivista poveo na Šarengradsku adu u radnu akciju. Uređivali su pristanište za čamce, krčili raslinje i čistili pristup ribarskoj "kolebi", kosili livadu ispred nje i popravili nadstrešnicu ispod koje su postavili klupe sa stolom za objedovanje. Pridružila im se i iločka gradonačelnica Marina Budimir.
S jednim od čiklova povezao nas je toga jutra prema Šarengradskoj adi Petar Margić, povratnik u Šarengrad koji je ondje izgradio smještajne kapacitete i počeo se baviti ugostiteljstvom i turizmom. Čim smo se malo odmaknuli od obale, osjetili smo što na vodi može motor s 50 konjskih snaga jer njegov se čikl u tren oka pretvorio u gliser. Poskakujući po namreškanoj površini Dunava podizao je zid od sitnih kapljica vode oko čamca, a hladan vjetar upozoravao nas da smo ipak podcijenili 14 ᵒC koliko je u subotu bilo na istočnoj granici Hrvatske.
Dok su prvi čamci pristizali na Adu, iz pravca Srbije pojavila se policijska jahta dajući nam do znanja da pozorno prate naše kretanje. Pristali su uz pješčani rt Ade i pridružili se nekolicini sportskih ribolovaca na mjestu gdje se voda iz staroga korita Dunava ulijeva u glavni tok. Tu, na lijevoj obali Dunava, otprilike dva kilometra uzvodno od uređene i javnom rasvjetom tek opremljene šetnice u središtu Šarengrada s koje smo krenuli, počinje Šarengradska ada.
Radovi na Adi
Ada stara 111 godina
Nije, naime, uvijek tako bilo. Do prije 111 godina Dunav je nekoliko kilometara uzvodno naglo skretao prema Srbiji i potom se vraćao na dotadašnji pravac. Povlačeći državnu granicu sredinom svoga toka, ostavio je Hrvatskoj približno 1500 ha plodnog tla koje se i u bivšoj zajedničkoj državi katastarski vodilo u hrvatskim zemljišnim knjigama tadašnje Općine Vukovar.
Budući da je takvo meandriranje rijeke otežavalo plovidbu, austrougarske vlasti odlučile su 1892. godine izravnati tok i prokopati novo korito. Radovi su trajali 17 godina i Dunav je 1909. potekao iskopanim kanalom presjekavši hrvatsko tlo i stvorivši otok između novog i starog korita. Odmah je nazvan Šarengradskom adom.
Sve do okupacije 1991. godine dvije trećine od njezinih 999 hektara bilo je pod šumom, a trećinu su činili pašnjaci. Tu su šarengradski stočari držali tisuće svinja i goveda te stotine konja. Hranu za stoku i za prodaju proizvodili su na susjednom otoku Haglu, na kojemu je 500-injak ha obradivog tla. Šarengradski lovci na Adi su regulirali fond jelenske divljači i divljih svinja, a desetine obitelji su se uz njezine obale i u rukavcima bavile ribarstvom i od toga živjele. Ljudi su iskorištavali kvalitetnu drvnu masu, odlazili na izlete i u branje gljiva te se ljeti kupali na mnogim pješčanim plažama.
Uoči početka rata bio je registriran 31 obrt riječnih ribara (alasa), a danas radi samo jedan. Stočari su ondje u prirodnim uvjetima napasali približno 5000 svinja, 1000 krava i gotovo 300 konja koji su se ondje slobodno kretali. Ti ljudi bez Ade ne bi mogli opstati i prehraniti svoje obitelji, jer tržište i sirovina daleko su od Šarengrada i Iloka.
Tajne dobrog fiš-paprikaša
Danas je Ada pusta, nema na njoj ni ljudi niti stoke, pašnjaci i oranice zarasli su u korov i grmlje, a osim povremenih krivolovaca i drvokradica, otprilike dvaput godišnje obiđu je izaslanici Hrvatskih šuma, nominalnih vlasnika tamošnje drvne mase. Ada je područje iznimne ekološke vrijednosti i raznovrsnosti flore i faune pa je, iza Kopačkog rita, najbogatije ornitološko područje u ovom dijelu Europe s nekoliko gnijezda gotovo izumrlog orla ribara i najveće prirodno mrjestilište divljeg šarana na Dunavu.
Ondje je još dvadesetak ribarskih koleba, zidanih kućica u kojima su ribari držali alat i boravili dok su ribarili. Sve su one zrele za temeljitu obnovu i opremanje, ali dok na Adi ribu lovi još samo jedan profesionalni ribar, Denis Francuzević, njihovo uređenje morat će pričekati rješavanje graničnih pitanja. Gospodarsko ribarstvo tu je praktički propalo nakon što je srpska policija privela nekolicinu ribara, neke od njih fizički zlostavljala i zaplijenila im svu opremu optužujući ih za nezakonit ulazak na područje Srbije. Premda se posljednjih godina takvi slučajevi ne bilježe, a Francuzeviću prešutno dopuštaju da radi, Šarengrađani će se masovnije vratiti ribolovu na Adi tek kada Srbija prizna da ona pripada Hrvatskoj.
Ada iz zraka
Dio njegova ulova iz prethodnog dana kulinarski chef Darko Čuvardić pripremio je u subotu posjetiteljima Ade prema recepturi starih dunavskih alasa. Ribe kesege, gusto narezane i uvaljane u kukuruzno brašno, ispržio je u vrelom ulju na tzv. talandari, plitko zaobljenoj tavi ispod koje je potpalio suhe grane uokolo prikupljene, a nekoliko koraka dalje na tronožac je okačio kotlić s tridesetak litara temeljca za fiš-paprikaš.
"Fiš je najbolji kada je pripremljen od tri vrste ribe: šarana, soma i mrene. Premda mrena ima puno koščica, daje jelu poseban okus", odao nam je iskusni kuhar dio tajne dobrog fiš-paprikaša. Drugi dio tajne svakako je u kvalitetnoj mljevenoj crvenoj paprici koju Čuvardić, kao i mnogi drugi lokalni majstori fiša, nabavlja iz Bačke Palanke u susjednoj Vojvodini, udaljenoj manje od deset kilometara od Iloka.
Čuvardić je i sam dobar primjer izvornog Šarengrađanina, duhom prisutan, a tjelesno odsutan, jer je lani bio prisiljen zatvoriti ribarski obrt i otići raditi na Lastovo.
Marina Budimir, gradonačelnica Iloka
Gastronomski užici
Domaćini su sve pripremili da boravak na Adi bude koristan i ugodan. Donijeli su i kanistre vrhunske iločke graševine te već zgotovljen špricer kako ga ljubitelji ne bi morali sami miješati. I pivopije su došli na svoje, a ako je netko pregladnio i nije mogao dočekati ribu, na velikom stolu otpočetka su bile ponuđene svježe makovnjače i orahnjače.
Zanimljivo je bilo promatrati kako su majstori za otprilike pola sata sastavili stol za ručavanje: prvo su izabrali dvije ravne i nešto deblje grane te ih izrezali na osam podjednako dugih komada, potom su velikim svrdlom izbušili jame u tlu i te izrezane komade nabili u njih te ih učvrstili izvađenom zemljom, motornim pilama izravnali vrhove i na njih postavili te vijcima pričvrstili velike drvene ploče i naposljetku na isti način napravili klupe za sjedenje. Dobro uhodana ekipa, nema što.
Divlja dunavska riba gotovo da i nema masnoća pa meso počinje odmah ispod kože. Svježe ulovljena i pripremljena poseban je specijalitet, teško dostupan u klasičnoj ugostiteljskoj ponudi pa smo uistinu uživali u jedinstvenoj gastronomskoj prigodi. U dobrom raspoloženju i neobveznom čavrljanju s okupljenim nekadašnjim alasima i lovcima na Adi te sa članovima građanskih udruga koji su se pridružili akciji, nisu izostale ni poruke vladajućima. Artikulirala ih je najmjerodavnija, Marina Budimir, neovisna gradonačelnica Iloga, najistočnijega hrvatskoga grada.
Vučićeva karta iz rukava
"Nadam se da će Srbija pokazati dobru volju da ovaj problem riješimo međusobnim dogovorom i u prijateljskom tonu, jer svi znamo gdje je točno granica. Možda im je neposredno poslije rata trebalo vremena prihvatiti realno stanje, jer do 2004. godine Adu je držala vojska, a nakon toga predana je pod nadzor srpske policije. Danas, nakon dosta godina mirnog života, vrijeme je da se državna granica utvrdi tamo gdje je uvijek bila te da se Šarengrađani vrate na Adu i obnove sve gospodarske aktivnosti. Uvijek moramo poticati što brže postizanje sporazuma državnih vlasti jer pitanje državne granice ne možemo riješiti mi na lokalnoj razini. U tomu surađujemo s vlastima u obližnjoj Bačkoj Palanci koje također s lokalne razine nastoje potaknuti odgovorne u Srbiji kako bi se taj problem što prije skinuo s dnevnog reda", rekla je gradonačelnica Iloka.
Iz odgovora Ministarstva vanjskih i europskih poslova jasno je i kako Hrvatska nije odustala od pregovaranja i postizanja međudržavnog sporazuma o granici, što je jedan od prioriteta Vlade RH u odnosima sa Srbijom pa problem ipak predstavlja političko vodstvo susjedne nam države.
"Hrvatska očekuje da se Srbija u nastavku pregovora pridržava više puta izrečenih stajališta o poštivanju bivših republičkih granica kao uvjeta rješavanja spora neposrednim pregovorima. Ne bude li se to moglo provesti, o sporu bi trebalo odlučivati međunarodno sudište u skladu s međunarodnim pravom", podsjeća Andreja Metelko Zgombić.
Srpski ratni brod koji se pojavio prilikom našeg posjeta Adi
Lokalni dužnosnici na krajnjem istoku Hrvatske smatraju kako predsjednik Srbije Vučić rješenje problema granica na Dunavu drži kao pričuvnu kartu u pregovorima o cjelovitom uređenju međudržavnih odnosa s Republikom Hrvatskom, posebno za moguće cjenkanje oko zadovoljavanja uvjeta za ulazak Republike Srbije u EU.
No, drže ga i za riječ danu na posljednjem susretu s bivšom predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović u Zagrebu, u veljači 2018. godine, kada su se dogovorili da će sporazum o rješavanju Šarengradske ade biti postignut u roku dvije godine ili će zatražiti međunarodnu pomoć u rješavanju toga problema.
No, predsjednici dolaze i odlaze, vlade se mijenjaju, a na Adi je i dalje status quo, bezvlašće, pljačka i devastacija, ogorčeni su Šarengrađani koji se ipak nadaju kako će biti dovoljno razuma i odgovornosti državnih vodstava da se sporazum o državnoj granici što prije postigne i ne dovede ih se u situaciju da uistinu blokiraju međunarodni plovni put na Dunavu, granične prijelaze i državne ceste. Nakon našeg povratka u Šarengrad uz Adu pojavio se brod srpske riječne mornarice.
