Nekad davno, poštanske zgrade bile su mi skoro pa romantične jer sam u njih ulazila najčešće da bih poslala pismo (mlađe generacije neće znati o čemu pričam), te također poslala ili, o majko, radosti, predigla paket! Čak su i ljudi, zaposleni po šalterima tih pošta, djelovali kao da s vama dijele radost zbog svakog paketa. Bili su ona zadnja, skoro pa najvažnija karika u putešestvijama "pošiljke" i ponekad su djelovali tako spori obavljajući potrebne administrativne radnje prije nego bi vam u dršćuće ruke predali zapečačen, konopčićima uvezan paket.
Kao gospodari svemira
Sjećam se kako sam znala prstima nestrpljivo lupkati po pultu poštanskog šaltera dok su se oni mrtvi ozbiljni i neizdržljivo spori i temeljiti, kao gospodari svemira, nešto tamo muvali, ispisivali, pečatirali, vagali, izazivajući u meni strepnju da će se dogoditi nešto nepredviđeno i da paket uopće neću ni moći predići. Procedura duga, a slatka.
Danas, pakete rijetko tko više uopće i šalje. Pošte podsjećaju samo na plaćanje računa, na ovrhe, režije i nedostižni kraj mjeseca. Više se i ne sjećam gdje se ono u glavnoj pošti moga grada nekad nalazio onaj bajkoviti šalter za slanje i primanje paketa, a nekadašnji gospodari svemira sada izgledaju kao one najsitnije, skoro nevidljive svemirske čestice, razgrađene do potpune nebitnosti. Ulazak u poštu i čekanje u otužnim, tjeskobnim redovima postalo je mučno, a još mučnije postaje kad shvatiš da je osobi s druge strane šaltera čak i teže nego tebi. Pa ako si i nezaposlen, a ipak moraš platiti sve te račune, ipak u nekom trenu pomisliš da ti je, takvom nezaposlenom, a na silu likvidnom, još uvijek lakše nego onoj gospođi koja te tvoje račune prima, ispisuje, pečatira i uzima tvoje dragocjene kune. Dođe ti da joj ponudiš svoje mjesto u redu ispred Zavoda za zapošljavanje, samo da je ne gledaš kako se muči.
A da se vratim u poštu i kupim neku knjigu?
Ovako je neki dan glasio status jedne poznanice na Facebooku kojega, uz njenu dozvolu, prenosim u originalnom obliku. Oprostite zbog točkica, na Facebooku su točkice uobičajena pojava:
"Tako mi je žao ovih službenica u pošti.... Naime koliko sam shvatila one moraju prodati određeni broj usluga osim što obavljaju redovne poslove na šalteru... I jutros u lokalnoj poštici cijeli je red pristojno upitan da li smo za povoljni komplet knjiga ili za besplatnu VISA karticu.... Nakon što je odbijena od svih učinilo mi se da će zaplakati... Cijelo poslijepodne razmišljam da se vratim u poštu i kupim neku knjigu..."(V.L.)
Isti dan, koje li slučajnosti, na istoj društvenoj mreži, u nedavno otvorenoj grupi "Hoću da ovo uđe u Ustav" objavljen je sljedeći zahtjev meni nepoznatog autora:
''Da mogu platit račune u pošti bez da mi se pokuša uvalit knjiga o voćarstu, svijeća za groblje i životno osiguranje i da redovi ne budu toliki da mi počne nedostajat obitelj dok dođem do šaltera. Hoću da to uđe u Ustav!'' (I.S.)
Sućut koju moramo osjetiti prema šalterskim radnicama
Ovaj potonji status izaziva gorki smijeh, jer vjerujem da nas je malo koji nismo doživjeli slično iskustvo, ne samo u poštama nego i u bankama. Čovjeku je dovoljno teško već i zbog razloga zbog kojeg je morao doći u poštu ili banku, a sad su nam ti trenuci otežani zbog sućuti koju moramo osjetiti prema šalterskim radnicama i radnicima zbog njihovog skoro pa očajničkog nastojanja da vam uz "uslugu" naplate vaših računa još i uvale nešto, a to nešto može biti bilo što, bitno je da vam uopće nije potrebno i da vas oni uvjere da vam u stvari jest potrebno. Počinjete osjećati odgovornost, a ako si, unatoč svoj trgovačkoj umješnosti nekih od njih, ipak ne možete dozvoliti kupovinu nikakvog dodatnog paketa usluga i proizvoda, iz pošte ili banke odlazite s nejasnim osjećajem krivnje.
Da, neki od tih ljudi su izrazito učinkoviti u pokušajima "uvaljivanja", a to su obično oni mlađi, oni čiji radni staž nije započeo u vremenu kada šalterski radnik uz svoj posao nije morao još glumiti i trgovačkog putnika i snubiti ljude da kupe nešto što si uopće ne mogu priuštiti. Međutim, čak i najumješnijima među njima svaki dan postaje sve teže "prodati Eskimu led". Vremena su teška, a svi smo ionako zatrpani blještavim ponudama i uslugama kojima nas bombardiraju iz svih oružja, sa svih medija.
Nema onog što čovjek neće kupiti samo ako...
Politika modernog marketinga počiva na temeljima uvjerenja da nema onog što čovjek neće kupiti samo ako ga na kupnju znaš mudro natjerati. Drugim riječima, ako netko i nema potrebu za tvojim proizvodom, na tebi je da u njemu tu potrebu stvoriš, milom ili silom. Milom, to je ono kad ti uvale nešto kroz redovnu proceduru tipa "Imamo-posebnu-mjesečnu-ponudu diiivnih kartica-životnih-osiguranja-knjiga o voćarstvu-stambenih štednji-svijeća za groblje-telefonskih imenika" i bogtepitaj čega sve ne. Silom, to je ono kad ti se probudi osjećaj krivnje i empatije pa kupiš nešto iz čistog sažaljenja prema šalterskoj radnici ili radniku u čijim očima ugledaš veću tjeskobu od vlastite tjeskobe prilikom čina plaćanja računa.
Otišla živjeti i raditi na Mars
Ima jedno dvije godine, slušala sam jadanje jedne poznanice u Splitu. Bila je šefica poslovnice (kažem bila, jer je nedugo nakon tog jadanja dala otkaz u banci i otišla živjeti i raditi na Mars, planet na kojem službeno nema uvjeta za život, ali mi ona svako malo međuplanetarnom poštom javi da se spasila) i sve je bilo divno i krasno. Dobar posao, dobra plaća, dobar položaj. Bila je ambiciozna po prirodi i do položaja šefice je došla upornim radom i zalaganjem, tečajevima, dodatnim obrazovanjima, seminarima i svim mogućim usavršavanjima. Kažem, bila je ambiciozna, ali je na kraju pukla, jer nije bila dovoljno kučka. A kučka je, kaže, morala biti, ako je željela zadržati radno mjesto, plaću i položaj.
Dakle, radno mjesto kučke iziskivalo je od nje da redovno, svakog dana, obilazi žene koje su radile na šalteru njene banke i da ih pristojno i kulturno, ali ipak dovoljno prijeteći, podsjeti da svoju plaću više ne mogu zaraditi samo radeći svoj posao. Uz svoj posao, te su žene, naime, imale normu – toliko i toliko prodanih dodatnih proizvoda i usluga banke da ne bi bile degradirane ili čak i ostale bez posla. Žene, posebno one malo starije, dolazile su na posao i radile pod ogromnim pritiskom.
Doslovno dobijale slomove živaca
Bilo je, kaže ona, i onih koje su doslovno dobijale slomove živaca. Ponekad bi se spašavale bolovanjima, za koja čak nisu ni morale glumiti simptome, bile su u tako jadnom stanju da su im liječnici odobravali bolovanja sasvim legalno. Svih osam sati na poslu očajnički su se trudile "zaraditi" svoju plaću, jer za zaraditi je više nije bilo dovoljno da rade svoj posao, pošto je njihov posao u međuvremenu postao još jedan posao. Kući su odlazile mozgajući kako, pobogu, klijentima banke prodati bilo što za ispuniti normu, vikendom nisu spavale razmišljajući o istom. Tako su trajale dok se ne bi potpuno slomile, a kad bi se slomile, naravno, još su teže mogle prodati ljudima bilo što, dapače, nisu više bile sposobne dobro obavljati ni onaj svoj osnovni posao.
Moja poznanica je svako jutro prije posla pila tablete za smirenje jer je njen posao, između ostalog, bio da nemilosrdno "bičuje" te slomljene žene, da im upućuje rečenice tipa "Hm, ovaj mjesec ste prodali samo dva osiguranja, gospođo XY, hajte, možete Vi to i bolje" tapšući ih motivirajuće po ramenu. Između redaka je stajalo "Ne ispunite li normu, nesposobni stvore zaostao iz lijenih socijalističkih vremena, na ulicu ćete, ima hvala bogu na zavodu na tisuće mlađih i sposobnijih". Takva vrsta nadzora i maltretiranja mojoj je poznanici izazivala grč u stomaku, ali svaki put kad bi smanjila pritisak na šalterske službenice, od svojih nadređenih bi dobila upozoravajući e-mail kojim joj se stavljalo do znanja da svoj posao i položaj može zadržati samo ako, pojednostavljeno rečeno, nastavi biti kučka. I tako u krug, ona je pritiskala radnice, nju su pritiskali nadređeni, nadređene su pritiskali njihovi nadređeni, a nadređene njenih nadređenih su pritiskali neki sasvim novi, uspješni gospodari svemira.
Facijalni grč
U međuvremenu, dok šalterske službenice u poštama i bankama s osmijehom, tj. facijalnim grčem ljudima pokušavaju "uvaliti" sjajne "pakete" usluga koji se reklamiraju uz pomoć fotografija sretnih, egzistencijalno spokojnih obitelji rasplesanih po zelenim livadama, gospodari svemira zaboravili su jednu bitnu stvar.
Nije stvar u tome da njihove zaposlenice i zaposlenici nisu sposobni situiranim obiteljima ove zemlje prodati što im već moraju prodati da bi zadržali radno mjesto, plaću, zdrav razum i egzistenciju. Nego je stvar u tome što šalterskih zaposlenika, banaka, izvrsnih ponuda i sjajnih usluga ima puno, a situiranih obitelji sa zelenih livada (Pantovčaka) koje si život sa sretnih fotografija zaista mogu priuštiti, ako me sjećanje dobro služi, po rezultatima istraživanja zadnjih dvadesetak godina - samo dvjestotinjak.
