Svjesni svoje odgovornosti vraćanja glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD), između ostalog, provode akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. Tjedna psihologije. Cilj je upravo povratak znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja
VEZANE VIJESTI
- Zamijenimo zablude znanošću: Zašto gospodarski rast dugoročno neće podići razinu sreće?
- Zabluda: Mama zna najbolje; Znanost: Roditeljski kapaciteti i vještine ne ovise o spolu
- Psiholozi pitaju: Zašto je poginuli hrvatski vojnik heroj, a poginuli socijalni radnik neradnik?
''Batina
je iz raja izašla'', rečenica je koju ste vjerojatno i sami čuli
tijekom djetinjstva, a možda i sami izgovorili svojem djetetu.
Rečenica je to koju i psiholozi i psihologinje koji rade u
kličničkoj praksi s djecom i prečesto čuju. Baš kao i: ''I
mene su tukli pa mi ništa ne fali.'' ili ''Mora se znati tko
je dijete, a tko roditelj.'' Ili ''Danas više ne smiješ ni
jednu odgojnu – odmah su ti službe za vratom.''
Rečenice su to koje se čuje od roditelja, baka i djedova ali
i, iako ispod žita i ''u povjerenju'', i od ponekog kolege
ili stručnjaka koji rade s djecom, upozorava Sena
Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja iz
Zagrebačkog psihološkog društva, koja se odlučila ukoštac
uhvatiti sa zabludom da je fizičko kažnjavanje poželjan odgojni
postupak.
Najprije treba istaknuti da je fizičko kažnjavanje, zajedno s fizičkim i ostalim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj zakonom zabranjeno, konkretno Konvencijom o pravima djeteta i Obiteljskim zakonom te Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji). Ta činjenica za posljedicu ima jasne protokole koji odrasle, a pogotovo stručnjake i stručnjakinje, obavezuju na reagiranje u svrhu zaštite djeteta.
''Međutim, ono što možemo vidjeti u svakodnevnoj praksi jest da, iako je u zadnjih dvadesetak godina, od kada se u Hrvatskoj počelo javno govoriti o zlostavljanju i zanemarivanju djece, senzibilitet javnosti i stručnjaka na zlostavljanje djece porastao, s fizičkim kažnjavanjem nije tako. Ova pojava nije karakteristična samo za Hrvatsku i u međunarodnoj (stručnoj) zajednici postoje rasprave o adekvatnosti fizičkog kažnjavanja kao jednog od oblika tzv. discipliniranja djece'', ističe Puhovski.
Znate li razliku između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja?
Također naglašava da je važno naznačiti razliku između fizičkog
kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja iako to nije lak
zadatak jer su različite definicije često predmet rasprave između
teoretičara, praktičara i istraživača koji se ovom temom bave.
Autori se ne slažu ni oko toga je li fizičko kažnjavanje dio
puta prema fizičkom zlostavljanju ili je zaseban oblik ponašanja
odnosno odgojnog postupanja.
''Iako se u literaturi može naći različitih klasifikacija i
određenja ova dva pojma, dominantna je ona po kojoj fizičko
kažnjavanje podrazumijeva udarce otvorenim dlanom (“po guzici”,
“šamar”), a neke definicije uključuju i čupanje, povlačenje za
uho, štipanje itd. Fizičko zlostavljanje pak podrazumijeva
primjenu sile uslijed koje nastaje ili je moguće nastajanje
ozljede. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda fizičko
kažnjavanje djece, svojom osmom odredbom, definira kao: '' ...
svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s
namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako
blago'', objašnjava psihologinja.
U Hrvatskoj se, kaže, fizičko kažnjavanje i nadalje u velikoj mjeri koristi kao uvriježen pa čak i poželjan odgojni postupak o čemu govore i provođena istraživanja te klinička praksa: ''Epidemiološko istraživanje izloženosti nasilju djece u dobi od 11 do 16 godina u Hrvatskoj daje podatak o gotovo 66 posto fizički kažnjavane djece dok drugo istraživanje navodi sto posto roditelja koji su barem jednom fizički kaznili svoje dijete osnovnoškolske dobi od čega je njih oko 51 posto koristilo neko pomagalo. Podaci dobiveni u SAD govore o 94 posto roditelja koji udare dijete do dobi od tri do četiri godine''.
Želimo li poslušnost proizašlu iz straha prihvatiti kao pozitivan ishod?
Znanstvenici i znanstvenice su se bavili i time koliko je
fizičko kažnjavanje adekvatno, a rezultati su različiti s obzirom
na to da u značajnoj mjeri ovise i o tome na koji je način
definirano fizičko kažnjavanje jer, kako objašnjava Puhovski, što
je ono šire definirano, to su prisutnije i štetne posljedice po
djecu koje se s njime povezuju. Nadalje, prilikom istraživanja
fizičkog kažnjavanja javljaju se i metodološki problemi koji
otežavaju, sa znanstvenog aspekta, valjane i čvrste zaključke:
''Naime radi neetičnosti ispitivanja koja bi ukazivala na uzročno
posljedičnu vezu (jer ta bi istraživanja pretpostavila svjesno
izlaganje neke djece fizičkom kažnjavanju u kontroliranim
uvjetima) zaključci koje je moguće izvlačiti govore o mogućoj
povezanosti dvije pojave, a ne i o uzročno posljedičnoj
vezi''.
''Metodološki aspekt koji također predstavlja značajan izazov pri
ispitivanju ove problematike je i moguće postojanje medijatornih
varijabli kao i ono što se naziva “kokoš i jaje” problem,
primjerice: jesu li agresivnija djeca koju tučemo ili više tučemo
djecu koja su sama po sebi sklonija agresivnom ponašanju.
Provedena metaanaliza 88 istraživanja na ovu temu ukazuje na
povezanost između fizičkog kažnjavanja i brojnih negativnih
ishoda po djecu i dječji razvoj, uključivši i značajnu povezanost
između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja'', ističe
Puhovski.
Usprkos navedenim brojnim teškoćama u istraživanju fizičkog kažnjavanja i njegovih posljedica po djecu, ono što možemo zaključiti iz dostupnih analiza jest to da ''iako možda i pod određenim, u praksi rijetko vidljivim, uvjetima, fizičko kažnjavanje nije povezano s izrazitom štetom po dijete, ono istovremeno ne donosi korist. Ono jest učinkovito u jednom aspektu, ali ništa više nego drugi postupci discipliniranja koji ne uključuju fizičko nasilje, jer postiže trenutnu poslušnost djeteta i prekid neželjene aktivnosti. To je ujedno i jedini pozitivan ishod fizičkog kažnjavanja za koji se nalazi dovoljna potvrda u literaturi, ukoliko ćemo, poslušnost proizašlu iz straha prihvatiti kao pozitivan ishod. A to je jedno veliko “ukoliko” na koje je, pogotovo gledajući iz perspektive humanističkog poimanja ljudi i ljudskog razvoja, nemoguće pristati'', naglašava Puhovski.
majčinstvo, djeca, dijete, curica, djevojčica, majka
Zašto i dalje fizički kažnjavamo djecu?
No oni koji zagovaraju fizičko kažnjavanje djece
reći će da ga je potrebno koristiti da bi se postiglo nekoliko
stvari: trenutna poslušnost i prekid aktivnosti koju se kažnjava,
dugoročno usvajanje moralnih načela i socijalizacija te
sprečavanje agresivnog i antisocijalnog ponašanja.
Psihologinja na to odvraća da istraživanja, iako su oko
nekih stvari u nesuglasju, ipak jasno upućuju da je ''u
najmanju ruku upitno dovodi li zaista fizičko kažnjavanje do
drugog i trećeg željenog učinka vjerojatnije je dapače upravo
suprotno, a ono što želimo postići, možemo postići i drugim,
nenasilnim, metodama. Naposljetku, fizičko kažnjavanje može
dovesti i do nepoželjnih posljedica i značajnih rizika za
mentalno zdravlje i razvoj djeteta''.
Kako to da onda, usprkos rezultatima istraživanja koja ne ostavljaju mnogo prostora dilemi, i dalje fizički kažnjavamo djecu? Pitanje je to na koje Puhovski odgovara upozorenjem da se u podlozi takvih postupaka najčešće nalazi jedan od dva razloga:
VEZANE VIJESTI
''S jedne strane stav da je to poželjna komponenta odgoja, a koji se primarno temelji u tradiciji ukorijenjenoj velikim djelom u kršćanstvu koje je dominantna religija zapadne civilizacije, a posebice protestantizmu u kojim situacijama roditelji fizičko kažnjavanje koriste svjesno i promišljeno. I, s druge strane, povišena kronično ili akutno uznemirenost i razina stresa u roditelja uz prisutnost nekih faktora rizika poput ekonomskih teškoća, obiteljskih problema, zdravstvenih teškoća, nedostatka socijalne podrške te povišenog roditeljskog stresa. Navedeno dovodi do impulzivnog fizičkog kažnjavanja djeteta čak i kod roditelja koji prema takvim postupcima inače imaju negativan stav''.
Po kojoj smo cijeni spremni kupiti dječju poslušnost ako ju već
smatramo važnim ishodom odgoja? - to je, ističe Puhovski, ključno
pitanje koje treba postaviti u radu s roditeljima koji fizički
kažnjavaju svoju djecu. ''Jer činjenica jest da fizičko
kažnjavanje zaista donosi (kratkoročni) efekt odnosno ponašanje
radi kojeg je primijenjeno najčešće tada prestane te ga dijete
neko vrijeme vjerojatno neće ponoviti. No, cijena je u najmanju
ruku dvojaka i uzima danak u odnosu između djeteta i roditelja
kao i u rizicima za emocionalni razvoj djeteta.''
Naime da bi fizičko kažnjavanje bilo “efektno” ono mora
sadržavati neke sastojke: ''strah, fizičku bol ili u najmanju
ruku nelagodu te (pogotovo u odraslijoj dobi djeteta) sram i
poniženje. Ovi elementi, pogotovo ako su intenzivni i učestali
sasvim sigurno ne dovode do kvalitetnog odnosa između roditelja i
djeteta niti omogućavaju ostvarenje djetetovih prava i potreba,
iako mogu dovesti, barem na neko vrijeme, do naizgled poslušnog
djeteta''.
U
''koži'' roditelja
Suočena s tako postavljenim pitanjem, velika većina roditelja
uviđa kako je cijena prevelika, ističe Puhovski te naglašava da
je od izrazite važnosti da možemo situaciju pogledati
ne samo iz perspektive djetetovih prava i potreba ili narušenog
odnosa roditelj dijete.
Ključno je, iako ne uvijek i lako, situaciju promatrati i iz
“kože” roditelja: ''Klinička praksa pokazuje kako roditelji svoje
“priznanje” o fizičkom kažnjavanju djeteta često poprate
nriječima: “izgubila sam živce'' … ''puk'o mi je film'' …
''zacrnilo mi se pred očima ''… ''nisam namjeravao” , “to je za
njezino dobro'', ''mene boli više nego njega”, “on je mali, nije
ni svjestan udarca – preko pelene ne boli.”
....
Puhovski objašnjava da te rečenice uglavnom predstavljaju
racionalizacije, dakle načine na koje odrasli, prvenstveno sami
sebi, opravdavaju postupke koje čine, a s kojima se zapravo ne
osjećaju dobro: ''Klinička praksa zaista i pokazuje da je tome
tako. Velika većina roditelja s kojima razgovaramo o fizičkom
kažnjavanju verbalizira kako žale zbog toga, osjećaju se krivo,
nekompetentno i bespomoćno. Prisustvo ovakvih rečenica i osjećaja
najčešće, iako ne i uvijek, govori nam da itekako, osim
poduzimanja radnji u svrhu zaštite djeteta, ima potrebe i
prostora za savjetodavnim i tretmanskim intervencijama''.
Želimo li djecu učiti kako je normalno da im bol nanosi netko tko ih voli?
Stoga je tada važno razgovarati o tome što je ono što uistinu poručujemo djeci kada ih kažnjavamo batinama i tu su tri ključne stvari: “Tko je jači taj kvači”, dakle onaj tko ima (pre)moć, u ovom slučaju fizičku, ima pravo tu moć (zlo)upotrijebiti kako bi proveo svoju volju. Ako se tako odnosimo prema svojoj djeci, ne trebamo se čuditi logičnoj posljedici – djeca će se na taj način ponašati prema drugima - mlađoj braći, sestrama, drugoj djeci, a moguće i svojim roditeljima jednom kad postanju jači od njih i to će činiti sasvim opravdano odnosno u skladu s onime što smo ih svojim ponašanjem naučili. Učimo ih i da je nasilje efikasan i opravdan način za rješavanje problema i sukoba jasno im to demonstrirajući vlastitim nasilnim ponašanjem. I na kraju učimo ih kako je normalno da im fizičku i emocionalnu bol nanosi netko tko ih voli''.
''Od izrazite je važnosti da roditelji ovo čuju od nas jer djeca
im to najčešće ne mogu ili ne znaju reći, zato što su poslušna,
zato što se boje, zato što ih vole i o njima ovise, zato što
krivnju pripisuju sebi, zato što su ponekad premali da bi imali,
razvojno gledajući, kapacitete koji bi im to omogućili.
Dijete roditelja koji ga fizički kažnjava neće tom roditelju
reći: “Boli me to što mi radiš, osjećam se nevrijedno i uplašeno
i samo se želim maknuti od tebe i zaboraviti ili mislim da me ne
voliš kada me tučeš i slično. Djeca će pomisliti da su ona
loša''.
Upravo to najčešće i kažu kad dođu psiholozima, naime, kad
ih pitaju kako to da su im došli, djeca gotovo u pravilu
odgovaraju: “Zato što sam zločest.”. Niti jedno dijete neće
reći “zato što su mama i tata ponekad toliko bespomoćni da me
udare”, kaže Puhovski.
VEZANE VIJESTI
- Nasilje svuda oko nas: 'Nema društvenog života bez sukoba, no rješenje nije u ludoj ambiciji da se ukloni drugu stranu'
- Glas struke: 'Država treba preuzeti svoj velik komad odgovornosti za razinu nasilja u društvu'
- (Ne)moguća misija: Može li Hrvatska po uzoru na Novi Zeland imati 'proračun blagostanja'?
''Fizički kažnjavana djeca će, potpomognuta rečenicama koje taj oblik ponašanja najčešće prate, odgovornost za ponašanje svojih roditelja preuzeti na sebe. Objasnit će to na način da s njima nešto nije u redu, najčešće usvojivši identitet zločestog, neadekvatnog, lošeg djeteta. U razgovoru s djecom često čujemo o osjećajima srama, poniženja i vlastite neadekvatnosti povezano s fizičkim kažnjavanjem. Od izrazite je važnosti te doživljaje djece prenijeti njihovim roditeljima jer najčešće je upravo to trenutak u kojem roditelji postaju spremni i otvoreni promjenama'', ističe psihologinja.
''Odgovornost za taj razgovor, odnosno zastupanje djeteta i odnosa roditelj-dijete, leži u našem, stručnom i ljudskom, krilu. Naš je zadatak i to da, zajedno sa roditeljima, nađemo efektne i učinkovite načine da u odnosu sa svojim djetetom postignu ono što smatraju da je potrebno, a pokušavaju to postići fizičkim kažnjavanjem. Jedan alat, u ovom slučaju fizičko kažnjavanje, ključno je zamijeniti barem nekolicinom novih za kojima roditelji mogu posegnuti u trenutku potrebe. Jer ako to ne učinimo, ako zajednički ne pronađemo nove alate, roditeljima i ne preostaje posegnuti ni za čim osim za onima koje su već imali, a naučili su ih i nekritički usvojili, najčešće od vlastitih roditelja''.
I tako se opet vraćamo na pitanje odgovornosti, zaključuje Puhovski: ''One roditeljske za ponašanje prema vlastitoj djeci i poruke koje im tim ponašanjem šalju, ali i naše stručne za poučavanje i senzibilizaciju javnosti, zastupanje i zagovaranje prava i potreba djece te rad s roditeljima baziran i na empatiji. Na taj način jasno stajemo iza dodatka na narodnu poslovicu koju smo skloni izgovarati u svojim sobama: “Batina je iz raja izašla i tada je raj postao raj”.''
