Miran kao bubica, Milan Bandić izustio je na sinoćnjem finalnom televizijskom sučeljavanju tek koliko mu je program propisao, dok je replike gotovo u potpunosti prepustio ostalima. Nije se upljuvao objašnjavajući tko su njegovi donatori, kad njega financira narod.
Zašto bi se uplitao u priče o cijeni 300 jumbo plakata koji koštaju 90 tisuća eura, koju je pokrenuo Miroslav Tuđman, troškovima snimanja jednog videospota koji po Andriji Hebrangu košta između 300 i 500 tisuća kuna ili, ne daj bože, minutaži vrtnje spotova na televiziji kada sekunda košta 1300 kuna?
Nema potrebe da odgovara Borisu Mikšiću, upornom poput Ivana Mikulića na Dori, na primjedbu da fantazira kada govori o iznosu koji je utrošio u kampanju. "Dečku s Trešnjevke" ovo već peti puta da se natječe i nije mu jasno kako to da je Bandić potrošio jednako novca kao i on.
Vesna Škare - tajkun - Ožbolt
Narodu ne treba više dokaza od njegovog unosa u imovinsku kartici nakon novinarskog upita o kolekciji satova, o tome koliko vrijedi njegov najskuplji sat. Dragi vođa tvrdi da košta deset tisuća kuna, pa nema veze što tvornica urica kaže da ga se ne može kupiti ispod deset tisuća eura. Vesna Škare Ožbolt je imućnija i ima više nekretnina od njega, to je logično.
Narod u Bosni i Hercegovini nikada nije trebao Vesnu Pusić koja je godinama dosljedno govorila o štetnosti hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini devedesetih godina i ne treba ju ni danas kad suvislo predlaže formiranje dvije od ukupno pet administrativnih jedinica u kojima nacionalizam ne bi bio jedina relevantna tema. Prije će birati Bandića koji radije bira izdvajanje Hrvata, nego pokušaj premošćivanja razdora između njih, Bošnjaka i Srba.
Kako je Milan izmislio ukidanje političkog imuniteta
Osim kada šuti u debati, Bandić-Bandić-Bandiću najbolje pristaje kada svojim protukandidatima odgovara njihovim riječima.
Od Nadana Vidoševića je tako naučio da za predstavljanje na HRT-u treba angažirati prevoditeljicu za gluhonijeme; od Hebranga je shvatio da nema boljeg načina da se osvijesti hrvatstvo do spektakularne proslave Dana državnosti; za izrekom o "starčevićanstvu, radićevstvu i antifašizmu" posegnuo je u dvorište Miroslava Tuđmana, točnije, citirao je njegovog oca; dok je sinoć premijerno objavio svoj novi alat u borbi protiv korupcije: ukidanje političkog imuniteta. Kao da smo to već negdje čuli, primjerice, kod Dragana Primorca.
Ali zašto narod ne bi ponovno nasjeo na ovakvo prazno pričanje o jamstvenim, imovinskim i inim karticama, na najave ukidanja poreza, imuniteta i drugih stvari u nadležnosti Vlade i Sabora, ili na još jednu turu "besplatnog" predizbornog iskakanja iz paštete, kad država uredo oprašta daleko teže delikte?
Što je sve 'regulirao' zakon
Da imunitet državnike ne štiti samo od trošenja vremena na tužbe zbog kleveta zbog čega je navodno osmišljen, nego i progona zbog kaznenih djela, u praksi se pokazalo primjerom Branimira Glavaša koji je do maksimuma iscrpio lepezu pogodnosti kaznenog imuniteta.
Dobili smo Osobni identifikacijski broj, a i dalje, nekim čudom, ne znamo porijeklo imovine imućnih moćnika koji su sve stekli sa svojih deset ljepljivih prstića.
Priča se i da nam je zakonski regulirano financiranje kampanja, a onda nam se kandidat sumnjivih prihoda broj 1 hvali kako svi pričaju o njemu spotom koji neprestano mantra njegovo prezime. On hladno govori kako u njegovom financijskom izvještaju Državnom izbornom povjerenstvu ne mora pisati niti "a" o tome na što je potrošio novac od kampanje i ispravno se poziva na svoje pravo na šutnju kada kaže da ne mora ni DIP-u, ni GONG-u, ni javnosti reći koliko je novca potrošio i kako je do tog novca došao.
Šutnja je to koja se može upotrijebiti protiv nas, jer za nju nema odgovornih, niti bilo kakvih sankcija.
Prethodni članci:
arti-200911060247006 arti-200910070159006 arti-200910140056006
