Ne, Milan Bandić nije bio radoholičar koji je cijeli svoj život posvetio Zagrebu i građanima Zagreba. Točno je da je on grozničavo htio da to tako izgleda, čeznuo je za tim da tako bude upamćen, jurcao je neprestano i volio biti pred kamerama, ali koliko god se trudio da to tako izgleda, kad se podvuče crta, on nije bio čovjek koji je „poginuo“ za Zagreb.
Činjenica da je grabio kosilice i kosio, ili da je pozirao u bageru, ili da je obilazio neasfaltirane puteve, uvijek okružen mikrofonima i kamerama lokalnim medija koji su velikim dijelom bili financirani iz gradske kase, a onda i kamerama „velikih“ televizija, činjenica da u njegovoj ostavštini ostaje stotine fotografija uz tramvaje, buseve, ili na gradilištima – nipošto ne znači da će on ostati zabilježen kao veliki graditelj Zagreba.
Ako i odgrnemo sve Uskokove optužnice za koje nikada neće biti optužen, i dalje ostaje vrlo opipljiva ostavština koja je i dalje tu i traje i nipošto nije nestala zbog činjenice da je preminuo. Stoga u vodu pada ona mantra koja je tako mnogo puta ponavljana u prvim brzim analizama u televizijskim izvještajima na dan kada je objavljena vijest da je preminuo Milan Bandić – da je njegovom smrću zagrebačka opozicija ostala bez „glavne mete“. Kao da je Bandić bio problem sam od sebe i kao da njegovim nestankom postaje sve drugačije, jednostavnije.
Od političara do političkog trgovca
Milan Bandić je još davno prestao biti običan političar, onaj kojeg zanima javni interes i postao je dio ekipe koja je gospodarenje Zagrebom, tom zlatnom kokom hrvatskog gospodarstva, vidjela kao svoju veliku priliku. Još u vrijeme kada je SDP vodio Ivica Račan vidjelo se da Bandić izrasta u projekt koji nema veze s politikom i na očigled stranačkih drugova on je postajao sve moćniji i moćniji, onaj kojem se više nije moglo ništa reći jer je – postao moćniji od njih.
Bandić je postao živi spomenik SDP-ovog stranačkog kalkuliranja, onog u kojem se važe bi li se „u interesu stranke“ trebalo malo zažmiriti jer ipak donosi više koristi stranci. Koliko je bio jak u tom svjedočimo i ovih dana kada i Vojko Obersnel i ZlatkoKomadina, ne bez ponosa, govore lijepo o svom stranačkom drugu. On je, očigledno, dio najutjecajnijih i najmoćnijih SDP-ovaca uspijevao držati na liniji unatoč svim javno prikazanim distanciranjima.
Foto: Pixsell
Kada je prestao biti SDP i postao „nezavisan“, a onda i osnovao svoju stranku s ugrađenim vlastitim imenom u nazivu, on je postao svojevrsni servis za sve stranke, trgovac politikom, zastupnicima u Saboru ili gradskoj vijećnici, a kako je bio biran iz mandata u mandat – bio je živi dokaz u što se pretvara hrvatska politička scena. Kada se ovih dana ponosno naglašava da su ga Zagrepčani birali čak šest puta, valja jasno naglasiti da su ti izbori bili velikim dijelom rezultat činjenice da su, prvo SDP, a onda i HDZ, prihvatili da im Milan Bandić vodi Zagreb.
Da on bude šef u toj državi u državi, a oni će onda po potrebi koristiti njegove usluge. SDP se tek na posljednjim lokalnim izborima pokušao trgnuti, ali tu je već uletio HDZ kao mnogo moćniji partner. HDZ ga je još pojačao i zakonski, s čuvenim zločinom od zakona zvanim „lex šerif“.
Istovremeno dok je gradio tu nadstranačku mrežu za trgovanje s velikim strankama, za kontrolu političkih procesa, Milan Bandić je neumorno vodio – biznis. Zagreb je već u prvih nekoliko njegovih mandata postajao nešto kao njegova vlastita tvrtka. Njega i njegove ekipe. Gradska uprava, stručne službe, a onda i Holding i sve gradske tvrtke u sastavu Holdinga postaju servisi za zapošljavanje vlastite rodbine, ali i rodbine onih koje treba, od politike do pravosuđa.
Milijuni iz gradske blagajne klize u ruke odabranih
U gradskoj upravi su formirani timovi za upravljanje zemljištem, okupljeni pravnici za prekrajanje i pakiranje, zamjene zemljišta, preprodaje i prodaje, a onda slijede građevinske firme – malo za Zagreb, više za privatne tvrtke, grade se zgrade gdje se ne bi smjelo, niču katovi iznad dopuštenih visina, prometnice su sve uže, nema nogostupa, parkira se posvuda, u cijevima teče voda čudnog okusa…sve to često uz blagoslov struke. Urbanisti šute, arhitekti ubiru honorare. Časti iznimkama.
I uoči ovih izbora krenulo se s pokušajem prodaje nekoliko dragocjenih preostalih komada zemljišta u centru grada, od Bloka Kvatrić do Gredelja.
Drugi unosan biznis je bilo i ostalo raspolaganje poslovnom prostorima, terasama itd.
Treći biznis je bio i ostao raspolaganje otpadom.
Dok je u sektoru političke trgovine on bio taj koji je bio glavni, pa je osobno zvao i dogovarao s Plenkovićem, Kolindom GrabarKitarović ili s kim je već trebalo dogovarati, u ovoj dimenziji biznisa, u kojoj se na fascinantni budžet države u državi, glavnog grada s izdašnim prirezom, prikopčao kompleksan mehanizam s milijunskim zaradama – on je s vremenom postajao samo manje utjecajan dio ekipe, onaj kojeg se pokazivalo prema van, a odluke su donosili i donose mnogo moćniji „dečki“ – zvijezde zagrebačkog i hrvatskog podzemlja koje DORH i Uskok niti ne pokušava dodirnuti.
Foto: Pixsell
Važna spojka između podzemlja i Vlade
Bandić je u tom segmentu bio nešto kao spojka prema uglednoj vlasti. On je bio taj koji razgovara s ministrima, premijerima. Gotovo je simbolično da mu je pozlilo u stanu jednog od poslovnih suradnika iz nikad prežaljenog projekta Manhattan na Savi.
U svim tim segmentima biznisa u posljednjem mandatu, onom od 2017., Milan Bandić se vješto isprepleo s HDZ-om. Bili su koalicijski partneri, u gradskim službama i u gradskim tvrtkama zaposlen je rekordni broj HDZ-ovaca, držao je Plenkoviću strateški važnu većinu u prošlom sazivu Sabora, a svi sudski procesi protiv njega i njegovih partnera klizili su brzinom puža.
Milan Bandić nije bio samo onaj bizarni političar koji je paradirao ulicama Zagreba, bio je dio iznimno moćnog sustava za gospodarenje Zagrebom, većim dijelom nevidljivog, a cijeli taj sustav nipošto nije nestao s nestankom Milana Bandića. On je tu, traju pregrupiravanja.
Pa odakle onda ta neprestana propitivanja što će jadna oporba sada kada nema Milana Bandića? Stvarni gospodari Zagreba su i dalje tu, jednako jaki, s „glasnogovornikom“ Bandićem ili bez njega. Spremni na pregovore i na kombinacije.
Traže se čuvari Bandićevog modela
A što će biti s Bandićevim biračima, kome će se oni sada prikloniti? Prije svega se radi o svima onima koji su zaposleni u gradskim tvrtkama i gradskim službama i njihovim obiteljima i malo je tu vaganja je li netko lijevo ili desno. Glasalo se za Bandića jer je jamčio nastavak „po starom“, zaposlenje za stranačke drugove, članove obitelji ili dogovaranje poslova za tvrtke. Ti će glasači sada ili glasati za osobu koju će kandidirati Bandićeva stranka – ili za onog za koga misle da bi bio najskloniji nastaviti „po starom“. U ovom trenutku je to sigurno kandidat HDZ-a, ma kakav on bio, ili bi to mogao biti kandidat Domovinskog pokreta Miroslav Škoro – jer dio poslovne mreže iza Škore već ionako ordinira u Zagrebu.
Sve će biti vrlo jasno ako Miroslav Škoro nastavi lijepo govoriti o Milanu Bandiću – kako je već lijepo govorio na dan objave njegove smrti. No, vidljivo je da i Davor Filipović iz HDZ-a nastoji okrenuti ploču, nakon prvih plitkih prozivki Milana Bandića dok je bio živ, sada bi mogao pokušavati naći put do srca Bandićevih glasača. Jer njegova je stranka zbog isprepletenosti oko svih Bandićevih velikih poslovnih projekata, i legalnih, i onih iz sive zone, najzainteresiranija da se nastavi ono što su gradili s Bandićem. Želi li HDZ racionalizirati Holding kojeg velikim dijelom ionako vode kadrovi HDZ-a? Sigurno ne. Njih je zanimalo nastaviti biznis s Bandićem, ili samo zamijeniti Bandića kao osobu. Bez razgradnje sustava.
Foto: Pixsell
Meta oporbi nipošto nije nestala
No, s druge strane, Tomislav Tomašević i Možemo, nipošto nisu izgubili svoju „metu“. Oni, Renato Petek, Marina Pavković, nisu problematizirali Milana Bandića samo kao osobu, nego su se bavili i kritikom i propitivanjem cijelog njegovog modela vladanja. Njih se zapravo najmanje tiče ima li ili nema Milana Bandića osobno, jer tu je cijela njegova ostavština.
I sada zapravo počinje jedna druga vrsta borbe: za razgradnju Bandićeve ostavštine ili za sakrivanje i nadogradnju.
Tomislav Tomašević koji se sada već ustabilio kao najjači kandidat tu je i dalje u velikoj prednosti. On nikada nije krio da su njegove ambicije mnogo više od zamjene Bandića kao osobe. On i njegov tim žele razgraditi cijelu patološku formaciju u kojoj je Milan Bandić bio samo jedan, doduše, iznimno važan, vojnik.
Ali to nipošto neće biti lako. S nestankom Milana Bandića s političke scene otvorio se više nego ikada pogled u utrobu najveće i najmoćnije korupcijske organizacije u državi. Nema dokle ne seže.
Zagreb ne samo da treba novu, nekorumpiranu vlast u funkciji građana, nego i opako hrabre ljude.
