90-godišnjoj gospođi Miri razorni potres je porušio njezino imanje na području Gline. "Nikako. Teško. Nemam gdje leći. Ništa, sve mi je srušeno", odgovorila je na pitanje N1 televizije kako se snašla nakon katastrofalnog potresa.
Iako je dobila kamp-kućicu, kaže da nije adekvatno rješenje jer osim što prokišnjava ni visina na koju se treba popeti da bi ušla u nju nije dobra. "Diko, to ne valja. To su neki dečki navukli, pa oni sklonili. To sve šuplje. To nije za me da ja tu ležim. Ne mogu se ja tu ni popeti. To nije za me, diko. To je sve za mlađi narod. I eto ti. Kontejner meni treba. Da imam gdje smjestiti se, da imam gdje spavati, dok se nešto ne riješi. Što će biti, ja ne znam. To mi treba. Ako može može, ako ne… Ja ću sjediti tu dok me ne potrpa taj potres", rekla je.
Noći su najgore
Na pitanje kako onda uopće spava noćima, kaže: "Sjedeći! I čekaš. Dok zagrmi, ja čekam. Kamo ću? Noć, zima… Ložim vatru, kiša pada na me. Stavila sam popeći nešto pršuta, da pojedem nešto, a mast sve po peći. Molim samo Boga da umrem, da nisam to dočekala. Što da radim?", pita baka Mira koja je ostala sama, nakon što joj je rodbina ili preminula ili se raselila po Hrvatskoj i svijetu.
Privremeni smještaj u Drvnom centru ne želi. "Ma, to ja ne bi. Uz one babe… Ima narod svakojaki. Ja sam naučila nešto raditi, hodati po svom dvorištu, hraniti svoje koke, naložiti drva za vatru. Malo gledam televiziju, pa ugasim i ležim… i tako sve do ovoga zla. A sad nemam ništa", odgovorila je.
Kaže da ju je potres zatekao u jednoj od njenih gospodarskih zgrada. "Kako nisam prebila ruke i noge, Bože ja ti se molim, budi hvala. Kako sam ustala? Puzala sam do štale, kako me žulja koljeno, skinula jedan lajbek, metnula pod jedno koljeno, pa drugo, pa sam se nekako izvukla. Onda komšije došle, ovaj odande. Jesi li živa? Eto, bolje da i nisam."
Upitana trese li i dalje i je li je strah, Mira kaže: "Kako ne bi, dijete, bilo. Sjedim tu, ne znam hoće li me potrpati. Noći, najgore su mi noći. Kad smrkne, ne vidiš prst pred okom."
Odsječena od svijeta
Iako je ranije imala telefon, linije sada ne rade. "Nemaš telefona, nemaš ništa, odsječena od svijeta." Njezina kćer se zbog epidemioloških mjera morala provlačiti kroz cijelu proceduru otkako se zaputila iz Beograda.
Mira se nada kontejneru kako bi imala barem gdje leći. Što će biti s obnovom njezine kuće koja je stradala do razine neuporabljivosti, kaže da ne zna. "Hoće li se to rušiti, ove godine ili dogodine, Bog zna hoću li ja biti živa… Koja stručna služba? Nitko nije dolazio. Moja kuća je osigurana. A nema ni toga."
"Tko gleda staru sirotinju? Samo kad treba glasati, onda zovu, kad treba platiti režije, to te opomene odmah. Ali ja sam od penzijice uvijek sve plaćala. Nemam kune duga. Za 12. mjesec nisam platila kad nisam ni dobila", kazala je.
Rekla je i to da nema drugog izbora nego nastaviti dalje živjeti u kući koja je nesigurna, na kojoj su porušeni svi dimnjaci. Grijati se na struju se ne usuđuje. "Elektra je to, nema s njom šale. Ona te otkači, pa ti kako hoćeš. I televiziju isto. Ako ne platiš ratu, odmah šalje opomenu. Da naložim vatre, drva imam i šutim."
Kaže da joj je stiglo hrane. "Stali donositi. Kažu, bako neka tu bude. Natrpali tu ulja, rekoh, neću ja imati uljaru. Imam ja i masti. Kupila sebi desetak kila kad su ljudi klali, ne mogu to potrošiti cijelu godinu", kazala je.
