U Vukovar je stigao u trenucima najgoreg užasa - 18. studenog te 1991. s fotoaparatom u ruci. I jednim, jedninim zadatkom - ispričati svijetu što se događa.
U to vrijeme Christopher Morris bio je fotoreporter američkog magazina Time, a njegove su fotografije od agencije Black Star uzimali svi ostali. One koje im je slao iz Vukovara bile su šokantne, jezive, potresne. Zbog mržnje kojoj je tada svjedočio i osobne traume, u Vukovar se nije vratio punih 28 godina. Sve dosad.
Na taj put ovih je dana krenuo s ekipom Potrage.
„Izbjegavao sam povratak jer je to za mene trauma. Vidio sam ovdje toliko mržnje. Nisam se ovdje ugodno osjećao. Nisam ga nikad htio posjetiti. Otišao sam. Htio sam sve to ostaviti iza sebe“, kazao je Christopher Morris dok smo se vozili prema Vukovaru.
Nije mu to bio prvi ratni teren, niti će biti posljednji u njegovoj karijeri. Cijelog je života htio biti fotograf koji snima sukobe.
„Potrošio sam 20 godina pokušavajući fotografirati čovjeka kako ubija čovjeka, odnosno pokušavajući dokumentirati kako čovjek pokušava ubiti čovjeka. Ovo mjesto je za mene bilo prijelomno. Prije toga sam bio kao na autopilotu: izvještavanje, izvještavanje, izvještavanje… I odjednom sam shvatio da je sad gotovo. Jer pitanje što zapamtiti, a što zaboraviti može vas rasparati. Nevjerojatno je kako mozak potisne neke stvari. Ne misliš o njima i onda kad se vratiš, odjednom možeš osjetiti miris i to pokreće sva sjećanja“, govori nam.
Nisu slutili što ih čeka
Koliko će postati ozbiljno, prvi su put on i njegov kolega Ron Haviv shvatili već u ljeto 91.
„Sjećam se Rona i sebe, prvi put kad smo shvatili ozbiljnost situacije na ovom području, u Vukovaru. U odnosu na ostala mjesta gdje smo putovali, mogli smo osjetiti da će ovo mjesto postati kritično i da mediji o tome uopće ne izvještavaju“, prisjeća se.
Uoči pada Vukovara pratio je napad na Dubrovnik. U Vukovar je stigao 18. studenog 1991., iz Beograda, gdje je morao otići po dozvolu tamošnjeg ministarstva obrane. Zajedno smo otišli na mjesto gdje je snimio fotografiju koja mu je važna.
„Ovdje sam. Pokušavam pronaći mjesto gdje sam stajao. Bilo je kaotično, bilo je divlje. Pucali su u tom smjeru“, govori nam pokazujući na zid.
„Počeli su pretraživati sve kuće. Bacali su ručne granate u podrume. Ovaj čovjek je na kraju izišao. Bio je ranjen, od granate. Bio je sa ženom, nju su pustili“, prisjeća se Christopher Morris držeći u ruci fotografiju koju je snimio.
„Nakon toga se naslonio na zid, iscrpljen. Da, gledao je u mene. Tužan sam jer mu nisam pomogao. Zašto ga nisam stavio u svoj automobil i odvezao ga…“, nastavlja.
Kako je završio stariji muškarac sa fotografije nismo uspjeli saznati.
'Sjećam se jedne žene...'
Pokazao nam je i fotografije mrtvih tijela pred bolnicom. Bila je, sjeća se, jedna žena u bolnici.
„Sjećam se jedne žene koja mi je prišla primila me za ruke. Rekla je: 'Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!' Nije dobro govorila engleski, ali mi je pokušavala reći da ostanem, da ostanem s njima. Pokušao sam je uvjeriti da će sve biti u redu, da je Crveni križ u blizini i da će doći po njih“, prisjeća se.
Dodaje kako najviše žali što nije proveo više vremena u bolnici. No, kaže, tamo je bio nervozan zbog srpskih vojnika koji su bili u njoj dok je on bio Amerikanac i radio za strane medije. U tom je trenutku zapravo htio doći do Borova naselja. Znao je hrvatske vojnike koje je snimao u kolovozu, rujnu, listopadu...
„To je bila crta bojišnice. I vjerujte mi, cijelo je vrijeme bilo… Granate su stalno padale. Bila je ovdje žena odrubljene glave…“, govori nam.
Otišli smo i do kuće u Gornjoj Zdenčini. Tu će 28 godina kasnije pronaći Milana, muškarca s fotografije koju još uvijek čuva.
„Tukli smo se još par dana, i onda predaja, municije nije bilo, jednu bombu, jedan metak.. I onda predaja. Husnjak Nedjeljko, on je poginuo, u minskom polue kad smo išli u proboj dva su moja tigra poginula, Štef…“, govori nam Milan Bencerić, pripadnik Tigrova koji je u Vukovaru bio od kolovoza do studenog. Nakon toga je proveo pet mjeseci u logoru.
Mlatili su ga, kaže dan i noć.
„Ubili su boga u meni“, prisjeća se Milan.
„Kada sam ušao tijekom pada grada, Ron i ja smo pokušavali pronaći kuću, pokušavali smo ih pronaći. Zato smo bili na ovom području gdje je ta fotografija nastala. Tražili smo kuću…“, nastavlja Chris Morris.
'Nisam imao što izgubiti'
Chrisu je drago što je čovjek s njegove fotografije živ. Jasni su mu i njegovi duboki ožiljci.
„Kada sam izvještavao o ratu ovdje, bio sam jako neutralan. Nisam bio ni na hrvatskoj ni na srpskoj strani, nisam pokušavao podržati nijednu stranu. Samo sam pokušavao dokumentirati ono što sam smatrao da je zlo koje se događalo u ovoj regiji. Odvratnost ljudskog roda, odvratnost nacionalizma. Riječ je o tome da riskiraš život da bi fotografirao. Kratko prije svega što se dogodilo u Vukovaru, potpisao sam ugovor s časopisom Time. Osjećao sam da moram puno toga dokazati. Također, moja prva supruga me ostavila zbog drugog fotografa kad sam počeo raditi ovdje. Imao sam osjećaj da nemam što izgubiti tijekom rata u Hrvatskoj tako da sam prelazio vlastite granice“, kazao nam je Morris.
Čovjek koji nije imao ništa za izgubiti i oni koji su tog dana izgubili gotovo sve, snimilo je oko kamere. Sve je ostalo zabilježeno na jdnoj fotografiji na kojoj se nalaze dva dječaka, stariji čovjek i jedna mlada žena.
„Tada smo bili ljuti što nas snimaju, a kasnije sam s vremenom shvatila da je dobro učinjeno jer će istina otići negdje u svijet“, prisjeća se žena s fotografije, Jasna Šarek.
Trenuci užasa
Sjeća se tih trenutaka čistog užasa.
„Našu kolonu, domaći mještani, cijelim su putem pokazivali na neke ljude koje su onda izvlačili, a na koje je netko prstom pokazao. Potom su tu osobu, a uglavnom su to bili mladi ljudi, izveli iz kolone i odveli te mirno upucali. Mi nismo smjeli ni beknuti“, prisjeća se strahota koje je proživjela gospođa Jasna.
Iz kolone su, kaže, izvukli i njezinog susjeda.
„Jednostavno su ga izvukli iz kolone i pred svima nama ubili. Sve smo to gledali. Bili smo potpuno nemoćni“, dodaje.
Njezinu priču potvrđuje fotoreporter Morris, ali i fotografija koju je snimio: „Ljudi su dolazili u koloni, on vidi muškarca, izvuče ga van, stavi ga tamo i krenu razgovarati. I ja stojim kraj čovjeka. Razgovaraju, onda je samo uzeo pušku i... Samo ga je upucao... Ispred mene… Ron je bio dolje niže, počeo je trčati, a vojnik me oštro pogledao, imao je zadah na alkohol… Pogledao me i rekao: 'Što ćeš napraviti?' Nisam ga fotografirao… Kad su otišli, vratio sam se i fotografirao muškarca. Bio sam šokiran“.
Posao je to, kaže, u kojem koža postaje tvrđa.
„Nakon Vukovara, onog što sam ondje vidio, doživio sam slom. Uspio sam se vratiti u hotel u Beogradu i doživio sam slom. Sjećam se, kad sam ušao u hotel, te noći nakon što sam se vratio iz Vukovara, stavio sam ruku na kvaku kako bih otvorio vrata i počeo sam plakati. Jer imao sam ruku i mogao sam osjetiti kvaku… Sjećam se toga i sjećam se kako sam ušao u sobu i slomio se zbog onog što sam vidio. Svega ružnog, smaknuća, svih tih ljudi koje odvode iz bolnice i svih mrtvih koje sam vidio. U tom trenutku rata za mene je sve stalo… Nisam želio, bilo je gotovo, rat u Hrvatskoj za mene je bio gotov u tom trenu, nakon Vukovara“, priznaje Morris.
„Fotografirao sam puno sukoba. Svi su različiti, ali na neki način isti. Uvijek je negdje neki rat. Još uvijek, to je nevjerojatno. Ta glupost od rata. Zato se nikad nisam vratio“, kaže Morris koji više ne snima ratove.
„Shvatio sam da će, kad budem imao 70 ili 80 godina, kraj moje samrtne postelje stajati fotografija moje kćeri. Neće biti fotografija nekog idiota s oružjem. Počeo sam shvaćati da se na mojim fotografijama nalaze idioti, idioti s oružjem. Shvatio sam da nemaju nikakvu vrijednost, barem nikakvu vrijednost u mom životu. Pokušavao sam zabilježiti nešto, nešto što je glupo“, zaključuje fotoreporter koji je u Vukovar stigao u trenucima najgoreg užasa, s fotoaparatom u ruci i jednim jedinim prevažnim zadatkom - ispričati svijetu što se dogodilo.
