U visokobirokratiziranoj državi kao što je Hrvatska svi su već navikli da im najobičniji susret sa osobom na šalteru, koja predstavlja jedan od mnogih pipaka države, znači traumu pa ih gotovo ništa više ne može iznenaditi. Za svaku tričariju traži se izvadak iz matične knjige rođenih, domovnica, potvrde poslodavca o ovom ili onom, skupa ovjera javnobilježničkog ureda... Uglavnom svodi se na to da biste pri odlasku iz kuće u jednu od nemogućih misija rješavanja posla s državom trebali krenuti s kutijom punom dokumenata i uzeti barem nekoliko slobodnih dana (ako uopće imate sreće da radite) kako bi to obavili. Primjer poznanice, koja je krenula registrirati automobil i završila tako da prvi put u životu krši zakon jer ju je na to primorala birokracija, pokazuje koliko su zapravo stvari dovedene do apsurda.
Daš nekoliko tisuća kuna i opet ćorak
Nakon što je dala 1.300 kuna kako bi serviser pripremio automobil za registraciju, 1.900 kuna za osnovno osiguranje, tristotinjak kuna za ne zna ni što točno i više od 700 za neku dodatnu 'sitnicu', u stanici za tehnički pregled ustanovili su da u prometnoj dozvoli nema više 'kućica' u koju bi se upisalo da je sve to obavljeno. Upućena je na policiju s novom prometnom dozvolom kako bi je ovjerila i tako ponovno postala legalni sudionik u prometu. Bez ovjere policije to je, kažu, bezvrijedni komad tvrdog papira. Policija ima ljetno radno vrijeme za rad s građanima pa je nužno 'zbrisati' s posla ranije ne bi li se bilo što uspjelo obaviti.
Nakon sat vremena čekanja policijska službenica u Heinzelovoj ulici gdje je smještena Prometna policija uhvatila se za glavu uz primjedbu: "Ja tu ništa ne mogu učiniti!".
"Kako to mislite?", bila je iznenađena poznanica, uvjerena da ima sve potrebne dokumente, 35 kuna biljega i pun fascikl svega i svačega što bi moglo zatrebati.
'Napomena' je magična riječ
"Vi imate 'napomenu', žao mi je", rekla je službenica zabrinuto buljeći u ekran računala, "Morate u Petrinjsku (MUP-ovi uredi u kojima se izdaju osobne isprave i prijavljuje prebivalište) jer Vam nisu fizički uručili OIB, a nakon toga se trebate vratiti ovamo (drugi kraj grada) da dovršite posao", pojasnila je službenica.
"Ali ja OIB koristim od samog početka, svi smo ga mogli dobiti putem interneta, nikad mi nitko nije radio problem zbog 'fizički neuručenog OIB-a'. Zar ne bi bilo jednostavnije da Vi nazovete svoju kolegicu, kažete da sam ja tu pred Vama, postojim i dišem, da mi 'fizički' ne treba moj OIB i da makne tu prokletu 'napomenu' da se Vi riješite mene i ja vas", postavila je stvari poznanica na temelje zdrave logike i najjednostavnijeg rješenja.
No, hrvatska birokracija ne poznaje ni jedno ni drugo, pri prvoj prepreci bace vas u začarani krug loptanja od šaltera do šaltera iz kojeg je gotovo nemoguće izići bez najmanje nekoliko nervnih slomova.
Novi šok i potpuna nevjerica uslijedili su u centru grada u Petrinjskoj. Nakon što je pronašla ured u koji su je uputili, pokucala na otvorena vrata, pozdravila i pokušala reći što treba, nervozna gospođa neuredne frizure i ubojitog pogleda samo je procijedila: "Iziđite van i pričekajte!" "Koliko dugo?", pitala je poznanica sad već na rubu živaca, "izišla sam s posla da bih ovo obavila", pojasnila je.
"Ne znam koliko, koliko bude potrebno, lako je vama kad možete izići s posla", svađalački je odbrusila državna službenica. U povišenim tonovima poznanica ju je podučila da "ne može", ali "mora" jer službenici građanima koji ih plaćaju probleme koji su im sami stvorili, rješavaju samo od 9 do 17 sati, unutar radnog vremena.
Kratak put od urednog građanina do ilegalca
Gospođa se pribrala, shvatila da je pretjerala i otkrila poznanici da, obzirom da nije vlasnik stana na adresi na kojoj živi, mora doći još jednom, povesti vlasnika stana (koji također treba ostaviti sve što radi) da bi potpisao izjavu da ona živi na navedenoj adresi. Tek tada moći će joj fizički biti uručen OIB.
Nije pomogla činjenica da je vlasnik istu izjavu u istom uredu potpisao prije nekoliko godina jer je to bio jedini način prijave na navedenu adresu. Do velikog finala još nije došlo, vlasnik je u inozemstvu idućih 20 dana, a poznanica po prvi put u životu krši zakon i vozi se bez ovjerene prometne dozvole. Nakon priče o teškom kaosu u koji vas odvede obično ovjeravanje prometne dozvole postaje jasnije kako je moguće da živimo u državi u kojoj je Fina ovlaštena blokirati sve račune zbog nekoliko stotina kuna neplaćenog računa, u kojoj za podizanje stambenog kredita treba uzeti godišnji odmor da bi kasnije plaćali najviše kamate u Europi i u konačnici stan platili najmanje dvostruko više od njegove tržišne vrijednosti, u kojoj protiv samovolje telekoma pri određivanju visine vašeg računa za mobitel, telefon i internet nemate nikakve šanse, gdje sve račune za komunalije morate najprije platiti da bi se eventualno požalili jer ste sigurni da toliko niste potrošili... Isto tako mnogo je jasnije zašto, prema svim relevantnim istraživanjima, ljudi na ovim prostorima imaju rekordno nisko povjerenje u državu odnosno političke stranke i njihove lidere koji su najodgovorniji za način na koji je uređena država. Istim i sličnim situacijama donekle se može objasniti i činjenica izmjene samo dviju stranaka na vrhovima ljestvica popularnosti. One se, naime, u građanima bitnim stvarima, teško mogu razlikovati. Ili je možda SDP, koji se ponaša kao da idući mandat već ima u rukama, objasnio kako namjerava olakšati suživot građana i države, a da nam je to svima promaknulo?
