Prije dvije godine, nimalo slučajno baš na međunarodni Dan sjećanja na žrtve holokausta, u središtu Zagreba održana je tribina pod nazivom "Jasenovac – lažni mit". Bila je to svojevrsna demonstracija moći hrvatskog povijesnog revizionizma i demonstracija nemoći hrvatske pravne države. Dok je u drugim uređenim demokratskim državama javno negiranje i umanjivanje zločina i žrtava naci-fašizma zakonski sankcionirano, u Hrvatskoj je to već 30 godina redovna i normalna pojava.
Tako je ustaška NDH, koja je nastala isključivo kao projekt Hitlera i Mussolinija, postala, prije i više od svega ostalog, ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna o vlastitoj državi, a pozdrav koji su izmislili ustaše i kojim su potpisivane zapovijedi o ubijanju i odvođenju civila u logore stari hrvatski, i time naravno prihvatljiv, pozdrav. Ulice u hrvatskim gradovima zovu se po ustaškim ministrima, a ministri u vladi današnje demokratske Hrvatske po kućama drže slike ustaškog poglavnika.
U cijelom tom udruženom i dobro organiziranom revizionističkom pothvatu, u kojem zadnja tri desetljeća sudjeluju predstavnici vlasti, medija, crkve i akademske zajednice, Jasenovac zauzima posebno mjesto. Tako je umjesto tendencioznog, i znanstveno opovrgnutog mita o 700 tisuća žrtava, u javni prostor polako počeo ulaziti podjednako tendenciozan mit o Jasenovcu kao mjestu u koje su većinom upućivani "djelatni protivnici NDH" i to "pretežno Hrvati", pri čemu je broj žrtava bio neznatan, jer u ovom "radnom logoru" nije bilo "masovnih i serijskih ubojstava". Ako se pita hrvatske povjesničare koji negiraju zločinački karakter jasenovačkog logora, najveći zločini dogodili su se tek nakon 1945., iako takvo mišljenje (naravno) ne temelje na dokazima i znanstveno utemeljenim činjenicama.
Logori za djecu
Nekako u sjeni priče o najvećem ustaškom logoru na području NDH posljednjih se nekoliko godina nastoji umanjiti tragična priča i o logorima koje su ustaške vlasti osnivale za djecu. Uglavnom srpsku. Činjenice kažu da je sve počelo nakon udružene njemačko-ustaške ofenzive na planinu Kozaru, kako bi se taj kraj očistio od partizana, ali i lokalno stanovništvo kaznilo zbog pomaganja istima. Jedna od posljedica ove akcije provedene u ljeto 1942. bio je masovan i prisilan izgon oko 70 tisuća Srba koji su živjeli na tom području.
Dio, uglavnom muškaraca, je odmah ubijen, dio stanovnika upućen je na prisilan rad po Hrvatskoj, Njemačkoj i Norveškoj, a dio je završio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Sudbinu svojih majki, očeva, baka i djedova morala su dijeliti i djeca. I dok će dio mališana imati "sreće" i preživjeti rat tako što će ih ustaške vlasti, nakon što ih na silu oduzmu od majki, "kolonizirati" po hrvatskim obiteljima, dio će uslijed iscrpljenosti, hladnoće, gladi i bolesti život skončati na najgori mogući način u nekom od "dječjih prihvatilišta", poput onih u Sisku i Jastrebarskom.
O udomljavanju i posvajanju te djece, odnosno o akciji nekoliko građanki i građana koji su u mračnim vremenima nasilja i mržnje pokazali hrabrost i ljudskost, govori i nedavno snimljen film "Dnevnik Diane Budisavljević". Premda naslov sugerira priču o jednoj humanitarki, svakom će gledatelju postati jasno da je ovo zapravo priča o tisućama i tisućama djevojčica i dječaka, koji su potpuno nevini postali žrtve zločinačke politike.
Od koga se spašavalo djecu s Kozare?
I kako to obično u Hrvatskoj biva, da iza svakog dobra ide (barem) jedno zlo, na dan premijere filma o Diani Budisavljević održat će se i premijera filma "Dječje prihvatilište Sisak". On također govori o "akciji spašavanja ratom stradale djece", odnosno o "velikom priljevu djece s Kozare", koja su dijelom smještena u ukupno četiri "dječja prihvatilišta" u gradu Sisku, a dijelom po obiteljima. Kako piše u opisu filma "uz opću neimaštinu i glad preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu bio je pothvat iznimne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani toga vremena pokazali".
Nije ovo prvi slučaj umanjivanja i negiranja tragedije koja se srpskom stanovništvu i posebno djeci dogodila u NDH, kao i izbjegavanja suočavanja s ključnim pitanjima: Od koga se to spašavalo djecu s Kozare? Gdje su završili njihovi roditelji, dok se djecu spašavalo? I, otkud velika smrtnost u prihvatilištima? Zašto djeca od gladi, hladnoće, nehigijene i bolesti nisu umirala u svojim kućama, prije dolaska u prihvatilišta?
Siguran sam da će na ova pitanja u najavljenom nastupu na premijeri odgovoriti jedan od doajena kršćanske uljudbe, čovjek velikog srca i poznati promicatelj tolerancije i suživota među ljudima, sisački biskup Vlado Košić. I da će, u spomen na srpsku siročad, svoj repertoar na premijeri prilagoditi pjevači Klape "Sveti Juraj" Hrvatske ratne mornarice.
Ostaje još za vidjeti hoće li im se i ovaj put u nastupu pridružiti hrvatska predsjednica. I, naravno, koja? Ona koja se ponosi hrvatskim antifašističkim pokretom, ili ona koja izjavljuje da je Pavelić učinio neke "fatalne pogrješke", a posljedica čega su bili "razni zločini nad Hrvatima".
