Nizozemska 1974.
Nevjerojatno je da, unatoč svome mjestu u nogometnim pričama, doba totalnog nogometa u Nizozemskoj nije nikada donijelo niti jedan veliki trofej. Johan Cruyff i njegovo društvo su svijet poučili novim lekcijama iz tehnike i momčadske igre te stekli reputaciju ekipe koju bi svi željeli gledati kako igra, ali nitko ne bi htio igrati protiv nje. No, uzalud, jer nisu osvojili ništa. S Cruyffom i Johanom Neeskensom na vrhuncu svoje moći te raspoloženim Johnnyjem Repom Nizozemska je harala Svjetskim prvenstvom 1974. u Njemačkoj. Nakon utakmica u prvoj fazi i dvije pobjede, nad Urugvajem i Bugarskom, te remija sa Švedskom, u drugu fazu je krenula razbijanjem Argentine 4-0, pobjedama nad Istočnom Njemačkom i braniteljem naslova Brazilom, obje 2-0. Jedino što su trebali je u finalu pobjediti domačine Zapadnu Njemačku. Njihov se napadački nogomet razbio o njemačku upornost. Krenuli su s golom iz penala već u drugoj minuti, bez da su Nijemci dotaknuli loptu, ali penal za Nijemce i zadnji gol Gerda Müllera za reprezantaciju prije kraja prvog poluvremena postavili su konačan rezultat od 2-1. Cruyff je nizozemski stil igre ugradio igrajući i kasnije trenirajući momčad FC Barcelone, koja i dalje prati tu ideju totalnog nogometa, ali bez toliko mijenjanja pozicija igrača.
Brazil 1982.
Nema smisla žaliti što neke godine Brazil nije osvoji SP, na kraju, imaju pet naslova, ali ekipa iz 1982. je bila posebna. S čarobnim četverokutom koji su činili Falcão i Cerezo u sredini i Sócrates i Zico naprijed je to bio najbolji tim koje je Brazil pokazao od kada je igrao Pele pa s Jairzinhom i Rivelinom zaludio svijet 1970. Kada su u drugom krugu deklasirali branitelje naslova Argentinu s 3-1, činilo se da je pitanje prvaka riješeno. No, dečki u plavom su imali nekih svojih planova. Italija je do tog trenutka sve svoje, osim jedne, utakmice odigrala neriješeno. Igrali su potpuno suprotnu igru od one brazilske s puno pogodaka, držeći nulu iz jednog susreta do drugog. Brazilu je, pak, bio dovoljan neriješeni rezultat pa je Italija trebala napasti, ako je željela ikakvu šansu da uđe u polufinale. Tu su napadački instinkti reprezentaciju Brazila doveli do propasti. Paolo Rossi, koji do tada nije postigao niti pogodak na turniru, je dvaput dovodio Italiju u vodstvo, ali su Sócrates i Falcão poravnavali rezultat. Brazilci su ganjali pobjedu, umjesto da smire loptu i nakon jedne slabe reakcije nakon kornera dozvolili Rossiju da postane slavan zabivši hat trick. Sve su probali ne bi li izjednačili, ali su Talijani zaključali butigu i nisu im dozvolili prolaz, ako što su i većinu tekme igrali s 10 igrača iza lopte. Italija je obavila posao, a najbolja ekipa turnira je morala doma praznih ruku.
Mađarska 1954.
Prije finala SP 1954. reprezentacija Mađarske nije izgubila utakmicu četiri godine i bila je i aktualni olimpijski pobjednik. Momčad je građena oko zlatne ljevice Ferenca Puskása, kojeg su pratili Nándor Hidegkuti i Sándor Kocsis i bila je slavna zbog svog hrabrog napadačkog nogometa. Svu njihovu silinu su osjetili i Englezi godinu prije toga nakon poraza na Wembleyu 3-6, prvog ikada kojeg su na tom mjestu doživjeli od momčadi koja nije iz Velike Britanije. Godinu nakon toga su im Mađari zabili i 7 komada u Budimpešti. Bilo je to par tjedana prije Svjetskog prvenstva i cijeli svijet se morao paziti. Prvo je stradala Republika Koreja 9-0, slijedila je Zapadna Njemačka s 8-3, zatim Brazil s 4-2 i Urugvaj s istim rezultatom. U finalu je opet dolazila Zapadna Njemačka i trebalo je samo odraditi posao. No, Nijemci su pokazali svoju narav kvaritelja svake zabave i pobijedili 3-2. Dogodilo se 'čudo u Bernu', nakon što je vodstvo Mađarske od 2-0, nestalo, a kasniji Puskásov gol poništen.
Reprezentacije iz Južne Amerike su pokazale najviše na ovom SP, sve su prošle u drugo kolo i sve, osim Čilea, su pobjednice svojih skupina. Tek je šest europskih reprezentacija prošlo dalje, a u drugom krugu igraju sve jedne protiv drugih. Urugvaj je oduševio čvrstom igrom, što je valjda tradicija koja traje od prvog SP održanog u toj zemlji 1930. U prvoj utakmici koja je ikada odigrana na SP francuska je momčad, nakon trotjednog putovanja brodom razbila Meksiko 4-1. Međutim, susret je obilježen nasiljem, francuski golman je iznesen nakon 10 minuta nakon što ga je suparnik nabio nogom u bradu. Kada je Argentina pobijedila Čile 3-1 utakmica je zaustavljena zbog masovne tučnjave između igrača obje momčadi. Onda su izbili neredi u Argentini nakon što je izgubila u finalu od Urugvaja 2-4. Kada je Manchester United 2005. istovario 4 milijuna funti pred upravu PSV-a za Ji-Sung Parka cinici su rekli kako je to marketinški potez kojim se želi potaknuti prodaja majica u Aziji. No, južnokorejski kapetan je pokazao svojom igrom kako su bili u krivu. Njegov neumorni rad na bokovima Man U-a je pokazao da ima sve što treba jednom igraču Premiershipa i ovako velikog kluba. Osim toga, postao je i sastavni dio momčadi Crvenih Vragova. Cilj reprezentacije Republike Koreje je bio prolazak u drugi krug, što su uspjeli s jednom pobjedom i jednim neriješenim rezultatom. Za prolazak pored Urugvaja možda neće biti dovoljni niti Parkova dodavanja, trka i izdržljivost. Mnogi vicevi i prepucavanja između Amerikanaca i Engleza o tome što je pravi football prestaju vrijediti nakon što je reprezentacija SAD-a osvojila prvo mjesto u skupini ispred engleske reprezentacije koja očito jedino pokazuje što stvarno može u ponekim utakmicama sa hrvatskom reprezentacijom. Rezultat američke repke ne može više nikom e biti iznenađenje jer, iako nije riječ o vrhunskoj reprezentaciji, ipak je riječ o reprezentaciji koja je izbacila Španjolsku s prošlogodišnjeg Kupa Konfederacija i u finalu vodila protiv Brazila, ali ipak izgubila. U Americi trenutno jedino više ljudi igra košarku nego nogomet, tako da da, možete reći da je nogomet popularan i velik sport u SAD-u. Ponos Afrike je ponovio svoj uspjeh od četiri godine prije i jedina je momčad s tog kontinenta koja se plasirala u drugi krug. I to im je uspjelo bez najboljeg igrača, ozljeđenog Michaela Essiena iz Chelseja. Nije neobično što je Gana ponovo predvodnica kontinenta i što će sada cijela Afrika navijati za njih. Prva su zemlja Podsharske Afrike koja je stekla nezavisnost, prva su afrička momčad koja je osvojila medalju u nogometu (na Olimpijskim igrama 1992.), a njihov je Abedi 'Pele' Ayew bio prvi afrički nogometaš koji je napravio nešto veliko u europskom nogometu. Početkom devedesetih bio je ključni igrač u dominaciji Olympique se Marseilla u francuskom prvenstvu (4 naslova prvaka) i osvajanju i još jednom finalu Lige prvaka. Tih je godina i tri godine za redom proglašavan Afričkim nogometašem godine. Sinovi Ibrahim i André mu igraju za repku na SP.
