Do početka ljeta još je bilo dvadesetak dana, a živa je u Marakešu već pokazivala 40 stupnjeva. Na tržnici, mjestu koje je u svakom marokanskom gradu žila kucavica, prodavači su neumorno vikali za turistima pokušavajući nešto prodati.
"Madame! Madame!“, vikali su za mnom, dok sam ja nezainteresirano, već sada naviknuta na njihovo nutkanje i prodavačke cake samo govorila "No!". S vremenom naučiš – dio kulture i mindseta je da te stalno nešto nutkaju i da ti stalno nešto nude. Izađeš iz hotela, samo udahnuti svježeg zraka, a oni s druge strane ceste viču treba li ti taksi.
Ako se kojim slučajem tumarajući po njihovim medinama za nešto zainteresiraš pa zastaneš i pitaš za cijenu, obavezno će te pitati odakle si.
Ulaz u Medinu u Marakešu
"Where are you from?“, ispitivali su ti simpatični ljudi dok sam birala neke jeftine naušnice, čija je cijena bila toliko smiješna da te sramota spuštati ju cjenkanjem.
"Croatia!“, odgovorila sam mu. I onda, kada izgovoriš to ime Hrvatska, sve počinje…
"Aaaaaa…Luka Modrić!!!“, vikali su ushićeni Marokanci. Oči im se u tom trenutku zacakle, osmijeh razvuku od uha do uha, a njegovo ime izgovaraju kao kakvo božanstvo. Luka Modrić, čovjek kojeg znaju valjda u svakom zapećku svijeta i zbog čijeg lika i nogometnih majstorija svatko zna za našu malu Hrvatsku…
I tako iz dana u dan – mi bismo govorili da smo iz Hrvatske, a njima bi na spomen Hrvatske zacaklile oči, razvukao bi im se osmijeh i prvo što su kazali bilo je – Modrić!
U tom razdoblju kada smo boravili u Maroku, a bio je to kraj svibnja odnosno početak lipnja, već se znalo da će Vatreni svoju prvu utakmicu u skupiti odigrati s Lavovima s Atlasa.
Stoga se svaki razgovor vrtio oko iste teme – nogometa. Odnosno, vječno smo vodili debate tko će pobijediti u međusobnom okršaju.
"Bilo bi najbolje da podijelimo bodove!“, rekla sam jednom prilikom u jednom takvom razgovoru, a Marokanci su mi kroz smijeh kazali da može i kako bi bilo najbolje da i Maroko i Hrvatska prođu dalje u skupini i kasnije se sastanu u finalu.
Sada kada malo razmislim - dva od tri smo pogodili, riječi nam se pozlatile…
Jardine Majorelle u Marakešu
***
Kraljevina Maroko je država u sjeverozapadnoj Africi, koja broji gotovo 38 milijuna stanovnika. Na čelu te prekrasne zemlje je kralj Mohamed VI., a marokansko stanovništvo sačinjavaju većinom Arapi i starosjedioci Berberi.
Kada bih trebala u nekoliko rečenica opisati Maroko, opisala bih tu zemlju kao zemlju raznolikosti. Maroko nije samo početak pustinje, kako to neki možda misle. Maroko je i Mediteran i Atlantski ocean, i Atlas i pustinja. Maroko je četrdeset stupnjeva u Marakešu i snijeg u Ifraneu. Maroko su šarene kožne torbe i marame na tržnici, miris tradicionalnog čaja koji se uvijek nudi, ali i okus prefine hrane koja se spravlja u tažinu.
Pileći tažin u umaku od limuna i maslina
I dan danas, kada osjetim miris čaja od mente, sjetim se Maroka. Znam da će nekima zvučati potpuno suludo, ali taj vrući čaj nevjerojatno osvježava i na tim visokim temperaturama. U Maroku ćete popiti i dobru kavu, a ekvivalent onoga što je kod nas kava s mlijekom je kod njih nous nous. Ako ste ljubitelj kave, nous nous će vas oduševiti.
Marokanski nous nous
I ono pa možda i najvažnije od svega – Maroko su gostoljubivi i nasmijani ljudi, spremni popričati s tobom, otkriti ti svoju kulturu i pomoći ti da se kod njih osjećaš dobro. Čarobna zemlja – za nas drugačija, ali beskrajno lijepa u toj svojoj različitosti.
Često su me prije putovanja poznanici i prijatelji znali pitati zar nas nije strah da će nas netko tamo opljačkati ili nam nauditi. Takvi strahovi u potpunosti su iracionalni, jer je riječ o vjerojatno najsigurnijoj zemlji na afričkom kontinentu.
"Mi našeg kralja poštujemo, i da nema njega, ne bi nam bilo tako dobro. Imamo jako dobru policiju koja jako pazi na sve, a posebice na turiste“, pričao nam je naš vodiš Mustafa na jednom od izleta.
I zaista, kada se malo osvrnete, shvatit ćete da je marokanska policija uvijek negdje blizu i da paze da svuda bude reda i mira. Stalno smo ih viđali na kontrolnim punktovima prije ulaska u gradove, a sigurnosti radi, da bi se turisti osjećali sigurnije, vidjet ćete ih na svakom čošku primjerice u Medini u Fesu, najvećem urbanom području na svijetu bez prometa automobila. To je mjesto u kojem ćete se sigurno izgubiti – ogromno je, premreženo uskim uličicama i brojnim štandovima, i ako jednom uđete u krivi smjer, trebat će vam neko vrijeme da se iz tih ulica izvučete. Nikako nemojte zaobići to mjesto – Fes, odnosno Medinu u Fesu morate doživjeti. Preporučam vodiča, jer Google Maps u toj ogromnoj mreži uskih ulica nije od pomoći.
Marokanske tržnice poseban su doživljaj te su žila kucavica svakog grada. Cjenkanje je obavezno, to je dio kulture, iako su cijene kada preračunate u kune jako male. U nekoliko navrata, kada nisam htjela dati određene iznose za pojedine stvari, okrenula sam se i otišla, no prodavači su doslovno trčali za mnom spuštajući cijenu. Tako smo kupili meni jedne prekrasne hlače, a mom tati jedan jako dobar kožni remen. Ako vam cjenkanje i nije neka jača strana, u Maroku ćete tu vještinu ne samo naučiti, već i izbrusiti! Zapravo je jako zabavno i uđe vam u naviku… kao da igrate neku igru.
Osim već spomenutog Marakeša koji je turistički najeksponiraniji te Fesa, u Maroku svakako vrijedi posjetiti i glavni grad Rabat, koji se ističe po prekrasnoj uređenosti. Interesantan za vidjeti je i grad El Jadida, ali i jedan od četiri kraljevska grada Meknes (uz njega tu titulu nose Fes, Rabat i Marakeš). Mi smo obišli i Ifrane, po meni najeuropskiji grad u Maroku, poznat kao sveučilišni grad i zimovalište te Casablancu.
Džamija Hassana II.
***
Maroko je zanimljiva zemlja iz koje god perspektive da ga sagledate, a zanimljivi su i njegovi stanovnici. Tamo se priča arapski, berberski, francuski, a mlađi većinom znaju i engleski te španjolski.
Znali oni ili ne znali engleski, komunikacija nikada neće "zaštekati", a ispostavilo se da smo se uvijek na kraju sa svima njima uspjeli dogovoriti.
Nigdje nisam vidjela toliko mačaka koliko sam ih vidjela u toj afričkoj zemlji. Mačke su svuda – oko hotela, oko restorana, na tržnicama, svi ih hrane i svi se brinu o njima. Hodajući gradom, svako malo ćete naletjeti na neke posudice s hranom i vodom za mačke. Ta briga o mačkama proizlazi iz njihove vjere, odnosno samog Islama, a negdje sam naišla na podatak da je "voljeti mačku u islamskoj vjeri znak da je netko vjernik“.
Detalj s tržnice u Marakešu
Iako bi o Maroku mogli pisati danima, za našu je priču možda najbitnija sljedeća činjenica: Marokanci obožavaju nogomet.
Oni zaista, istinski vole taj sport i rado ga prate pa im je i sam plasman na svjetsko nogometno prvenstvo jako puno značio. Ovaj povijesni uspjeh koji su postigli ulaskom u četvrtfinale, među osam najuspješnijih reprezentacija svijeta, za njih je veliko veselje.
U svakom našem razgovoru o nogometu kada smo boravili u Maroku, a vodili smo ih jako puno, vidjelo se koliko su sretni i ponosni da su se plasirali na Mundijal. Možda je baš ta euforija koja se stvorila oko nogometa dodatno motivirala njihove igrače da naprave to što su napravili – nakon što su s nama, kojima se kao nogometnoj naciji dive, odigrali neriješeno, 'potaracali' su Belgiju i Kanadu, a poslije, da oprostite na izrazu, isprašili tur moćnim Španjolcima i očitali im bukvicu. Pa ti kalkuliraj drugi puta…
Pobjeda protiv Španjolske za njih je posebice važna – ipak su oni prekomorski susjedi, a upravo je Španjolska La Liga ona koja se najviše prati u Maroku.
Začini na marokanskoj tržnici
Vratimo se sada na početak priče – osim Luke Modrića, Marokanci će vam znati nabrojiti i još neke bivše i sadašnje Vatrene, većinom one koji su igrali po španjolskim ligama. Pa se tako uz Lukino ime, spominje i Ivan Rakitić, Mario Mandžukić, a upoznati su i s likom i djelom Ivana Perišića. Oni stariji sjećaju se i famozne generacije 98'; točnije, sjećaju se Davora Šukera, koji je dio svoje karijere također proveo u Španjolskoj.
Od svih njih, najviše je o našoj zemlji ipak znao Mustafa, naš vodič kada smo bili na jahanju deva. Taj simpatični i pričljiv momak velik je nogometni fanatik, a nakon što smo mu otkrili odakle smo (te je on nabrojao pola naših Vatrenih koje zna, Luku naravno prvog), spomenuo je i najpoznatiji hrvatski nogometni klub, Dinamo. Mustafa je, naime, Dinamo pratio u Ligi prvaka pa je znao za Mislava Oršića, ali i Brunu Petkovića.
Svidio mu se Dinamo, rekao nam je tada, znao je s kim su i kako odigrali. Iz takvih malih razgovora zapravo najbolje shvatiš koliko su fascinirani nogometom i koliko vole taj sport.
Inače, u vrijeme našeg posjeta Maroku, kada smo boravili u Fesu, odigravalo se finale afričke lige prvaka. Po marokanskim gradovima uvijek je bio neki šušur, no te je večeri bilo poprilično mirno jer su svi bili prikovani za televizore i pratili utakmicu između kluba Al Ahly iz Kaira i Wydad iz Casablance. Marokanci su tada slavili i izborili naslov prvaka, a nakon pobjede, ulicama se prolomilo nevjerojatno veselje.
"Kao da smo doma u Hrvatskoj", pomislila sam tada, vidjevši ih kako se stišću po kafićima i natiskuju se u lobijima hotela da bi pogledali tekmu...
***
U Medini u Fesu naišli smo na jednu prekrasnu radnju gdje se tkaju marame. U biznisu otac i sin – tata izrađuje marame, a sin prodaje. Simpatičan i drag dečko odmah nas je pitao odakle smo, a iza toga uslijedilo je već standardno nabrajanje naših nogometaša.
U njihovoj radnji zadržali smo se neko vrijeme, jer od silnih šarenih i prekrasnih marama, teško je odabrati najljepšu. Dok sam ja bila na sto muka razmišljajući o bojama i dezenima, krajičkom oka vidjela sam da je otac nešto pitao sina. Sin se na to nasmijao, okrenuo se prema meni, pa me onako, pomalo sramežljivo pitao: "Oprostite, moram vas pitati, tatu zanima… imate li vi još uvijek ženu predsjednicu?"
Ostala sam zatečena, a mozak mi je na nekoliko trenutaka prestao raditi. U glavi mi se pojavila slika Milanovića, pokušavam razabrati što me sad on pobogu pita, kakva predsjednica, pa mi imamo predsjednika, kad odjednom mi sine…
Nasmijala sam se.
"Kolinda? Nije više predsjednica, sada imamo predsjednika“, kazala sam sinu koji je to preveo ocu.
"Tata je njezin veliki fan…vidio ju je na svjetskom prvenstvu u Rusiji“, odgovara mi dok se oboje smijemo, a tata u pozadini viče da je Kolinda "prekrasna žena" i da ih je "sve očarala svojom pojavom".
Vlasnik radnje koji se raspitivao o našoj bivšoj predsjednici
Ne znam kako vi, ali ja sam tog dana shvatila da je uz Luku Modrića i hrvatsku nogometnu reprezentaciju bivša predsjednica najveći hrvatski brend koji imamo…
***
Svako malo na tržnici ćete naići na štand na kojem se prodaju nogometni dresovi. To je ono standardno, kao i kod nas. Ima svakakvih dresova, pa možete birati.
Na reklamama koje su istaknute uz cestu ponavlja se jedno te isto lice. Achraf Hakimi nacionalna je nogometna megazvijezda i jedan od najpoznatijih marokanskih igrača. Malo dalje od njegovog plakata, usred prašine i pustinje, usred ničega, na mjestu gdje samo palme uspijevaju, stoje dva nogometna gola.
Gledam i ne vjerujem svojim očima – zar djeca ovdje zaista igraju nogomet? Zar odavde niču neki novi Hakimiji, neke nove nogometne zvijezde koje će jednog dana braniti boje Kraljevine Maroko?
Nogometno igralište usred ničega u Maroku
Utakmicu Maroka i Španjolske zdušno sam pratila i navijala da Marokanci pobjede. Veselila sam se kao da naši igraju i pobjeđuju.
Možda se razlikujemo izgledom, vjerom, govorom i kulturom, no po pitanju nogometa se ne razlikujemo. Tu smo isti – ta lopta spaja Marokance kao što spaja i Hrvate.
Ti divni, uvijek nasmiješeni ljudi koji spominju Modrića na svakom koraku, ostali su mi duboko urezani u pamćenje, a anegdote oko nogometa i Hrvatske u Maroku uvijek ću rado prepričavati.
Maroko zaista trebate doživjeti. Pun je predivnih mjesta i ljudi, pun je divnih znamenitosti, šarenih marama i torbi. Pun je mirisa i okusa koje ćete vječno pamtiti.
Šarene torbe na tržnici u Fesu
Kada odete u Maroko, obavezno im kažite odakle ste; oni vam jako dobro znaju tko smo i što smo, a sve to zahvaljujući jednom nogometnom geniju iz zadarskog zaleđa kojem se klanja cijeli svijet.
A Maroko? Ako pobjede, ne sumnjam da će u toj zemlji zavladati opća ludnica kakvu valjda samo nogomet može stvoriti…
