Tog 26. rujna 1983. samo zbog njegove prisebnosti izbjegnuta je katastrofa za čovječanstvo.
Petrov je u 80-ima bio pukovnik ruske vojske i šef zapovjednog centra OKO koji se nalazio u blizini Moskve. Bila je to ključna točka sustava čiji je zadatak bio da upozori na nuklearne projektile koji bi bili ispaljeni na tadašnji SSSR.
Ubrzo nakon ponoći 26. rujna, računalo je sugeriralo kako je SAD ispalio nekoliko projektila prema SSSR-u. Prema izračunima, udar je trebao uslijediti za tek nekoliko minuta.
Velika odgovornost za veliku odluku
'Kad sam prvi put vidio alarm, ustao sam sa stolca. Moji podređeni su bili zbunjeni, stoga sam počeo urlati naredbe kako bi spriječio paniku. Znao sam da će moja odluka imati dalekosežne posljedice', prisjetio se Petrov te noći u intervjuu za RT 2010.
'Sirena se oglasila i po drugi put. Na glavnom ekranu pojavila su se velika, krvavo crvena slova. Pisalo je START. Navedeno je i kako su ispaljene još četiri rakete', ispričao je.
Od trenutku kada su bojeve glave ispaljene, Kremljin je imao tek pola sata da odluči želi li pritisnuti crveni gumb, dok je Petrov imao tek 15 minuta da odredi je li prijetnja realna te izvijesti svoje nadređene.
Noge su mu se odsjekle
'Sjedenje na mojem udobnom stolcu tada mi se činilo kao sjedenje na vrućoj tavi. Noge su mi bile mlitave, činilo mi se kako nisam u stanju niti ustati. Toliko sam nervozan bio u trenutku donošenja te odluke', rekao je Petrov za RT.
S obzirom da je znao da bi se u slučaju da želi napasti SSSR SAD odlučio za napad punom snagom, Petrov je zaključio kako je alarm kojeg je prouzrokovalo nekoliko navodnih raketa lažan, odnosno da je uzrokovan greškom u sustavu.
'Priznajem, bio sam uplašen. Znao sam koliku odgovornost držim u svojim rukama', kazao je Petrov.
Kasnije je otkriveno kako su se sovjetski sateliti 'prevarili', sunčeva svjetlost reflektirana od oblaka umalo je dovela do trećeg svjetskog rata.
Nitko nije prepoznao njegovo junaštvo
Petrov zbog svoje odluke da pričeka s procjenom nije dobio nikakvu pohvalu, čak su mu zamjerili što nije ispunio servisni dnevnik. Za probleme u sustavu okrivljeni su njegovi nadređeni.
'Moji nadređeni morali su prihvatiti odgovornost. Nitko nije prepoznao da je netko napravio dobar posao, već su umjesto toga tražili samo krivca', kaže Petrov.
Tijekom sljedećih deset godina ovaj je incident bio kategoriziran kao vojna tajna. Čak niti Petrovljeva supruga Raisa, koja je umrla u 1997., nije znala ništa o njegovoj ulozi u spriječavanju nuklearnog rata. Tek 1998. godine njegov je nadređeni, poukovnik general Yury Votintsev, prekinuo šutnju i izvijestio o junaštvu koje je pokazao Petrov.
Petrov je umro u svojem domu u Moskvi. Nikada se nije smatrao herojom, smatrao je kako je samo radio svoj posao.
