Nakon višegodišnje borbe s rakom, preminuo je stožerni čovjek demokratskog socijalizma modernoga svijeta, venezuelanski predsjednik Hugo Chavez. Jednom zbačen s vlasti, vratio se jači osvojio niz mandata na brižno promatranim izborima. No, uz mnogo kontroverzi.
Bio je jedan od najživopisnijih državnika svijeta. Predbacivali su mu luksuzan život, nepotizam, diktatorsko ponašanje, neograničene mandate koje je izborio izmjenama ustava, te prigovarali što nije, kao što je obećao, dovoljno učinio za standard svog naroda. Ali neke stvari mu se ne mogu poreći.
Unatoč preuranjenom proglašenju "kraja povijesti" i trijumfu kapitalizma nad socijalističkim i komunističkim političko-društvenim modelima početkom devedesetih godina 20. stoljeća, Hugo Chavez 1999. godine odlučio je upravo tu "poraženu", ali moderniziranu ideologiju vratiti na vlast u Venezueli. Ta je zemlja tada bila peta najveća svjetska izvoznica sirove nafte, a tvrtke koje su iz toga izvlačile korist su privatne, uglavnom u rukama stranih investitora.
Niz populističkih poteza
Svoju je ideologiju nazvao "bolivarizmom", prema Simonu Bolivaru, južnoameričkom borcu protiv španjolskog imperijalizma, i "socijalizmom 21. stoljeća".
Odmah je dao do znanja da se protivi neoliberalizmu svojstvenom za Sjedinjene Američke Države i da će Venezuelu voditi po principima "lijevih" inačica demokratske arene, modelu socijalne države, ali i bolivarskog pokreta. Započeo je nizom populističkih poteza – rasprodajom aviona u vlasništvu vlade, predsjedničke limuzine, uplaćivanjem svoje plaće u fond za obrazovanje.
Susreti s državnicima
Nastavio je nizom susreta sa svjetskim liderima, među kojima i američkim predsjednikom Billom Clintonom i njegovim, kako će se pokazati, nasljednikom Georgeom Bushom. Istovremeno je provodio program osiguravanja većih ženskih, radničkih i socijalnih prava, koji je nazvao po Simonu Bolivaru. Pokrenuo je obnovu infrastrukture i zdravstvenih ustanova angažiravši vojsku.
Izmjenama ustava preuredio je izborni sustav, otvorio vrata parlamenta manjinama, ali i utvrdio veća socijalna, zdravstvena, obrazovna, stambena, čak i prehrambena prava naroda Venezuele. Tražio je na referendumu i veće predsjedničke ovlasti, odredio da vojska mora ne samo štititi javni red i mir, nego i sudjelovati u razvoju nove Venezuele, sada nazvane Bolivarskom Republikom Venezuelom.
Neredi 2002.
Raspisao je nove izbore po novom ustavu i prošao bolje nego na onima dvije godine ranije. No, smjena menadžera Petróleos de Venezuele razbjesnila je njegove protivnike.
U travnju 2002. godine izbijaju neredi na ulicama Caracasa između pristaša i protivnika Chavezove vlasti, u kojima je poginulo 20 ljudi. Pojedini vojni oficiri i podržavatelji velikih kompanija, medija i opozicijskih stranaka koji su planirali državni udar na Chaveza, iskoristili su nerede za njegovo micanje i predsjednikom je proglašen biznismen Pero Carmona, koji ruši novi ustav.
Ubrzo izbijaju prosvjedi i Chavez se vraća na vlast. Pokušava postići kompromis i vraća menadžment Petróleos de Venezuele, međutim oni će do kraja godine organizirati masovni štrajk. Njegov odgovor je bio otpuštanje 19 tisuća štrajkaša i postavljanje vojnika, te stranih i umirovljenih radnika na njihovo mjesto.
Dobre veze s kubanskom braćom Castro
Opozicija ga pokušava maknuti referendumom 2004. godine, ali ne uspijeva. Chavez dvije godine kasnije ponovno pobjeđuje na izborima i obećava da će širiti socijalizam 21. stoljeća, što će i učiniti slanjem milijardi dolara pomoći južnoameričkim zemljama. Osim dobrih veza s kubanskom braćom Castro, održava bliske odnose i s bolivijskim Evom Moralesom i Rafaelom Correom iz Ekvadora, te Argentinom i Brazilom. Te države su članice Bolivarskog saveza Amerike (ALBA), utemeljenog 2004. godine.
Uz pomoć Josepha Stiglitza, nobelovca na području ekonomije, pomaže u osnivanju razvojne Južne banke, koja bi pomogla zemljama Južne Amerike da se distanciraju od Međunarodnog monetarnog fonda.
Godine 2011. godine potvrdio je da ima rak, ali i da je odlučan da se bori s njim. Pozvao je srednju klasu i privatni sektor da se uključe u Bolivarsku revoluciju i najavio daljnju nacionalizaciju.
Nacionalizacija
Ranije je već nacionalizirao naftnu kompaniju Orinoco i isplatio prijašnje privatne vlasnike, te 11 velikih nalazišta plina. Nacionalizirao je najpopularniju TV-postaju. U poljoprivredi je nacionalizirao proizvođače umjetnih gnojiva, velike rančeve, neprofitabilne farme i pogone za obradu riže, a prijetio je i da će nacionalizirati najvećeg proizvođača i poslodavca u poljoprivredi – Empresas Polar.
Još 2010. godine nacionalizirao je Banco Federal, Banco de Venezuelu i zatvorio desetke manjih banaka koje se sumnjičilo za sudjelovanje u financijskim prijevarama. Nacionalizirao je najveću telekomunikacijsku kompaniju CANTV, oteo iz američkih ruku elektroenergetsku kompaniju Electricidad de Caracas, ali i niz drugih kompanija u prijevozu i turizmu. Nakon što je saznao da boluje od raka, objavio je da će nacionalizirati rudnike zlata koji su bili u rukama Rusa, te prijetio nacionalizacijom bankama koje su odbijale kreditirati proizvodnju i razvoj.
Čak i najveći zagovaratelji njegova često osporavanog političkog naslijeđa moraju priznati činjenicu da danas Venezuelu mori inflacija od čak 18 posto, korupcija i kriminal cvjetaju, a raste i stopa samoubojstava. To su izazovi s kojima će se morati suočiti njegovi nasljednici. Kao vjerojatni nasljednik navodi se Nicolas Maduro, sadašnji potpredsjednik, koji je godinama bio ministar vanjskih poslova, iako je bivši vozač autobusa.
