Polazišna točka prilikom formuliranja politike jest prepoznati svijet kakav jest, a ne kakav bi netko htio da bude. Na Balkanu je politička stvarnost nažalost vrlo daleko od 'žive multikulturalnosti' koju je Jasmin Mujanović opisao u svojoj nedavnoj kolumni, a na koju Timothy Less sada reagira. Upravo suprotno, ta je regija jedna od nestabilnijih u Europi, a u njoj podijeljene multietničke države opstaju u stanju zamrznutog konflikta, zahtjevajući prisutnost tisuća međunarodnih mirovnih snaga kako bi se spriječila eskalacija nasilja.
Manjine ne žele biti dio države s drugom većinom i živjeti kao građani drugog reda
Uzroci svega toga dugo su analizirani, no sve se uglavnom svodi na dvije točke. Prva je ta da pripadnici manjinske populacije ne žele biti dio države u kojoj je neka druga skupina većinska, ako to znači da će tamo živjeti kao građani drugog reda bez adekvatne sigurnosti, prava i prilika. A druga je točka ta da većinske populacije ne žele da manjineodu s njihovom zemljom jer polažu pravo na taj teritorij. Gdje god se dogodi takva kontradikcija, rezultat su tenzije i disfunkcionalnost.
U posljednja dva desetljeća manjine nisu imale drugog izbora nego prihvatiti svoje mjesto u nekoj od takvih država na inzistiranje Zapada, koji je stavio veto na bilo kakve političke dogovore nakon raspada Jugoslavije. NATO je pristao jamčiti za njihovu sigurnost a EU za njihova prava i prosperitet, pod uvjetom da su države mogle ispuniti kriterije za ulazak u te dvije organizacije.
Kako bilo, to se poglavlje u povijesti Balkana zatvara. Kako jača politička kriza u Europskoj uniji, građani Europe izgubili su fokus. Istovremeno, Amerikanci imaju važnijih briga od onih na Balkanu, a Rusija i Turska brane svoju prisutnost i poguruju programe od njihovog interesa.
Nije iznenađenje da su u takvoj situaciji nezadovoljne manjine počele iskorištavati promjene u geopolitici kao poticaj na odvajanje koje su uvijek priželjkivali kako bi osigurali svoja prava i sigurnost.
Prošlog su rujna bosanski Srbi direktno u pitanje doveli Daytonski sporazum referendumom koji nije naišao na direktno protivljenje Zapada. Sada njihov vođa Milorad Dodik prijeti novim referendumom, vjerojatno onim o autoritetu Ustavnog suda te zemlje. Ako se stvari nastave tako odvijati, do početka iduće dekade bi se Republika Srpska mogla odcijepiti od ostatka Bosne.
I ostale nezadovoljne manjine čine slične poteze kako bi se distancirali od svojih političkih centara. Kosovski Srbi prijete uspostavom Saveza srpskih općina bez odobrenja tamošnjeg parlamenta. Bosanski Hrvati pooštravaju svoje zahtjeve za trećim entitetom. Albanci u Makedoniji odbijaju sudjelovanje u vladi ako Makedonci ne prihvate novi politički dogovor. Sada postoji rizik od sloma međuetničkih političkih dogovora koji su dosad te zemlje držali na okupu. I to nije stvar radikalnih i rubnih politika. Time sada upravljaju mainstream političari koji djeluju u ime onih koji su ih izabrali, a čiji je politički cilj život u uvjetima dostojanstva i sigurnosti.
Nakon razdoblja stagnacije, postaje sve jasnije da se tlo sada trese, a već krhka stabilnost je na kocki. Većinske populacije u multietničkim državama gube kontrolu nad teritorijem za koji su emotivno vezani a u nekim slučajevima bi s njega mogli biti i izbačeni. U najgorem scenariju, mogli bi se usprotiviti bilo kakvim potezima prema separaciji.
Koja su moguća rješenja?
Prva je zadaća probuditi ljude kako bi shvatili u kakvoj se realnosti nalazimo i što se događa, a posebno one koji žele mir u regiji. Ključno je započeti pravu debatu o budućnosti Bakana, na lokalnoj i međunarodnoj razini. Nakon toga treba ispitati četiri moguće opcije.
Prva je nastavak onoga što je ranije opisano kao 'generacijski zadatak reformi i demokratizacije'. Na prvi je pogled to plemeniti cilj jer su reforme i demokracija nesumnjivo dobre stvari. Nažalost, postoje dvije velike mane takvog pristupa. Jedna je ta da, ni nakon 20 godina pokušavanja, napori za izgradnju nacije nisu dali opipljive rezultate. Politička atmosfera u regiji ostaje zatrovana, demokracija nazaduje, a razne nacionalne grupe podjeljenije su no ikad.
Drugi je problem da vrijeme jednostavno ističe. Bosanski Srbi planiraju odlazak tako da je stvaranje političke zajednice zajedno s Hrvatima ravno nuli.
Druga bi mogućnost bila ta da Zapad manjinama ponudi neke nove poticaje kako bi oni prihvatili politički status quo. Na mnoge bi načine to bilo idealno rješenje jer bi neutraliziralo prijetnju separacije na miran način. I s tim pristupom ipak postoji problem. Kako je proširenje EU sada u statusu mirovanja, ne postoji ništa što Zapad zaista može ponuditi tim ranjivim manjinama, a da bi to kompenziralo njihov nedostatak sigurnosti i političkih prava.
Treća bi opcija bila vršenje pritiska na manjine sankcijama, kako bi one prihvatile status quo. Ipak, nakon referenduma u Republici Srpskoj, nema međunarodnog konsenzusa o sankcijama separatista čija bi akcija mogla biti destruktivna, ali ipak ne prijeti Zapadu.
U međuvremenu, sve prolazi bez riječi o tome da većinskim grupama ne bi trebalo biti dozvoljeno nasilje nad manjinama. To bi povuklo okidač za nasilni rasplet koji svi izbjegavaju.
Tako ostaje četvrta i finalna opcija. Ako manjine ne bi mogle prihvatiti status quo i žele odvajanje, onda je u interesu mira da većinska populacija prihvati neku vrstu novog teritorijalnog dogovora koji bi odgovarao manjinama.
Koliko daleko sve može otići?
Sada je istaknuto pitanje koliko daleko sve može ići. Idealno bi bilo da se manjinske i većinske skupine slažu oko nekog načina dogovora koji bi sačuvao državu, a odgovarao i zahtjevima manjinske skupine. Ako se to dogodi, raspravi je kraj. Ipak, prethodni događaji u regiji sugeriraju da slobodu ne garantira ništa drugo nego čvrsta međunarodna granica.
U svakom slučaju, Balkanu nedostaju najvažniji elementi potrebni da bi multietničnost funkcionirala na način koji nije autoritarna vlast. Slaba tradicija ustavnog libezalizma znači da manjine nemaju povjerenja u zajedničke institucije. Povijest nasilja i sukoba uništila je povjerenje među različitim nacionalnim skupinama. A korupcija i siromaštvo drže ljude na rubu.
Timothy Less stoga zaključuje da bi optimalno rješenje strukturne sigurnosne krize u regiji prelazak na nacionalne države na način da bi političke granice trebale biti što je više moguće jednake onim demografskima. Većina stanovnika u nacionalnoj državi pripada jedinstvenoj političkoj zajednici gdje mogu uživati svoja prava i mogućnosti bez ikakvog straha od etničke diskriminacije, a ranjive skupine žive u relativnoj sigurnosti unutar međunarodno priznatih granica.
Odnosi između Hrvatske i Srbije ili Srbije i Albanije ili Albanije i Grčke daleko su od idealnih, ali funkcioniraju upravo zbog toga što nitko od njih ne polaže pravo na teritorij onih drugih.
To je upravo u suprotnosti sa situacijom multietničnosti u Bosni, Makedoniji ili na Kosovu.
Održavanje prava manjina u državi većine nije nemoguć cilj. Većina regionalnih država pokazale su mogućnost smještanja manjeg broja manjinskih skupina baš zbog toga što one ne predstavljaju nikakvu opasnost njihovom integritetu ili identitetu države. Taj je prijedlog potpuno drugačiji od sadašnje situacije u Bosni, Makedoniji ili Kosovu, gdje velike nezadovoljne manjine žive na kompaktnom teritoriju u susjedstvu njihove matične države i često rade pritisak na većinsku populaciju.
Naravno, postizanje prijelaza na ovakve države nije nimalo lako, uzevši u obzir otpor većine.
Pregovori vođeni širokom međunarodnom koalicijom
Less stoga predlaže pristup pregovora koje bi vodila široka međunarodna koalicija, koja bi onda usmjeravala regiju prema takvom ishodu. Možda postoje i bolja rješenja jer su navedena pitanja zaista problematična, a političari nisu ni počeli razmišljati o svemu tome. U sfvakom slučaju, ne treba zaboraviti da su se nezadovoljne manjine već počele odvajati od država koje smatraju nelegitimnima. Pitanje više nije kako učiniti da multietničke države funkcioniraju. To je jučerašnji problem. Današnja je dilema s kojom se političari suočavaju ona treba li se dopustiti da se regija raspadne nekontrolirano, pod vodstvom lokalnih separatista, ili je moguće preuzeti kontrolu nad tim procesom i smanjiti rizik nasilja od strane većinske populacije.
Less se ne slaže s navodima da su manjine u strahu zbog toga što su im nacionalistički vođe isprali mozak fiktivnim prijetnjama. Takvo što, osim što je uvreda njihovoj inteligenciji, također ne razumije kako sirova demokracija na Balkanu funkcionira.
Ne slaže se ni s time da manjine već imaju sva potrebna prava: samo manjine mogu suditi o tome, a oni kažu drugačije. Nije dopustivo uskratiti im njihova prava zbog zločina počinjenih 1990-ih, piše Less. I treće, način separatizma nikad ne smije biti nasilje.
Iako je na Balkanu zasad mir, sadašnja putanja ipak nije dobra. Problem separatizma koji postoji već dva desetljeća vraća se u regiju, potaknut nestabilnom geopolitičkom situacijom.
Ako se želi zadržati mir, ključno je da se oni koji se brinu o regiji fokusiraju na rješenje ovog problema dok još ima vremena za mirno rješenje.
Stabilnost se ne osigurava pretvarajući se da je sve u redu, dok se zapravo ispod površine odvijaju tektonske promjene, a stabilnost nije moguće postići niti zatvaranjem debate o problemu ili 'univerzalnim rješenjima' koja su očito u interesu samo jedne nacionalne skupine.
'To je politička svarnost i što ju prije drugi prepoznaju, to će prije započeti proces rješavanja ovog problema', napisao je Timothy Less za Balkan Insight. Less je inače direktor Agencije Nova Europa, koja se bavi procjenama rizika, a i bivši je britanski diplomat u Makedoniji i Bosni.
