Moreplovac i pisac Lin Pardey već godinama "sudjeluje" u svijetu
krstarenja. Koronavirus je obuzeo cijeli svijet, pa i svijet
jedrenja izmijenivši slobodu krstarenja i plovidbe. Odlučio
je, za
Popular Science, donijeti pet morskih priča o
koronavirusu koje svjedoče o otpornosti i hrabrosti mornara
diljem Zemlje. Upravo su ovi moreplovci širom planete morali
tražiti sigurne luke, biti u vlastitoj karanteni na brodu i
smišljati nove planove kako bi preživjeli.
Uzmimo, primjerice, slučaj argentinskog mornara Juana Manuela Ballestero koji je, kako je izviješteno u New York Timesu, sredinom ožujka bio nasukan na malom otoku uz obalu Portugala, na brodu Ohlson 29, Skua, kada je tamo krenula pandemija. Očajnički je htio vidjeti svog oca, kojemu će skoro biti 90 godina. Ballestero je odlučio otploviti kući. Na kraju je Ballestero proveo 85 dana na moru prije nego što se ponovno okupio sa svojim ocem u argentinskom gradu Mar del Plata, gdje je primio herojsku dobrodošlicu.
Slijedi još pet priča o borbi, sada ponosnih na svoj uspjeh, moreplovaca diljem svijeta s pandeijom.
Problemi u Pacifiku
Ovo je saga o Novozelanđanima Daryllu i Maree Walker i njihovo
dvoje djece koji su se nalazili na svojoj jahti od 57 stopa,
Talasker. Putovali su u smjeru kazaljke na satu oko Tihog oceana,
preko otoka do Japana, preko Aljaske, niz zapadnu obalu i natrag
na Novi Zeland preko nevjerojatnog Južnog Pacifika. Stvari su
krenule sjajno sve dok nisu krenule glasine o globalnoj
pandemiji. Odmah su krenuli u Guam, a tamo su stigli samo
tri sata prije zatvaranja granica. Nadali su se da će krenuti
prema Japanu, ali su krenule sumnje da japanska vlada skriva broj
zaraženih zbog nadolazećih Olimpijskih igara. U svakom slučaju,
nisu mogli biti sigurni da se japanska granica neće zatvoriti na
putu. Donijeli su tešku odluku da se okrenu; kao što se
ispostavilo, bilo je mnogo teže nego što su mogli zamisliti. Radi
dodatne sigurnosti, odlučili su se dobrovoljno izolirati na brodu
dva tjedna prije odlaska u Guam, čime su potrošili zalihe.
Otplovili su u Ponape, gdje im je odbijen ulaz. Koristeći zalihe
goriva, zaputili su se prema udaljenom atolu Kapingamarangi. Ni
tamo im mještani nisu dali da uđu.
Odbijen im je, nadalje, ne samo i ulazak na Solomonove otoke, već
i korištenje tamošnje vode. Zatim im je naređeno da se
usidre, pa su ih nekoliko dana posjećivali policijski i
imigracijski brodovi koji su prijetili novčanim kaznama, zatvorom
i zatvorskom kaznom zbog loše definiranih kršenja zakona. Nakon
višednevnog straha i zbunjenosti, rečeno im je da mogu nastaviti
putem Bougainvillea. Ali na udaljenosti od gotovo 100 milja,
rečeno im je da se vrate natrag u Honiaru, glavni grad
Solomonskih otoka. Mudro su ignorirali ove naredbe i nastavili
prema Novoj Kaledoniji. Tamo su im rekli da će im biti odobren
ostanak 24 sata u izoliranom sidrištu, a onda moraju krenuti
dalje. Bili su umorni, a da stvar bude još gora, u blizini Novog
Zelanda predviđalo se opasno nevrijeme. Uspjeli su im, s obzirom
na okolnosti, dopustiti boravak od 10 dana kod Novog Zelanda.
Mnogi mornari koji su se iskrcali na Novom Zelandu letjeli su kućama u države ili Europu i sada se više ne mogu vratiti svojim brodovima. Poanta je u tome što nemaju sve države i nacije ista pravila u borbi protiv pandemije.
(Popular Science)
Malo drugačiji Karibi
Hank Schmitt je moreplovac koji je zadnjih 15 sezona proveo na
Karibima. Njegova redovna luka utočišta je St. Maarten, s
brojnim letovima i s raznim morskim uslugama. Većina mornara
smatra da je oluja najgori izazov na brodu, ali za pandemiju
nitko nikada nije imao plan. Brzo zatvaranje granica
iznenadilo je mnoge. Hank nije mogao ući u St. Maarten, pa je
bacio sidro ispred Carinarnice smještene na trajektnom
terminalu Blyden. Terminali za krstarenje brodom su bili prazni,
hoteli su bili zatvoreni, letovi su masovno otkazani... Srećom,
Hankovo utočište omogućilo mu je povezivanje s internetom, tako
da je svakodnedno pratio aplikaciju New York Timesa i imao
WhatsApp videopozive s bližnjima. Gledao je kako se nasukavaju
brodice, kako putnici unajmljuju privatne avione samo kako bi se
vratili kući.
Krenuo je putem Bermuda. Kad je uspio pogoditi širinu Bermuda,
što je popriličan pothvat, bili su 160 nautičkih milja zapadno od
otoka. Zahvaljujući vjetru sa sjeveroistoka, zaplovio je prema
zapadu. Kad su dan i pol kasnije vjetrovi išli na jugozapad,
uspjeli su se zaustaviti i ploviti prema sjeveru kako bi prešao
Gulf Stream u Floridi. Desetak dana kasnije uspio je stići
kući.
Nesretni Maldivi i put oko svijeta
Sherman i Judy Sundin - bračni je par koji
je plovio svijetom dok nisu stigli na sjever Maldiva 15. oužujka
s planom da nastave tranzit Indijskim oceanom i da, nakon tog,
plove do južnog dijela Kariba. U ponoć 20. ožujka Maldivi su
zatvorili svoje granice. Nekoliko brodica koje su došle iza
ponoći dobile su na pravo nekoliko sati kako bi natočile gorivo,
kupile najnužnije u trgovinama i nastavili dalje. Srećom, mi
smo tamo bili već 5. dan zaredom, pa nas nisu potjerali.
Pristup obali bio je zabranjen. Kako su prolazili tjedni,
naš mali dom postao je još manji: 36 koraka na cijelom brodu.
Počeli su sagledavati druge mogućnosti. Tanzanija je bila
jedina otvorena zemlja, ali su ignorirali virus u potpunosti.
Nakon 20 dana, dobili su dozvolu za druženje s drugim
kruzerima u sidrištu, ali nismo dobili pristup obali. "Koliko je
ozbiljna bila ova situacija? Koliko bi ovo moglo trajati? Je li
svijet poludio? Puno pitanja, nula odgovora".
Slučajevi Covida-19 počeli su rasti u glavnom gradu Maléu. Grad s
oko 220.000 ljudi na otoku, jedan je od najgušće naseljenih
gradova na Zemlji. Još jednom su stupili u kontakt s njihovim
veleposlanstvima da vide mogu li im osigurati siguran povratak u
Maleziju. Morali su ostati, a bližila se i sezona jugozapadnog
monsuna. Vrijeme se počelo pogoršavati, pa smo doplovili do
malog otoka Innafinolhu. Zalihe su nestajale. Zvali su svog
agenta koji je, kad je vidio kakvo se nevrijeme sprema, hitno
nazvao veleposlanstvo da se prebace u neko drugo sidrište. Odbili
su njegov zahtjev.
Sherman i Judy u brodu bez zaliha nastavili su čekati odobrenje
bilo koje od zemalja da u nju uplove. Napokon, dobili su
dopuštenje da se presele na jug do Maléa koji je
bio epicentar Covida-19 na Maldivima. Uspjeli smo ponovo
skupiti zalihe, hranu, lijekove... Nakon 90 dana, kada su se
ukinule zabrane kretanja, odlučili su nastaviti sa svojim putem
oko svijeta.
"Članovi posade gledali su se sa strahom u očima"
Tory Salvia 6. prosinca 2019. godine probudio se, kao i svako
jutro, nimalo svjestan krize koja slijedi. Vani je s juga
puhao hladan vjetar u zalivu Chesapeake. Zamišljao je
putovanje prema Georgetownu u Južnoj Karolini. Tamo je htio
provesti zimu, a na proljeće se vratiti kući. Na radiju je
čuo nešto o "Kini" i "virusu", ali nije obraćao pažnju. Fokus mu
je tada bio na usidrenju. U Georgetownu u Južnoj
Karolini 21. prosinca pristao je u Harborwalk Marinu. Odletio sam
kući na Božić i vratio se krajem siječnja. "Do tada sam već čuo
priče o Wuhanu i koronavirusu", rekao je, a prenosi
Popular Science. "Samo još jedna gripa",
pomislio je. SAD je počeo reagirati tek krajem veljače, odnosno,
početkom ožujka.
Članovi posade počeli su se gledati sa strahom. Svatko je negdje nekako, na nekom pristaništu, odmorištu, mogao "pokupiti" virus a da nije ni znao. Kako su službenici za javno zdravstvo pozvali ljude da ostanu kod kuće, odlučio je Tory, zajedno s ostalim članovima, ostati u Georgetownu do travnja, radi vlastite sigurnosti. Ubrzo su se marine počele zatvarati, ugasile su se lokalne tvrtke, a socijalna distanca postala je novi zakon. Kruzeri su prešli u "survival mode". Tory je na brodu počeo nositi masku i rukavice, svaki je milimetar broda prao, izbjegavao je bilo kakve bliske kontakte. Jednom kada je država Maryland dopustila da se krajem svibnja nastavi putovanje, došlo je vrijeme za povratak kući.
"Najviše od svega nedostajao nam je zagrljaj"
(Popular Science)
Lin Pardey sa svojom je suprugom plovio na 40-metarskom brodu oko Australije. Sredinom ožujka, nakon otpuštanja dva i pol mjeseca u blizini Melbournaa, polako su krenuli prema istoku, a zatim prema sjeveru prema Velikom barijerskom grebenu Queenslanda. "Polako" je operativna riječ. Nisu htjeli "upasti" u trope prije kraja sezone ciklona. Uživali su u prekrasnim, izoliranim sidrištima u blizini nacionalnog parka Wilsons Promontory i uzbuđenju prelaska plitke riječne bare u obalnom selu Lakes Entrance. Budući da nisu imali pristup internetu, uživali su u danima samoće, čitajući i šećući obalom. Tek kad su dva tjedna kasnije trebali stići u grad Eden, saznali su da vlada stišava stvari kako bi obuzdala virus. Samoizolacija je trebala započeti već sutradan. Sve su trgovine imale ograničeno radno vrijeme, a police su već bile prazne. Bili su zahvalni kad su kupili paket toaletnog papira. Dok su putovali prema sjeveru, pokušali su izbjeći prekomjernu i nepotrebnu kupovinu namirnica.
Uspjeli su uploviti u luku Sydney. Kako je bilo legalno šetati na
otvorenom, pozvali su svog sina sa svojom obitelji da se nađu u
jednom parku blizu luke kako bi se dogovorili za dalje. Sin im je
ubrzo uspio srediti da od broda naprave "mini kućicu" - sa
sigurnim zaklonom i večim prostorom za boravak kroz iduće tjedne
karantene.
"Sve dok većinu vremena provodimo na brodu, lokalne vlasti ne
brinu da li prelazimo s sidrišta na sidrište", rekao im je jedan
prolaznik. 28. travnja, šest tjedana nakon početka
razdoblja samoizolacije, napustili su Sydney kako bi nastavili
prema sjeveru. 20 milja sjeverno od luke
Sydney razgovarali su s jednim američkim mornarom koji im je
rekao da mora pronaći vez i da se ne smiju kretati od tog mjesta
dok ne završi karantena.
Upravo su u tom Broken Bayu danima nakon čuli da već
sljedećeg dana u Južnom Walesu bilo tko može sigurno i legalno
primiti još dvije odrasle osobe u posjet. Odmah su pozvali
prijatelje iz Sydneyja. Shvatili su da im je, najviše
od svega, tih tjedana falio zagrljaj s bliskom
osobom.
