Misli na druge, vjeruj činjenicama, zaštiti se. Razne su se
parole diljem svijeta koristile kako bi potaknule ljude na
cijepljenje. Međutim, jedna je zemlja i bez slogana došla do 86
posto.
Kuba proizvodi vlastita cjepiva. I najmanja je zemlja na svijetu
koja je to uspjela. Ovdje nema antivaksera, nema protivljenja,
cijepe se svi. Od dvogodišnje djece do umirovljenika. Uglavnom se
cijepi Abdalom i Soberanom, a stručnjaci njihovu učinkovitost
nakon tri doze uspoređuju s AstraZenecom.
"Soberana je dana u dvije doze u razmaku od 28 dana i primijećena
je učinkovitost od 72 posto. Abdala koja se od početka daje u tri
doze, već je planirano da se daje u tri doze, svakih 14 dana i
učinkovitost je bila 90 posto", tvrdi Andrea Ambriović
Ristov, predstojnica Zavoda za molekularnu biologiju
Instituta Ruđer Bošković.
Neovisno o učinkovitosti, odobrenje Svjetske zdravstvene
organizacije još im nije stiglo. Ali stručnjaci smatraju da bi
jeftinija kubanska proteinska cjepiva mogla biti dobro rješenje
za siromašne zemlje Latinske Amerike, Afrike i Azije.
"Ono što je razlika ovih proteinskih cjepiva od ovih koje mi
danas imamo je to što se oni mogu transportirati na ajmo reći
normalnijim temperaturama", kaže Ambriović Ristov.
Ima ih tri puta više nego Hrvata, a do danas bilježe nešto više
od milijun slučajeva koronavirusa. U Hrvatskoj ih je do sada bilo
više od 850 tisuća. Ali to što imaju vlastita cjepiva i svima
dostupno zdravstvo, ne znači da ima lijekova. Guardian piše
da im nedostaje antibiotika, koji se na crnom tržištu prodaju za
cijenu mjesečne plaće.
Mladi Kubanac stigao je u Hrvatsku u potrazi za boljim sutra.
Boji se kritizirati Kubu bez skrivanja identiteta, da mu obitelj
ondje ne bi imala problema.
"Ništa se ne može usporediti s Kubom. Ono što mogu reći je da je
Kuba jako zaštićena zemlja. Recimo, turisti mogu normalno doći,
nema nikakvih problema, ali ako usporedimo ekonomsku situaciju,
razlika se vidi u svim aspektima," objašnjava.
Unatoč dojmu stranaca da je Kuba vesela zemlja plesa, cigara i
ruma, nije baš tako. Nakon što je velik broj prosvjednika izišao
na ulice u srpnju prošle godine, uhićeno je više od 1300 ljudi.
Za njih stotinjak suđenja su završena, a presude se čekaju.
"Moji sinovi nisu banditi, nikada nisu bili na policiji. Ovo je
prvi put da su policijskoj stanici i sada su u zatvoru. Moji
sinovi nemaju veze s politikom. Mi nemamo nikakve veze s
politikom i nema razloga da ih se osudi na dugu kaznu"
naglašava Emilio Roman, otac pritvorenih
prosvjednika.
"Pitam se zašto su me pustili uz jamčevinu od 2 tisuće pesosa,
jer nisam ništa učinio. Zato što sam stajao, gledao? Gledao nešto
što nikada u životu nisam vidio. Stajao sam na uglu, gledao i to
je jedino što mi mogu reći", rekao je Odlanier
Rodriguez, jedan od oslobođenih prosvjednika.
Pola godine nakon demonstracija, samo jedan posto kubanskih
kućanstava ima pristup internetu, prosječna im je mjesečna plaća
34 dolara, odnosno 237 kuna. Za komad mesa u redu čekaju satima,
trgovine su često prazne, teško je doći i do običnog
sapuna.
"Sve se dogodilo u isto vrijeme i ljudi su izišli na ulice 11.
srpnja. Uništavali su, razbijali trgovine i prosvjedovali protiv
policijskih patrola, protiv vojske, ali policija je na kraju
uvijek jača sila", govori Kubanac iz naše priče.
Ali u vrijeme pandemije, ni bijeg nije jednostavan. Kubancima
nisu dostupna zapadnjačka cjepiva, zbog čega im je put do Europe
bez COVID potvrde trnovit.
"Dug je to proces. Mi Kubanci prvo moramo u Rusiju. S Kube idemo
u Rusiju, pa u Srbiju gdje smo stigli kao turisti. Zatim smo
došli ovdje i napokon se sve razriješilo. Odlučili smo doći ovdje
zbog Europske unije. Hrvatska je zemlja koja prihvaća mnoge,
pruža zaštitu izbjeglicama i odlučili smo otići u kamp za
azilante u hotel Porin u Zagrebu", objašnjava.
I to je priča o Kubi. Priča o uspjehu komunističke zemlje koja je
cijepila više nego razvijene i bogate zemlje Zapada, ali i
priča o ljudima koji su gladni i često bez struje, u mraku.
