Ruske trupe koje su se borile protiv Centralnih sila u Prvom svjetskom ratu do ljeta 1917. izgubile su svu snagu, moral i dušu za nastavak daljnjeg ratovanja zbog čega je tadašnja privremena vlada, koja je vladala zemljom od pada monarhije, odlučila formirati žensku bojnu te poslala žene u borbu ne bi li na taj način posramile muškarce čiji je duh klonuo.
Predsjednik ruskog Parlamentarnog vijeća, čelnik Dume, Mikhail Rodzianko, čitavo je proljeće proveo na terenu s vojnicima kojima je svakoga dana održavao motivacijske govore, objašnjavao im protiv koga i zbog čega se zapravo bore te koliko je to važno za njihovu zemlju.
'Odgovornost za Rusiju, koja je prije počivala na ramenima cara i njegove Vlade, sada počiva na ljudima, na tebi. To je sloboda. To znači da moramo dobrovoljno braniti zemlju protiv neprijatelja', prisjetila se njegovih riječi Maria Bochkareva.
Ženski 'bataljon smrti', kako su ih popularno nazvali, bio je nezamisliva pojava u ruskoj vojsci, no ipak je zaživio.
Bochkareva je svoju priliku da postane vojnikom zaslužila sasvim slučajno. Nakon što ju je komandant kod kojeg se prijavila za služenje vojnog roka odbio, Bochkareva je poslala pismo caru koji joj je, na njezino veliko iznenađenje, ubrzo odgovorio.
U njeovom je odgovoru stajalo kako joj on osobno dopušta da postane dijelom ruske vojske. U ono doba, žene koje su na bilo koji način sudjelovale u vojnim aktivnostima, nisu uživale preveliku potporu javnosti, a čak su i medicinske sesre, koje su spasile mnoge živote, bile na lošem glasu, piše RT.
Kada su Rodzianko, ministar rata Aleksandar Kerensky i general Aleksei Brusilov predstavili svoj ratni plan, jedan od njihovih glavnih strahova bio je to što bi uključivanje žena u borbu moglo ostaviti stigmu na čitavu rusku vojsku. Bochkareva je žestoko branila takvu ideju, no nije se zalagala samo da se žene pridruže vojsci već za potpunu disciplinu koja će 'donijeti pobjedu'.
'Samo disciplina može spasiti rusku vojsku. U predloženom bataljunu trebali bi se služiti apsolutnom vlasti i inzistirati na poslušnosti', citirao ju je novinar Levine 1918. godine.
U rano ljeto 1917., gotovo 2000 žena različitih društvenih podrijetla i nacionalnosti uključilo se u rat. Na kraju razdoblja koje je uključivalo treninge i pripremu, taj se broj smanjio na 300.
Neke su žene otišle jer su osjećale da je nastup Bochkareve previše tiranski te da je otišla malčice predaleko od novog svjetskog poretka koji veliča jednakost kakvu su ljudi očekivali nakon ukidanja monarhije.
4. srpnja održana je svečana ceremonija u blizini katedrale Sv. Izaka u Petrogradu, gdje je novoformirana bojna primila svoju vojnu zastavu. Taj trenutak potaknuo je i druge žene da se priključe borbi i postanu dijelom nekog bataljuna diljem Ruskog carstva. Formirane su ženske vojne jedinice u Minsku, Poltavi, Odessi i drugim gradovima.
21. srpnja jedinica na čijem se čelu nalazila Maria Bochkarevska prvi put je krenula u borbu. Ženski bataljun spriječio je 14 njemačkih napada u tri dana.
Iako je njihova izvedba opisana kao herojska, pobjeda je ubrzo imala previsoku cijenu: od 170 ljudi, Bochkareva je izgubila 30 dok ih je 70 bilo ranjenih. Sama Bochkareva nakon te borbe, zbog ozlijeda je završila u bolnici u kojoj se nalazila mjesec i pol dana. Po izlasku iz bolnice imenovana je poručnicom.
Ovi veliki gubici nisu prošli nezapaženo. Krajem kolovoza 1917. godine, general Kornilov izdao je uredbu kojom se zabranjuje korištenje ženskih bataljuna na prvoj crti te izdao naredbu da ih se pošalje u zadnje redove.
Nezadovoljne ovakvim ishodom, mnoge su žene odustale od daljnjih borbi. Ovakva ih je odluka razočarala s ozirom da je njihov glavni cilj bila borba za domovinu za koju su bile, od samog početka, spremne umrijeti.
Jedan od ženskih bataljona sudjelovao je u obrani zimske palače tijekom listopadske revolucije 1917. godine. Nakon kapitulacije, nekoliko žena je silovano dok je najmanje jedna počinila samoubojstvo.
Nakon što su boljševici preuzeli vlast započela je akcija odbacivanja strategija Velikog rata. Raspuštena je imperijska vojska kao i ženski bataljoni. 1920. Marija Bochkareva je ubijena vješanjem, no neki tvrde da se uspjela spasiti od kazne zbog činjenice da u njezinom dosjeu, koji je otvoren 1992. ne postoji izjava o izvršenju smaknuća.
