Ukrajinski parlament pozvao je međunarodnu zajednicu da osnuje specijalni međunarodni sud za zločine počinjene za vrijeme ruske agresije na Ukrajinu. U intervjuu za Deutsche Welle dr. Claus Kreß, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu u Kölnu, objašnjava djelovanje jednog takvog suda, zašto bi njegovo osnivanje bilo moguće i bez pristanka Rusije te zbog čega nije nužna osuda ruskog predsjednika Vladimira Putina.
DW: Gospodine Kreß, zašto bi bio potreban međunarodni specijalni sud?
Posebni sud bi se trebao baviti optužbama za agresiju. Za Ukrajinu je to toliko važno jer je riječ upravo o optužbi za rat. S ukrajinskog, posve razumljivog stajališta pokretanje agresivnog rata je "iskonski grijeh" koji je omogućio bezbrojna zlodjela, ratne zločine.
DW: Koliko je vjerojatno osnivanje takvog specijalnog suda u Njemačkoj?
Njemačka, kao i niz drugih zemalja, još nije donijela odluku po tom pitanju. To nije iznenađujuće s obzirom na to da postoji niz, ne tako jednostavnih, pravnih i političkih pitanja koja se trebaju riješiti. Razgovori su nedavno postali dinamičniji, ali ne mogu reći kada će se oni okončati.
DW: Kako će u praksi izgledati osnivanje specijalnog suda?
Trenutno se diskutira o različitim modelima. Po mom mišljenju, poželjniji način bi se sastojao od dva koraka: prvi bi bila rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Da bi se to dogodilo, unaprijed bi trebala biti osigurana neophodna većina. Zato što bi bilo jako žalosno, i ne samo sa stanovišta Ukrajine, kada glasanje o tome u Općoj skupštini ne bi uspjelo. Opća skupština, za razliku od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ne može osnovati međunarodni kazneni sud. Ona, naime, može u ime Ujedinjenih naroda izraziti želju međunarodne zajednice da to učini. To bi za pitanje legitimnosti takvog tribunala bilo od najveće važnosti. Poslije toga bi glavni tajnik UN-a mogao zaključiti međunarodni ugovor s Ukrajinom o osnivanju tribunala.
DW: Koliko bi to moglo potrajati?
Kazneni postupci su kompleksni procesi. Prvi korak bi bio pokretanje istrage, odnosno osiguravanje dokaza i, ako su oni dovoljni, utvrđivanje okrivljenog i precizno dokazivanje konkretnih optužbi. To je već samo po sebi vrlo zahtjevan proces. Iako je zločin agresije čvrsto utemeljen u međunarodnom običajnom pravu, do sada je bilo vrlo malo takvih međunarodnih postupaka. Odlučujući presedan do danas ostaju postupci pred vojnim sudovima u Nürnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata. Svaki korak u kaznenom postupku zbog sumnje na agresiju zato mora biti pažljivo razmotren. I zato se ni u kom slučaju ne može računati na brzinske postupke.
No, čak i sam početak istrage od strane jednog međunarodnog kaznenog suda poslao bi enormno važnu poruku da i međunarodna zajednica najozbiljnije shvaća sumnju u zločin agresije. Dakle da mu ne pridaje manju važnost nego optužbama za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid za koje je nadležan Međunarodni kazneni sud u slučaju Ukrajine.
DW: Mora li se rat najprije završiti kako bi mogli početi suđenja?
U slučaju Nürnberga i Tokija, ali i u većini postupaka pred međunarodnim kaznenim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, vruća faza sukoba je već bila okončana. Ali su procesi načelno mogući i prije okončanja rata. Situacija se prije svega promijenila osnivanjem Međunarodnog kaznenog suda (2002. godine). Ovaj sud je stalna institucija i u okviru svoje nadležnosti može postati aktivan čim se pojave sumnje.
DW: Ako dođe do uhidbenih naloga i optužnica, s kojim se problemima suočava međunarodno kazneno pravosuđe?
Zločin agresije je zločin zapovjedništva. Dakle, radi se o kaznenoj odgovornosti političkog i vojnog vrha Rusije na čelu s predsjednikom Putinom. No zato je i glavni praktični izazov, koji se odnosi i na Međunarodni kazneni sud: pristup osumnjičenima u Rusiji, koji se nalaze na teritoriju te zemlje, neće biti moguć sve dok je na vlasti sadašnji režim.
DW: Pod pretpostavkom da bi do promjene režima moglo doći tek nakon Putinove smrti, zar ne bi onda sve to bilo uzalud?
Ne. Naravno, ruski predsjednik se nalazi u centru optužbi, u svakom slučaju kod optužbe za zločin agresije. Ali predsjednik Putin nije jedini osumnjičeni. Kod sustavno počinjenih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, tipično postoje oni koji snose primarnu odgovornost na vrhu tog sustava koji krši pravne norme, ali i oni koji su odgovorni na nižim hijerarhijskim razinama, pa sve do onih koji na licu mjesta počine zločine. Sumnja se, dakle, nikako ne odnosi samo na jednu osobu. O još jednoj stvari treba razmisliti: naravno, ako je počinitelj kriv, svrha kaznenog postupka je u potpunosti ispunjena samo presudom i izvršenjem kazne. Ali i sam početak istrage je već znak svijetu da se čini sve što je moguće kako bi se po međunarodnom pravu ispitala sumnja u zločin. Već i sam međunarodni uhidbeni nalog može ograničiti slobodu kretanja osumnjičenih, a čak i jedna teška optužnica može doprinijeti delegitimiranju nekog vođe.
