Granice Sjeverne Koreje zatvorene su prije više od tri godine, a BBC - koji već mjesecima tajno komunicira s troje Sjevernokorejaca - po prvi put otkriva katastrofu koja se odvija u toj zemlji otako je to napravljeno. Njihova imena su promijenjena radi zaštite identiteta, a ovo su njihove priče…
Myong Suk pogrbljeno sjedi nad svojim telefonom, pokušavajući očajnički obaviti još jednu prodaju. Ova pametna poslovna žena potajno prodaje minijaturne količine prokrijumčarenih lijekova onima koji ih očajnički trebaju - tek toliko da može preživjeti dan.
Već je jednom bila uhvaćena i jedva si je mogla priuštiti mito da ne ode u zatvor. To se ne smije ponoviti, a u svakom trenutku netko bi joj mogao banuti na vrata. Ne boji se samo policije, već i susjeda. Sada nema gotovo nikoga kome može vjerovati.
Medicinski posao nekada je bio u usponu. Ali 27. siječnja 2020. Sjeverna Koreja zatvorila je granicu kao odgovor na pandemiju, zaustavljajući ne samo ljude, već hranu i robu da uđu u zemlju. Građani, kojima je već ionako bio zabranjen izlazak, zatvoreni su u svoje gradove. Humanitarni radnici i diplomati spakirali su stvari i otišli. Stražari imaju naredbu pucati u svakoga tko se približi granici.
Najizoliranija zemlja na svijetu postala je informacijska crna rupa.
Nikad lošija situacija s hranom
Pod tiranskom vladavinom Kim Jong Una, Sjevernokorejcima je zabranjen kontakt s vanjskim svijetom. Uz pomoć organizacije Daily NK, koja upravlja mrežom izvora unutar zemlje, BBC je uspio komunicirati s troje ljudi. Nestrpljivi su ispričati svijetu o katastrofalnim žrtvama koje je zatvaranje granice uzrokovalo njihovim životima. Razumiju da će vjerojatno biti ubijeni ako vlada otkrije da razgovaraju s novinarima, stoga su u tekstu otkriveni samo dijelovi onoga što su ispričali.
"Naša situacija s hranom nikada nije bila ovako loša", kaže Myong Suk za BBC. Kao i većina žena u Sjevernoj Koreji, ona je svojoj obitelji glavni izvor financija. Siromašne plaće koje muškarci zarađuju na svojim obveznim državnim poslovima gotovo su bezvrijedne i prisiljavaju njihove žene da pronađu kreativne načine zarade za život.
Prije zatvaranja granice, Myong Suk bi organizirala krijumčarenje prijeko potrebnih lijekova, uključujući antibiotike iz Kine, koje bi prodavala na svom lokalnom tržištu. Trebala je podmititi graničare, što joj je pojelo više od polovice zarade, ali prihvatila je to kao dio igre. To joj je omogućilo lagodan život u gradu na sjeveru zemlje, uz ogromnu granicu s Kinom.
Odgovornost da brine za svoju obitelj uvijek joj je stvarala određeni stres, ali sada ju to izjeda. Postalo je, naime, gotovo nemoguće doći do proizvoda za prodaju. Jednom je u očaju sama pokušala prošvercati lijek, ali je uhvaćena, a sada je pod stalnim nadzorom. Umjesto toga, pokušala je prodavati sjevernokorejske lijekove, ali i to je danas teško pronaći, što znači da joj se zarada prepolovila.
Sada, kada se njen muž i djeca probude, priprema im doručak od kukuruza. Prošla su vremena kada su mogli jesti rižu. Njezini gladni susjedi počeli su kucati na vrata tražeći hranu, ali mora ih odbiti.
“Živimo na prvoj liniji života”, kaže ona.
'Žao mi je što sam rođen u ovoj zemlji'
U gradu negdje drugdje na granici, Chan Ho, tvrdoglavi građevinski radnik, ima frustrirajuće jutro.
“Želim da ljudi znaju da mi je žao što sam rođen u ovoj zemlji”, govori za BBC.
Ustaje rano kako bi pomogao svojoj ženi da se spremi za tržnicu, prije nego što krene na gradilište. Nosi i tovari proizvode na njezin štand, svjestan da je njezin posao jedini razlog zašto je još živ. Naime, 4000 wona, koje zarađuje dnevno – što je ekvivalent 4 dolara (3 funte) – više nije dovoljno za kupnju jednog kilograma riže, a prošlo je vrijeme kada je njegova obitelj primala državne obroke.
Tržnice na kojima većina Sjevernokorejaca kupuje hranu sada su gotovo prazne, kaže, a cijene riže, kukuruza i začina su skočile.
Budući da Sjeverna Koreja ne proizvodi dovoljno hrane da prehrani svoje ljude, oslanja se na uvoz. Zatvaranjem granice, vlada je presjekla vitalne zalihe hrane, zajedno s gnojivima i strojevima potrebnim za uzgoj usjeva.
Isprva se Chan Ho bojao da bi mogao umrijeti od covida, ali kako je vrijeme prolazilo, počeo se brinuti da će umrijeti od gladi, posebno dok je gledao kako ljudi oko njega umiru.
Prva obitelj u njegovom selu koja je umrla od gladi bila je majka s djecom. Postala je previše bolesna da bi radila. Djeca su je održavala na životu koliko god su mogla, moleći za hranu, no na kraju su svo troje umrli. Sljedeća je bila majka koja je osuđena na težak rad zbog kršenja pravila karantene. Ona i njezin sin umrli su od gladi.
Nedavno je jedan od sinova njegovog poznanika pušten iz vojske jer je bio neuhranjen. Chan Ho se sjeća kako mu se lice odjednom napuhnulo. Umro je u roku od tjedan dana.
“Ne mogu spavati kada razmišljam o svojoj djeci, koja moraju vječno živjeti u ovom beznadnom paklu”, kaže.
'Mislila sam da ću umrijeti u snu'
U relativno bogatom glavnom gradu Pjongjangu, gdje se neboderi nižu uz gradsku rijeku, Ji Yeon se vozi na posao podzemnom željeznicom. Iscrpljena je nakon neprospavane noći. Ima dvoje djece i muža koje mora uzdržavati novcem koji zarađuje radeći u trgovini hranom.
Iz dućana je krišom iznosila voće i povrće koje je prodavala na tržnici, ali i cigarete koje je njezin suprug dobivao kao mito od svojih kolega s posla. Za novac bi kupila rižu. Sada joj se torbe temeljito pretražuju kad ode, a mito njezina supruga više ne stiže. Nitko si ne može priuštiti da išta poklanja.
Ji Yeon sada provodi svoj dan pretvarajući se da je pojela tri obroka, iako je pojela jedan. Progoni je tjedan u kojem je bila prisiljena jesti puljuk – kašu od povrća, biljaka i trave, samljevenu u pastu. Obrok je sinonim za najtužnije vrijeme u povijesti Sjeverne Koreje - razornu glad koja je opustošila zemlju 1990-ih, ubivši čak tri milijuna ljudi.
“Preživljavamo razmišljajući 10 dana unaprijed, zatim još 10, misleći da ćemo, ako moj muž i ja gladujemo, barem nahraniti svoju djecu”, kaže Ji Yeon.
Nedavno je dva dana bila bez hrane. “Mislila sam da ću umrijeti u snu i da se ujutro neću probuditi”, kaže.
Unatoč vlastitim poteškoćama, Ji Yeon brine o onima kojima je još gore. Sada ima više prosjaka i zaustavlja se provjeriti one koji leže. Obično su mrtvi.
Jednom je pokucala na vrata susjeda, da im da vode, ali niko se nije odazivao. Kad su vlasti tri dana kasnije ušle unutra, otkrile su da je cijela obitelj umrla od gladi.
"To je katastrofa", kaže Ji Yeon. “Bez zaliha koje dolaze s granice, ljudi ne znaju kako zaraditi za život.”
Nedavno je čula za ljude koji se ubijaju kod kuće, dok drugi odlaze umrijeti u planine. Osuđuje nemilosrdni mentalitet koji je prekrio grad.
“Čak i ako ljudi umru u susjedstvu, misliš samo na sebe. To je bešćutno.”
Najstrože kazne za bijeg
Već mjesecima kruže glasine da ljudi umiru od gladi, što je izazvalo strah da bi Sjeverna Koreja mogla biti na rubu nove gladi. Ekonomist Peter Ward, koji proučava Sjevernu Koreju, opisuje te procjene kao "vrlo zabrinjavajuće".
“Jedno je reći da ste čuli o ljudima koji umiru od gladi, ali kada poznajete ljude u svojoj neposrednoj blizini koji gladuju, to implicira da je situacija s hranom vrlo ozbiljna - ozbiljnija nego što smo mislili i gora od gladi u kasnim 1990-ima”, kaže on.
Glad u Sjevernoj Koreji označila je prekretnicu u relativno kratkoj povijesti zemlje, izazvavši slom njezinog krutog društvenog poretka. Država, nesposobna prehraniti ljude, dala im je djelić slobode da rade ono što je potrebno za preživljavanje. Tisuće su pobjegle iz zemlje i pronašle utočište u Južnoj Koreji, Europi ili Sjedinjenim Državama.
U međuvremenu su procvjetala privatna tržišta jer su žene počele prodavati sve, od soje do rabljene odjeće i kineske elektronike. Rođena je neformalna ekonomija, a s njom i cijela generacija Sjevernokorejaca koji su naučili živjeti uz malu pomoć države - kapitalisti koji napreduju u represivnoj komunističkoj zemlji.
Myong Suk sada broji svoju smanjenu zaradu i brine se da država dolazi za njom i ovom kapitalističkom generacijom. Pandemija je, smatra ona, samo dala izgovor vlastima da ponovno uspostave kontrolu nad životima ljudi.
"Oni doista žele suzbiti krijumčarenje i spriječiti bijeg ljudi", kaže ona. "Sada, ako samo priđeš rijeci prema Kini, bit ćeš strogo kažnjen."
Chan Ho, građevinski radnik, također se približava prekretnioci. Ovo je najteže razdoblje koje je proživio. Glad je bila teška, kaže, ali nije bilo ovih surovih obračuna i kažnjavanja. “Ako su ljudi htjeli pobjeći, država nije mogla puno učiniti”, kaže. "Sada, jedan pogrešan korak i prijeti vam pogubljenje."
Sin njegovog prijatelja nedavno je svjedočio nekoliko ovrha koje je izvršila država. U svakom slučaju tri do četiri osobe su ubijene. Njihov je zločin bio to što su pokušali pobjeći.
"Ako ću živjeti po pravilima, vjerojatno ću umrijeti od gladi, ali samo pokušavajući preživjeti, bojim se da ću biti uhićen, označen kao izdajica i ubijen", kaže za BBC Chan Ho. “Zaglavljeni smo ovdje, čekajući da umremo”, dodaje.
Prekogranični kontakti sve opasniji
Prije zatvaranja granice, više od 1000 bjegunaca stizalo je svake godine u Južnu Koreju, ali od tada, poznato je da je tek nekolicina pobjegla i sigurno stigla do Južne Koreje.
Satelitske snimke koje je analizirala nevladina organizacija Human Rights Watch pokazuju da su vlasti u posljednje tri godine izgradile više zidova, ograda, stražarnica. To je bijeg učinilo gotovo nemogućim.
Sam pokušaj kontaktiranja s ljudima izvan zemlje sve je opasniji. U prošlosti, stanovnici blizu granice mogli su tajno telefonirati u inozemstvo spajajući se na kineske mobilne mreže i koristeći kineske telefone prokrijumčarene u zemlju. Sada, na svakom sastanku zajednice, Chan Ho kaže da se svatko s kineskim telefonom mora predati.
Myong Sukov poznanik nedavno je uhvaćen kako razgovara s nekim u Kini i poslan je na nekoliko godina u zatvor za preodgoj.
Teško vrijeme pandemije
Suzbijanjem krijumčarenja i povezanosti ljudi s vanjskim svijetom, država lišava svoje građane mogućnosti da se sami brinu za sebe, kaže Hanna Song iz Sjevernokorejskog centra za baze podataka za ljudska prava (NKDB).
“U vrijeme kada je hrana već oskudna, potpuno je svjesna štete koju će to prouzročiti”, kaže ona.
Ipak, ove ekstremne kontrole nisu mogle spriječiti širenje covida. Sjeverna Koreja potvrdila je svoj prvi službeni slučaj covida 12. svibnja 2022., gotovo dvije i pol godine nakon proglašenja pandemije.
Bez mogućnosti testiranja, svi s temperaturom bili su 10 dana zaključani u svojim domovima, uključujući sve članove njihova kućanstva.
Kako se epidemija širila, cijeli gradovi i ulice bili su zaključani, u nekim slučajevima i više od dva tjedna.
U Pjongjangu, Ji Yeon je sa svog prozora gledala kako neki od njenih susjeda, koji nisu imali dovoljno hrane da izdrže karantenu, svaki drugi dan stavljaju povrće pred vrata.
U pograničnom području takve pomoći nije bilo. Myong Suk uhvatila je panika. Već je živjela dan za danom, besomučno prodajući lijekove, uvjerena da je bolje zaraditi novacc i riskirati zarazu nego gladovanje.
Chan Ho kaže da je pet obitelji bilo "polumrtvo" do trenutka kada su pušteni iz karantene. Preživjeli su samo tako što su se iskrali kako bi pronašli hranu kad padne mrak. “Oni ljudi koji su ostali kod kuće nisu mogli preživjeti”, kaže.
"Ljudi su galamili, govorili da će umrijeti od gladi, a vlada je na nekoliko dana pustila malo riže iz svojih zaliha." Postoje izvješća da su u nekim područjima karantene prekinute kada je postalo jasno da ljudi inače ne bi preživjeli.
Lažni podaci o žrtvama pandemije
Oni koji su zaraženi virusom nisu se mogli osloniti na medicinsku pomoć u oronulim bolnicama. Nestalo je čak i osnovnih lijekova. Službeni vladin savjet bio je da građani koriste narodne lijekove kako bi ublažili simptome bolesti.
Kad se Ji Yeon i sama razboljela, očajnički je zvala prijatelje za savjete. Preporučili su joj da pije kipuću vodu s korijenjem zelenog luka.
Prema njezinim riječima, mnogi stari ljudi i djeca umrli su od covid. U zemlji u kojoj se procjenjuje da je 40 posto stanovništva pothranjeno, zdravstveni stručnjaci kažu da ima smisla da su, za razliku od drugih zemalja, djeca oboljela.
Jedan od gradskih liječnika rekao je Ji Yeonu da je tijekom izbijanja umrla otprilike jedna od 550 osoba u svakoj četvrti u Pjongjangu. To bi bilo više od 45.000 smrtnih slučajeva - stotinu puta više od službenog podatka o 74-ero umrlih. Ali svima je dan alternativni uzrok smrti - tuberkuloza ili ciroza jetre.
U kolovozu 2022., tri mjeseca nakon izbijanja pandemije, vlada je proglasila pobjedu nad virusom, tvrdeći da je iskorijenjen iz zemlje. Ipak, mnoge karantenske mjere i pravila još su uvijek na snazi.
podnaslov
Kad je Kim Jong Un zatvorio granicu na tako ekstreman način, iznenadio je međunarodnu zajednicu.
Sjeverna Koreja jedna je od najoštrije sankcioniranih zemalja u svijetu, zbog svoje težnje za nuklearnim oružjem. Zabranjeno joj je prodavati svoje resurse u inozemstvo i ne može uvoziti gorivo potrebno za funkcioniranje. Zašto bi, pitali su se mnogi, zemlja koja je već u dovoljnoj ekonomskoj propasti sama sebi dobrovoljno nanijela još više boli?
"Mislim da su čelnici odlučili da bi covid mogao ubiti puno ljudi, ili barem pogrešne ljude, za koje su se bojali da će umrijeti", kaže Peter Ward, misleći pritom na vojsku i elitu koja drži obitelj Kim na vlasti.
S jednim od najgorih zdravstvenih sustava na svijetu te pothranjenim i necijepljenim stanovništvom, bilo je razumno pretpostaviti da će mnogi umrijeti.
Ali prema Hanni Song iz NKDB-a, covid je Kim Jong Unu također pružio savršenu priliku da ponovno uspostavi kontrolu nad životima ljudi.
"To je ono što je potajno jako dugo želio učiniti", kaže ona. “Njegov je prioritet uvijek bio izolirati i kontrolirati ljude što je više moguće.”
Strašni novi zakoni
Nakon što je pripremila i pojela svoju oskudnu večeru, Ji Yeon pere suđe i još jednom čisti svoj dom vlažnim ručnikom. Rano odlazi u krevet, nadajući se da će se ove noći odmoriti. Vjerojatno će uspjeti spavati više sati od Chan Hoa koji sada ima toliko posla da često mora spavati na gradilištu.
U relativnoj tišini svog pograničnog grada, Myong Suk krade trenutak da se opusti, sjedne sa svojom obitelji i gleda TV, koristeći bateriju koju su napunili tijekom dana.
Posebno uživa u južnokorejskim TV dramama, iako su one zabranjene. Emisije se krijumčare preko granice na micro-SD karticama i prodaju u tajnosti. Najnovije izdanje koje je Myong Suk vidjela bilo je o K-pop zvijezdi koja se pojavljuje u kući svoje obitelji tvrdeći da je njihov davno izgubljeni sin. Od zatvaranja granice, jedva da je ijedna nova emisija stigla u zemlju, kaže. Osim toga, gušenje je toliko snažno da su ljudi oprezniji. Pritom misli na Zakon o odbacivanju reakcionarne ideologije i kulture, donesen u prosincu 2020.
Prema tom zakonu, oni koji prokrijumčare strane videozapise u zemlju i distribuiraju ih, mogu biti pogubljeni. Chan Ho to naziva "najstrašnijim novim zakonom".
Samo zbog gledanja videa može se završiti u zatvoru na 10 godina. Svrha zakona je, prema kopiji teksta do kojega je došla novinska kuća Daily NK, spriječiti širenje “trule ideologije koja kvari naše društvo”.
Stvar koje se Kim Jong Un najviše boji je da njegov narod uči o prosperitetnom i slobodnom svijetu koji postoji izvan njihovih granica i da se budi pred lažima koje režim sustavno prodaje.
Chan Ho kaže da su strani videozapisi gotovo nestali otkad je zakon donesen. Usuđuje ih se gledati samo mlađa generacija, zadajući neizmjernu brigu svojim roditeljima.
Ji Yeon prepričava nedavno javno suđenje u Pjongjangu. Lokalni čelnici su se okupili kako bi sudili 22-godišnjaku koji je dijelio južnokorejske pjesme i filmove. Osuđen je na 10 godina i tri mjeseca logora. Prije 2020., Ji Yeon kaže da bi ovo bilo tiho suđenje, s možda jednom godinom zatvora.
“Ljudi su bili šokirani koliko je kazna bila stroža”, kaže ona. “Tako je zastrašujuće, način na koji ciljaju mlade ljude.”
Nepovjerenje među ljudima
Ryu Hyun Woo, bivši sjevernokorejski diplomat koji je prebjegao iz vlade 2019., kaže da je zakon uveden kako bi se osigurala lojalnost mladih ljudi, jer su odrasli s tako drugačijim stavom od onog svojih roditelja. “Odrasli smo primajući darove od države, ali pod Kim Jong Unom zemlja ljudima nije dala ništa”, kaže. Mladi se sada pitaju što je država ikada učinila za njih.
Kako bi provela zakon, vlada je stvorila skupine koje "nemilosrdno" idu okolo i guše sve što se smatra antisocijalističkim, kaže Ji Yeon. “Ljudi sada ne vjeruju jedni drugima. Strah je velik.”
Sama Ji Yeon privedena je na ispitivanje prema novom zakonu. Otkad je ispituju, nikada drugima ne otkriva što zapravo misli. Sada se više boji ljudi.
Ova erozija povjerenja zabrinjava profesora Andreja Lankova, koji Sjevernu Koreju proučava već 40 godina.
“Ako ljudi ne vjeruju jedni drugima, nema polazišta za otpor”, kaže. "To znači da se Sjeverna Koreja može stabilizirati i trajati godinama i desetljećima."
U siječnju 2023. vlada je donijela još jedan zakon kojim se ljudima zabranjuje korištenje riječi povezanih s južnokorejskim dijalektom. Kršenje ovog zakona može, u najekstremnijim slučajevima, rezultirati i ovrhom.
Ji Yeon kaže da sada ima previše zakona koje treba zapamtiti i da ljude odvode, a da uopće ne znaju koji zakon su navodno prekršili. Kada ih pitaju, tužitelji jednostavno odgovaraju: "Ne morate znati koji ste zakon prekršili."
Totalitarniji nego ikad
“Ono što su ovo troje Sjevernokorejaca podijelili podupire nevjerojatnu ideju da je Sjeverna Koreja još represivnija i totalitarnija nego što je ikada bila”, kaže Sokeel Park, iz organizacije Liberty in North Korea koja pomaže sjevernokorejskim bjeguncima. "To je razarajuća tragedija koja se odvija", kaže on.
Nedavno su se pojavili znakovi da bi se vlasti mogle spremati otvoriti granicu. Myong Suk i Chan Ho, koji žive uz granicu, kažu da je većina ljudi u njihovim gradovima sada cijepljena protiv covida - pretpostavljaju kineskim cjepivom - dok u Pjongjangu, Ji Yeon kaže da je dobar broj ljudi primio dva cjepiva.
Carinski podaci pokazuju da zemlja ponovno dopušta malo žitarica i brašna preko granice iz Kine, vjerojatno u pokušaju da ublaži nestašice i spriječi glad od koje se strahuje.
Ali, kada se Sjeverna Koreja konačno odluči ponovno otvoriti, malo je vjerojatno da će ljudima biti vraćene stare slobode, kaže Chad O’Carroll, koji vodi sjevernokorejsku platformu za praćenje NK Pro.
“Ovi sustavi kontrole koji su se pojavili tijekom pandemije vjerojatno će se zacementirati. To će nam otežati razumijevanje zemlje, a nažalost mnogo teže Sjevernokorejcima da razumiju što se događa izvan onoga što im je rečeno.”
Bizarne sesije
Postoje, međutim, naznake da režim neće izaći neozlijeđen iz teškoća koje je nanio svom narodu u posljednje tri godine.
Chan Ho kaže da tijekom tjedna ljudi ne razmišljaju puno o promjeni sustava. Toliko su usredotočeni na pronalaženje jednog obroka dnevno, jednostavno sretni što imaju hranu pred sobom. Ali kada dođe vikend, on, Myong Suk i Ji Yeon imaju vremena za razmišljanje.
Moraju sudjelovati na tjednom pregledu života, obveznom za svakog građanina. Ovdje priznaju svoje pogreške i neuspjehe, dok prijavljuju nedostatke svojih susjeda.
Sesije su osmišljene kako bi potaknule dobro ponašanje i iskorijenile disidente. Nikada to nisu mogli priznati u učionici, ali Chan Ho kaže da su ljudi prestali vjerovati propagandi na TV-u.
“Država nam govori da se gnijezdimo u majčinim grudima. Ali kakva bi to majka pogubila svoje dijete usred bijela dana zato što je pobjeglo u Kinu jer su gladovali?” pita se. “Prije covida, ljudi su pozitivno gledali na Kim Jong Una,” kaže Myong Suk, “ali sada su gotovo svi puni nezadovoljstva.”
Ji Yeon sjeća se kada se Kim Jong Un sastao s predsjednikom Trumpom 2018. kako bi pregovarali o odustajanju od nuklearnog oružja. Prisjeća se kako je bila ispunjena nadom i smijehom, misleći da bi možda uskoro mogla putovati u strane zemlje. Razgovori su propali i od tada je Kim Jong Un nastavio trošiti svoje ograničene financije na poboljšanje nuklearnog arsenala, odbacujući sve ponude diplomacije međunarodne zajednice. U 2022. izveo je rekordan broj testiranja projektila.
"Bili smo prevareni", kaže Ji Yeon. “Ovo zatvaranje granice vratilo je naše živote 20 godina unatrag. Osjećamo se silno izdano. Ljudi nikada nisu željeli ovaj beskrajni razvoj oružja, koji donosi poteškoće generaciji za generacijom,” jada se ona.
'Samo s ratom možemo preživjeti'
Chan Ho krivi međunarodnu zajednicu.
“SAD i UN djeluju polupametno”, kaže, postavljajući pitanje zašto još uvijek nude pregovore s Kim Jong Unom, kada je tako jasno da on neće odustati od svog oružja. Umjesto toga, građevinski radnik želi da SAD napadne njegovu zemlju. “Samo s ratom i rješavanjem cijelog vodstva možemo preživjeti. Okončajmo ovo na ovaj ili onaj način", kaže.
Myong Suk se slaže. “Da je bilo rata, ljudi bi okrenuli leđa našoj vladi”, kaže ona. "To je stvarnost."
Ali Ji Yeon se nada nečem jednostavnijem. Želi živjeti u društvu gdje ljudi ne gladuju, gdje su njeni susjedi živi i gdje ne moraju špijunirati jedni druge. Želi jesti tri obroka riže na dan.
Posljednji put kad je BBC razgovarao s njom, nije imala dovoljno da prehrani svoje dijete.
“Informacije koje ste prikupili nisu u potpunosti činjenične jer su izvedene iz izmišljenih svjedočanstava snaga protiv DPRK-a. DNRK je uvijek davala prednost interesima naroda, čak i u teškim vremenima i nepokolebljivo se zalaže za dobrobit naroda. Dobrobit ljudi naš je najvažniji prioritet, čak i usprkos kušnjama i izazovima", glasio je odgovor predstavnika veleposlanstva Sjeverne Koreje u Londonu BBC-ju…
