Mladi Sirijac Khaled, student engleske književnosti, do Beograda je putovao 10 dana. Njegov otac, ali i bolja budućnost čekaju ga u Austriji, a tamo namjerava doći preko Hrvatske.
"Sad idem na granicu s Hrvatskom, a nakon toga planiram uzeti vlak za Beč", kaže Khaled.
No tako ne putuje samo Khaled. I ostale izbjeglice iz Srbije idu tamo gdje voze autobusi. A oni voze isključivo prema Hrvatskoj.
"Autobusi idu svakih sat i pol, voze ih do Hrvatske, na granicu. Zatim idu do Francuske, Njemačke", kaže humanitarna djelatnica Lidija.
Takav način putovanja, ima posebnu cijenu i tarifu.
"Karta za autobus stoji od oko 60 eura pa naviše. To je posebna cijena za njih", kaže Lidija.
A svoj su put do sada već preskupo platili.
"Dvanaest smo dana proveli u šumi između Bugarske i Turske. Bilo je strašno. Gotovo su nam sve tamo uzeli lopovi i mafija", kaže Said iz Afganistana.
Beogradski kamp nije poput onoga u Opatovcu. Izbjeglice su samoinicijativno digle šatore u centru grada, a za hranu i higijenu snalaze se kako znaju. Taksisti ih također vode samo prema Hrvatskoj, a jedina prednost kampa je blizina autobusnog kolodvora.
Na autobusnom kolodvoru dijele se letci na kojima piše: "Slobodno se možete koristiti našim uslugama, ovaj autobus vozi za Hrvatsku, za Opatovac".
Srpski autoprijevoznici govore, karta je u samo jednom smjeru.
"Autobusi idu prema Tovarniku i poslije se preusmjeravaju prema Hrvatskoj i idu dalje", kaže autoprijevoznik Goran Samez, a na pitanje voze li prema Mađarskoj, odgovara "Ne, ne, ne".
Stoga je izbjeglicama, umjesto "junapot", pametnije naučiti reći "dobar dan".
