Ta 2014. godina za mene je bila godina prekretnice u poslovnom životu. U nedostatku angažmana u Hrvatskoj prihvatila sam poslovnu ponudu jedne afganistanske televizije. Riječ je bila o ONE TV, drugoj televiziji po gledanosti u zemlji. Budući da sam tamo bila pozvana na preporuku svog bivšeg šefa i Fremantlea, ponudu sam odmah prihvatila i već kroz 10-ak dana našla se u sasvim drugačijem svijetu. Ono što sam doživjela kročivši na aerodrom KAIA nadmašilo je sva moja očekivanja. U što sam se to upustila?
Producirati svjetski poznati format Got Talent u ratnoj zoni u kojoj je ples najstrože zabranjen (pa i kad talibani nisu na vlasti). Čak se koristi ista riječ za ples i sramotu. Jedini kojima je dozvoljeno plesati su paštunski svadbeni plesači. Iz tog razloga, ali i općenito zbog straha od sudjelovanja u ovakvim zapadnjačkim showovima, kolege s moje televizije nisu u godinu i pol dana uspjeli skupiti dovoljan broj točaka (talenata) da bi producirali taj show...
Prvi ispit za moj tim bila je produkcija showa namijenjenog emitiranju za vrijeme ramazana
Nakon dva tjedna straha, upoznavanja s novom sredinom, upoznavanja s našim tjelohraniteljima (bivšim vojnicima), koji su osiguravali brojne NGO-e, i nakon nekoliko crijevnih viroza koje su neizostavna 'dobrodošlica' za strance, primila sam se posla.
Prvi ispit za moj tim bila je produkcija showa namijenjenog emitiranju za vrijeme ramazana. Bilo je to svojevrsno natjecanje u recitiranju Kurana. Projekt je prošao dobro i moj tim se prebacio na posao zbog kojeg sam i došla. Afgans Got Talent.
U ponovnom pokušaju pronalaska talenata, dodatna otegotna okolnost bio je sam ramazan. Naime, u to vrijeme nitko iz mog tima (uključujući i mene) nije smio jesti ni piti do zalaska Sunca, iftara. Obilazak čitave zemlje u potrazi za talentima, na temperaturama iznad 40 stupnjeva, bez vode i pića, nije bio lak ni nama ni potencijalnim natjecateljima. S obzirom na sadašnju situaciju, usudit ću se napisati da su mi moji kolege kriomice donosili vodu i hranu poštujući moje potrebe i moju vjeru. Neki od njih znali su mi se i pridružiti. To su većinom bili mladi ljudi od 18 do 30 godina koji nisu radikalno usvojili pravila svoje vjere.
Unutar vojske i policije uvijek postoji netko tko će "prodati" informacije talibanima
Kad mi se tako za jednim ručkom pridružio moj najbliži suradnik i producent showa Wassi, upitala sam ga što bi njegov Bog sada rekao da ga vidi. A on mi je odgovorio: 'Danijela, moj Bog trenutačno ima puno pametnijeg posla u Siriji. I bio je u pravu. U to vrijeme nismo mogli ni naslutiti da će Wassijev Bog za sedam godina imati najvažniji posao…u Afganistanu.
Ukratko, talente smo pronašli. Obišli smo Kandahar, Jalalabad, Mazar i Kabul. Iz sigurnosnih razloga smijela sam prisustvovati samo audiciji u Kabulu i Mazaru. U nedostatku kazališta pronašli smo kinodvoranu u Kabulu i počeli smo s organizacijom snimanja. Neposredno pred početak saznala sam da bi nas trebala osiguravati afganistanska vojska i policija i iz tog razloga odbila sam potpisati budžet projekta. Inzistirala sam na stranom osiguranju jer je bilo poznato da unutar vojske i policije uvijek postoji netko tko će "prodati" informacije talibanima.
Talibani poslali prijetnju cijelom timu, na popisu je bilo i moje ime
Pet dana prije početka snimanja rečeno mi je da je stigla talibanska prijetnja cijelom timu i pojedinačno, imenom i prezimenom. Navodno su znali i za mene. Da stvar bude strašnija, naveli su i adrese stanovanja pripadnika mog tima te uputili prijetnje i njihovim obiteljima. Bilo je to vrijeme prvih demokratskih izbora u Afganistanu i sigurnosna je situacija bila vrlo zahtjevna.
Na preporuku Hrvata koji su tamo pazili na mene, na čemu sam im vječno zahvalna, napustila sam Kabul početkom studenog nakon šest mjeseci boravka.
Ubrzo nakon mene zemlju je napustila većina mog tima. To su sve bili mladi obrazovani dečki koji nisu bili oženjeni i nisu imali obitelj. 2015. g. u velikom migrantskom valu stigli su u Europu. Cilj su im bile sjeverne zemlje u kojima sad uspješno asimilirani žive i rade. Među njima bio je i Wassi, koji mi je poslao poruku na proputovanju kroz Zagreb. Wassi danas ima djevojku u Švedskoj, tamo studira i aktivno je uključen u politički život boreći se za prava migranata. Ostali su se smjestili u Njemačkoj, Norveškoj… a neki su završili i u SAD-u.
Ispred moje bivše firme eksplodirao je kamion pun eksploziva
No mnogi moji suradnici koji su imali obitelj, kao Wassijeva uža obitelj, ostali su u Kabulu i nastavili život na koji su navikli uz svakodnevne prijetnje i bombe zbog kojih su svoj grad i sami zvali Kaboom. Daljnjim povlačenjem Amerikanaca i NATO-a situacija je postajala sve opasnija, napadi sve žešći. U jednom trenutku ispred moje bivše firme, na vanjskom ulazu u NATO bazu, eksplodirao je kamion pun eksploziva. U napadu je poginulo oko 200 ljudi.
Bez obzira na opasnost silno sam se željela vratiti i snimiti dokumentarac o društvenoj neprihvatljivosti plesa, no moji bivši suradnici svaki su me put odgovarali. Situacija se iz dana u dan pogoršavala i nitko mi nije mogao garantirati sigurnost.
Dok ovo pišem, talibani s popisima ljudi idu od kuće do kuće
Posljednjih tjedan dana svjedočimo strašnim vijestima iz čitavog Afganistana, posebno iz Kabula. Vrlo nespretnim potezom Bidena i NATO-a Afganistan je pao u samo mjesec dana… za Kabul se nitko nije ni borio. Osim vojske po vodstvom Zapada, koja je 20 godina krojila pravila, obučavala vojsku i policiju, zemlju je napustio i predsjednik postavljen od strane tog istog Zapada.
Ljudi koji su mi pomagali šireći granice prihvatljivog u medijima u samo su nekoliko dana protjerani sa svojih radnih mjesta. Većina njih nije uspjela ni pokucati na vrata nekog veleposlanstva kako bi dobila vizu za odlazak iz zemlje. Situacija je toliko nespretno i nesretno odrađena da iz zemlje nisu izvučeni ni djelatnici raznih NGO-a, takozvani ex pati.
Moji prijatelji svjesni su da talibani neće održati obećanje o nekažnjavanju medijskih djelatnika
Nasreću, u samo nekoliko dana svi Hrvati, uz logističku podršku iz Hrvatske, uspjeli su pobjeći iz zemlje. Unazad tjedan dana moji afganistanski prijatelji i poznanici skrivaju se u kućama, svjesni da talibani neće održati obećanje o nekažnjavanju ljudi koji su radili u medijima. Dok ovo pišem, prema informacijama koje dobivam od svojih bivših kolega, talibani s popisima ljudi idu od kuće do kuće.
Svjesna svoje nemoći, zadnjih tjedan dana pokušavam skupiti što više informacija, prosljeđujem ih svojim kolegama koji se skrivaju i računaju na moju pomoć. Našem Ministarstvu vanjskih poslova uputila sam apel i molbu za izdavanje vize nekima od njih za koje mogu osobno garantirati. Radi se o četiri obitelji s troje ili više djece. Među njima su bivši šef tehnike, šef scenografskog odjela, šef grafičkog odjela i jedan politički novinar koji je s obitelji uspio doći do Indije s turističkom vizom. No on će početkom listopada zajedno s obitelji biti vraćen u Afganistan. Njegova sudbina u tom će trenutku biti zapečaćena.
Riječ je o mladim obrazovanim ljudima koji bi se lako uklopili u naše društvo
Budući da im hrvatska viza u Kabulu trenutačno ništa ne znači, svi oni moraju prvo doći do Pakistana ili Indije iz kojih bi onda teoretski mogli doći u Hrvatsku. Napominjem, riječ je o mladim obrazovanim ljudima koji bi se lako uklopili u naše društvo. Rok za napuštanje zemlje je 31. 8., dokad su Amerikanci potpisali da će povući sve svoje snage.
Zasad oni još drže samo aerodrom u Kabulu. Ispred aerodroma svakoga tko želi proći čeka talibanska vojska. Vrijeme istječe. Od našeg ministra vanjskih poslova stigla je izjava da će se iz zemlje izvuci 20 obitelji koje su pomagale našoj vojsci. Ja apeliram da se ta odluka proširi na svakoga tko ima osobnu garanciju Hrvata koji su dolje radili i na drugim poslovima, u drugim branšama.
Zamislite da svojom voljom, s čitavom familijom, djecom i bebama uletite u stampedo ljudi
Jutros sam dobila prvu dobru vijest u zadnjih tjedan dana. Moja asistentica je s mužem i dvoje djece uspjela dobiti američku vizu i proći pakao kabulskog aerodroma. Isti dan je na tom mjestu pregažena dvogodišnja djevojčica. Ukratko, to je odgovor onima koji se pitaju zašto na aerodrom dolaze samo muškarci. Zamislite da svojom voljom, s čitavom familijom, djecom i bebama uletite u stampedo ljudi koji znaju da im je ovo možda jedina šansa za život i slobodu. U najmanju ruku to je samoubilačka misija. Voljela bih kad biste poslušali njezinu poruku u videu koju mi je poslala nakon bijega.
Preda mnom su dani daljnje borbe za život mojih prijatelja i kolega. Ponestaje nam vremena. Kao članica NATO-a i Hrvatska je suodgovorna za ovaj kaos iako su naši vojnici napustili zemlju prije godinu i pol. Uz bezbroj poziva, mailova, poruka podrške, jedino čemu se mogu nadati je da Wassijev Bog trenutačno nema pametnijeg posla nego čuvati Afganistance od jedne od najsurovijih sila u povijesti. Inshallah.
Posebna zahvala dečkima koji su me dolje dočekali, čuvali i zbog kojih sam se sigurno vratila kući – Silvio Blažeković, Siniša Majdak, Alen Jurić i Tomo Novak.
