Oleksij Ananenko u hvaljenoj seriji HBO-a prikazan je kao jedan od trojice junaka zaslužnih što se nesreća u tamošnjoj nuklearki nije pretvorila u još veću katastrofu.
Ananenko danas živi u jednosobnom stanu u predgrađu Kijeva i tvrdi da nije heroj.
"Nisam se nikada tako osjećao. Radio sam svoj posao", kaže 59-godišnji inženjer koji je s dvojicom kolega sudjelovao u vrlo rizičnoj operaciji dreniranja vode ispod nuklearke kako bi se spriječila još jedna, mnogo razornija eksplozija.
VEZANE VIJESTI
- Gorbačov je gledao 'Černobil', ali ne do kraja: Tvrdi da su neke stvari 'obična fikcija', otkrio i koje
- Najopasnija tvar u Černobilu: 'slonovsko stopalo' i danas je sinonim za smrtnu kaznu
- Ovo je jedino dijete rođeno u blizini Černobila: 'Ona je Božji znak da se život vraća na ovo mjesto'
U jednom od najdramatičnijih trenutaka u cijeloj seriji, glumci koji igraju Ananenka i dvojicu kolega Valerija Bespalova i Borisa Baranova, lutaju poplavljenim podzemnim hodnicima u potrazi za ventilima koje je potrebno otvoriti kako bi se ispraznili spremnici za vodu smješteni tri metra ispod gorućeg reaktora.
Nuklearni stručnjaci strahovali su od druge eksplozije usijanog radioaktivnog goriva i njegove reakcije s golemom količinom vode u spremnicima.
Na ekranu, dužnosnici informiraju radnike kakva opasnost prijeti i trojica se dobrovoljno javljaju za akciju kako bi spriječili "smrt milijuna ljudi".
Istina je da se u stvarnosti strahovalo od druge eksplozije, ali se tada nije znalo kakve bi mogle biti posljedice.
Trojici inženjera, koji su u seriji prikazani kao dobrovoljci, u stvarnosti je naređeno da krenu u misiju. O rizicima im nije rečeno ništa.
"Dobio sam zapovijed da otiđem onamo, pa sam otišao", rekao je Ananenko, smeđook i smeđokos muškarac koji nimalo ne nalikuje plavokosome islandskom glumcu Baltasaru Brekiju Samperu koji ga utjelovljuje u seriji.
"Nije me bilo strah", rekao je.
Zaštićeni samo ronilačkom opremom i jednostavnim maskama za disanje, trojica muškaraca krenula su poplavljenim hodnicima ispod reaktora.
Koristeći se svjetiljkama, uspjeli su pronaći ventile i odvrnuti ih.
"Iste sekunde čuo sam zvuk vode koja otječe. To je bilo čudesno", kaže Ananenko.
Taj pothvat pogledao je i na malom ekranu.
"To nismo imali", kaže pokazujući na boce s kisikom. "I kretali smo se brže".
Premda je nosio dva dozimetra, Ananenko se ne sjeća podataka o količini radijacije.
"To znači da nije bila jako visoka".
Njegov kolega Baranov umro je 2005., ali je treći iz "samoubilačke misije" Bespalov živ i stanuje u istoj četvrti kao Ananenko.
Ananenko nije imao ozbiljnijih zdravstvenih problema i nastavio je raditi u nuklearnom sektoru do 2017. Tada je zbog teške prometne nesreće i ozbiljnih ozljeda koje je pretrpio morao u mirovinu.
Odlikovan je nizom sovjetskih i ukrajinskih odličja i sada živi od državne mirovine koja iznosi oko 2750 kuna.
