Sam projekt eksperimentiranja vodila su dva psihologa, James Mitchell i Bruce Jessen. Oni su kreirali protokole zatočenja i ispitivanja koje su zatim oni i drugi primjenjivali nad zatvorenicima na raznim 'crnim mjestima' koje je uspostavila CIA.
U odgovoru na senatski izvještaj, CIA je opravdala korištenje dvojca navodeći njihovo jedinstveno iskustvo u proučavanju učinaka mučenja na američke ratne zarobljenike, kao i njihovu znatiželju da li bi teorije o "naučenoj bespomoćnosti", nastale ne temelju proučavanja eksperimenata s psima, djelovale i na ljudima.
Kad teorija nije dovoljna
Kako bi provjerili te teorije, Mitchell i Jessen su nadgledali, kao i osobno sudjelovali u u radnjama čiji je cilj bio stvaranje osjećaja straha, oslabljenosti i bespomoćnosti. Njihova "teorija" nije sama po sebi dovodila do korisnih informacija, već joj je cilj bio stvoriti kod čovjeka stanje potpune podložnosti koje će omogućiti uzimanje obavještajnih podataka.
Mitchell, kao i ostali koji brane program mučenja, tvrdi da je osnovna pogreška u senatskom izvještaju to što ne dovodi u vezu sredstva (waterboarding, "rektalnu rehidraciju", mjeseci provedeni goli u potpunim mraku i izolaciji i slične metode koje bi trebale slomiti zarobljenika) i cilj - stvorenu podložnost, koja je navodno omogućila skupljanje brojnih obavještajnih podataka koji su spasili brojne američke živote (tvrdnja koja je detaljno i razložno pobijena u izvještaju).
Tortura je postala posve prihvatljiva
Teško je vjerovati da će ovaj izvještaj imati pretjeranog učinka jer je mučenje izgubilo stigmu kao moralno odbojno i kriminalno ponašanje, što je bilo vidljivo kada se više od polovice predsjedničkih kandidata Republikanske stranke obvezalo vratiti waterboarding.
Nitko nije proglašen odgovornim za mučenja, osim šačice sitnih riba. Umjesto toga zagarantirano je nekažnjavanje raznim faustovskim dogovorima, "zlatnim štitovima" koje je CIA dobivala od vladinih odvjetnika, ex post facto imunitetetom za ratne zločine koje je američki Kongres odobrio 2006. godine, tajnovitošću koja još i danas prati razne programe mučenja, kao i "gledajmo naprijed, ne unatrag" stav koji provodi predsjednik Obama.
Očito je da je mučenje postalo općeprihvaćeno među većinom Amerikanaca, barem pod uvijetom da je za dobru stvar. Možda bi, ako bi se naglasak stavio na eksperimentiranje na ljudima, moglo više učiniti na sprečavanju i kažnjavanju naredbodavaoca i počinitelja jer takva vrsta eksperimentiranja, srećom, još uvijek nema brojne branitelje i zagovornike.
