Demokracije napreduju više od autokracija kada je riječ o klimatskim akcijama, ali kampanje dezinvestiranja mogu izvršiti pritisak i na najneposlušnije političke vođe. Na prvi pogled, prošlojesenski klimatski samit u Glasgowu uvelike je bio sličan svojim prethodnicima, piše Bill McKibben za The Guardian.
Konferencijska dvorana veličine nosača zrakoplova bila je prepuna zaslona problematičnih stranaka (Saudijci, na primjer, s golemim paviljonom pozdravljali su napore u promicanju 'agende kružnog ugljičnog gospodarstva'). Eskadrile delegata su neprestano jurile na tajanstvene sjednice ("Prikazivanje postignuća TBTTP-a i inicijative GoP-a za zaštićena područja"), dok su se stvarni pregovori odvijali u nekoliko stražnjih prostorija. Ozbiljni prosvjednici su imali izvrsne poruke ("Pogrešna Amazonija gori").
Promjena političke klime
No, tvrdi McKibben, mnogo toga se ipak promijenilo od posljednjih velikih klimatskih rasprava u Parizu 2015. – i to ne samo zato što su razine ugljika i temperatura porasle još više. Istaknuo je da se najveći pomak dogodio u političkoj klimi.
Činilo se da se tijekom tih nekoliko godina svijet naglo udaljio od demokracije prema autokraciji te je u tom procesu dramatično ograničio našu sposobnost borbe protiv klimatske krize. Oligarsi mnogih vrsta zgrabili su vlast i koristili je za održavanje statusa quo; čitavo je okupljanje imalo karakteristike Potemkina, kao da su svi recitirali scenarij koji više ne odražava stvarnu politiku planeta.
Sada kada smo imali priliku promatrati kako Rusija naftom pokreće invaziju na Ukrajinu, malo je lakše vidjeti ovaj trend u visokom porastu– ali Vladimir Putin je daleko od jedinog slučaja. McKibben je naveo i druge primjere.
Rast autokracije diljem svijeta
Brazil je 2015. u Parizu predvodila Dilma Rousseff, iz Radničke stranke, koja je najvećim dijelom radila na ograničavanju krčenja šuma u Amazoni. Na neki način, zemlja bi mogla tvrditi da je učinila više od bilo koje druge na reduciranju klimatske štete, jednostavno usporavanjem rezanja.
Ali 2021. godine Jair Bolsonaro je bio na čelu vlade koja je ovlastila svakog velikog stočara i krivolovca mahagonija u zemlji. Da je ljudima stalo do klime, rekao je, mogli bi manje jesti i "kakati svaki drugi dan". A da im je stalo do demokracije, mogli bi… otići u zatvor. "Samo mi Bog može uzeti predsjednički mandat", objasnio je uoči ovogodišnjih izbora.
Indija, koja bi se mogla pokazati kao najvažnija država s obzirom na predviđeno povećanje potrošnje energije, svom ekvivalentu Greti Thunberg odbila je čak dati i vizu za prisutnost na sastanku. (Barem Disha Ravi više nije bio u zatvoru). U Rusiji i Kini se prije desetak godina moglo, iako uz određenu opasnost i oprez, održavati klimatske prosvjede i demonstracije, no ne pokušavajte to više raditi.
SAD ima duboke demokratske deficite koji već dugo proganjaju pregovore o klimi. Razlog zašto postoji sustav dobrovoljnih obećanja, a ne obvezujući globalni sporazum, jest taj što je svijet konačno shvatio da u američkom Senatu nikada neće biti 66 glasova za pravi sporazum.
Američki predsjednik Joe Biden je očekivao da će na pregovore doći s računom Build Back Better u stražnjem džepu, gurnuti ga na stol i započeti nadmetanje s Kinezima – ali drugi Joe, Manchin iz Zapadne Virginije, najveći pojedinačni primatelj novca od fosilnih goriva u DC-u, pobrinuo se da se to ne dogodi. Umjesto toga, Biden se pojavio praznih ruku i razgovori su propali.
Ljudi traže hitno djelovanje
I tako smo, piše McKibben, ostali razmišljati o svijetu čiji ljudi traže akciju u vezi s klimatskim promjenama, ali čiji sustavi to ne isporučuju. Godine 2021. Program UN-a za razvoj proveo je izvanrednu anketu diljem planeta – ispitivali su ljude putem mreža videoigara kako bi došli do ljudi za koje je manje vjerojatno da će odgovoriti na tradicionalna istraživanja. Čak i usred pandemije koronavirusa, 64% njih opisalo je klimatske promjene kao "globalnu hitnu situaciju" te da odlučno žele "širu klimatsku politiku koje nadilazi trenutno stanje". Kako je sažeo ravnatelj UNDP-a, Achim Steiner, "rezultati ankete jasno pokazuju da hitne klimatske mjere imaju široku podršku među ljudima diljem svijeta, bez obzira na nacionalnost, dob, spol i razinu obrazovanja".
Ironija je da su neki environmentalisti povremeno čeznuli za manje demokracije, a ne više. Zasigurno kad bismo samo imali moćnike na vlasti posvuda, oni bi mogli donijeti teške odluke i postaviti nas na pravi put - ne bismo se morali petljati s stalnim hirovima izbora, lobiranja i utjecaja.
Ali to je pogrešno iz barem jednog moralnog razloga - moćnici koji su sposobni odmah djelovati na klimatsku krizu također su sposobni odmah djelovati na bilo koji broj drugih stvari, kao što bi ljudi Xinjianga i Tibeta svjedočili da im je dopušteno razgovarati. Također je pogrešno zbog niza praktičnih razloga.
Ti praktični problemi počinju činjenicom da autokrati imaju svoje vlastite interese - Modi je vodio kampanju za svoju ulogu u vrhu najveće svjetske demokracije na korporativnom avionu Adani, najveće tvrtke za proizvodnju ugljena na potkontinentu. Nemojte ni na trenutak pretpostaviti da u Kini ne postoji lobi za fosilna goriva; trenutno je zauzet govoreći Xiju da gospodarski rast ovisi o više ugljena.
Ogromna količina neopravdane moći
Osim toga, autokrati su često izravni rezultat fosilnih goriva. Ključna stvar u vezi s naftom i plinom je da su koncentrirani na nekoliko točaka diljem svijeta, pa stoga ljudi koji žive na tim mjestima ili na neki drugi način kontroliraju ta mjesta na kraju imaju ogromne količine neopravdane i neodgovorne moći.
Boris Johnson je bio u Saudijskoj Arabiji dan nakon što je kralj odrubio glave 81 osobi koja mu se nije svidjela. Bi li itko obraćao i najmanju pažnju na saudijsku kraljevsku obitelj da ne posjeduje naftu? Ne. Ni braća Koch ne bi mogla dominirati američkom politikom na temelju svojih ideja – kada se David Koch kandidirao za Bijelu kuću na listi libertarijanaca 1980. nije dobio gotovo nijedan glas. Stoga su on i njegov brat Charles odlučili iskoristiti svoje dobitke kao najveći američki naftni i plinski baruni za kupnju GOP-a, a ostalo je (disfunkcionalna) politička povijest.
Najupečatljiviji primjer ovog fenomena, jedva da je potrebno spomenuti, je Vladimir Putin, čovjek čija moć gotovo u potpunosti počiva na proizvodnji stvari koje možete spaliti. Šezdeset posto prihoda od izvoza koji su opremili njegovu vojsku dolazilo je od nafte i plina, a sav politički utjecaj koji je desetljećima zastrašivao zapadnu Europu došao je zahvaljujući njegovim prstima na plinskom otvoru. On i njegov grozomorni rat proizvod su fosilnog goriva, a njegovi interesi za fosilna goriva učinili su mnogo da pokvare ostatak svijeta.
Vrijedi se prisjetiti da prvi državni tajnik Donalda Trumpa, Rex Tillerson, nosi Orden prijateljstva, koji mu je Putin osobno zakačio na rever u znak zahvalnosti za ogromna ulaganja koja je Tillersonova tvrtka (to bi bila Exxon) uložila u Arktik – regiju koja je otvorena njihovoj eksploataciji činjenicom da se otopio. I ovi se dečki drže zajedno: tako nije iznenađujuće da kada su Coca-Cola, Pepsi, Starbucks i Amazon prošli mjesec napustili Rusiju, Koch Industries je objavio da ostaje na mjestu. Obiteljski je posao ipak započeo gradnjom rafinerija za Staljina.
Potpora despotizmu
Drugi način da se to kaže je da ugljikovodici po svojoj prirodi teže potpori despotizma – oni su vrlo gusti u energiji i stoga su vrlo vrijedni; geografija i geologija znači da se njima može relativno lako kontrolirati. Postoji jedan cjevovod, jedan naftni terminal.
Dok su sunce i vjetar, u ovim terminima, mnogo bliži demokraciji: dostupni su posvuda, difuzni umjesto koncentrirani. "Ja ne mogu imati naftnu bušotinu u svom dvorištu jer, kao i u gotovo svim dvorištima, tamo nema nafte. Čak i da postoji naftna bušotina, morao bih prodati ono što sam ispumpao nekoj rafineriji, a budući da sam Amerikanac, to bi vjerojatno bilo Kochovom poduzeću. Ali mogu (i imam) imati solarnu ploču na svom krovu; moja supruga i ja vladamo vlastitom malom oligarhijom, izoliranom od tržišnih sila koje Putini i Kochovi mogu osloboditi i iskorištavati. Cijena energije koju isporučuje Sunce ove godine nije porasla, a neće rasti ni iduće godine", piše McKibben.
Općenito je pravilo da oni teritoriji s najzdravijim demokracijama ostvaruju najveći napredak u pogledu klimatskih promjena. Pogledajte po cijelom svijetu Island ili Kostariku, po Europi Finsku ili Španjolsku, u SAD-u Kaliforniju ili New York. Stoga je dio posla za klimatske aktiviste raditi za funkcionalne demokratske države, u kojima će zahtjevi ljudi za radnom budućnošću imati prioritet nad vlastitim interesima, ideologijom i osobnim feudima.
Ali s obzirom na vremenska ograničenja koja fizika nameće – potrebu za brzim djelovanjem posvuda – to ne može biti cijela strategija. Zapravo, aktivisti su vjerojatno bili previše usredotočeni na politiku kao izvor promjene i nisu posvećivali dovoljno pažnje drugom centru moći u našoj civilizaciji: novcu. Kad bi se na neki način mogli uvjeriti ili natjerati svjetski financijski divovi da se promijene, to bi također donijelo brz napredak. Možda i brži, budući da je brzina više obilježje burzi nego parlamenata.
Koje su dobre vijesti?
I ovdje vijesti postaju malo bolje. McKibben kao primjer navodi SAD. Politička moć je zaustavljena u najcrvenijim, najkorumpiranijim dijelovima Amerike. Senatori koji predstavljaju relativnu šačicu ljudi u rijetko naseljenim zapadnim državama gotovo svi su na platnom spisku velikih naftnih kompanija. No, novac se prikupio u plavim dijelovima zemlje - okruzi u kojima ljudi glasaju za Bidena čine 70% gospodarstva zemlje.
To je jedan od razloga zašto su neki toliko radili na kampanjama kao što je prodaja fosilnih goriva – izvojevali su velike pobjede s njujorškim mirovinskim fondovima i s ogromnim kalifornijskim sveučilišnim sustavom, te su tako izvršili pravi pritisak na veliku naftu. Sada rade isto s ogromnim bankama koje su financijski spas industrije. McKibben kaže da su svjesni da možda nikada neće pobijediti Montanu ili Mississippi, pa je bolje da imaju neka rješenja koja ne ovise o tome.
Ista stvar vrijedi i globalno. Možda neće moći zagovarati svoje stavove u Pekingu ili Moskvi ili, sve više, u Delhiju. Dakle, barem za ove svrhe, korisno je da najveće "posude novca" ostanu na Manhattanu, u Londonu, u Frankfurtu i Tokiju. To su mjesta na kojima još uvijek mogu napraviti buku koja se može čuti. Vlade imaju tendenciju favorizirati ljude koji su već stekli svoje bogatstvo, industrije koje su već u usponu: to je onaj tko dolazi s blokovima zaposlenika koji glasaju, i to je onaj koji si može priuštiti mito. Ali investitori zanima tko će sljedeći zaraditi. Zato Tesla vrijedi daleko više od General Motorsa na burzi, ako ne i u dvoranama Kongresa.
Štoviše, ako McKibben tvrdi da ako mogu uvjeriti svijet novca da djeluje, on to može učiniti brzo. Zbog toga su neki od njih smatrali vrijednim pokrenuti sve veće kampanje protiv ovih financijskih institucija. Svijet novca barem je jednako neuravnotežen i nepravedan kao i svijet političke moći – ali na načine koji bi zagovornicima klime mogli malo olakšati napredak.
Ukrajinci se bore za više nego što znaju
Putinov groteskni rat mogao bi biti mjesto gdje se neke od ovih niti spajaju. Ističe načine na koje fosilna goriva izgrađuju autokraciju i moć koju kontrola oskudnih zaliha daje autokratima. Također nam je pokazalo moć financijskih sustava da izvrše pritisak na najpokornije političke vođe: Rusiju sustavno i učinkovito kažnjavaju bankari i korporacije, iako smo mogli učiniti mnogo više. Šok rata mogao bi također ojačati odlučnost i jedinstvo preostalih svjetskih demokracija i možda – možemo se nadati – umanjiti privlačnost budućih despota poput Donalda Trumpa.
Ali predstoje godine, a ne desetljeća, da klimatsku krizu stavimo pod neku vrstu kontrole. Nećemo imati više ovakvih trenutaka. Hrabri ljudi Ukrajine možda se bore za više nego što mogu znati, piše McKibben.
Sitauciju s ratom u Ukrajini možete pratiti iz minute u minutu OVDJE.
