Mnogi zapadni kreatori politike i analitičari sanjaju da bi rat u Ukrajini mogao završiti ne samo pobjedom Ukrajine, nego se i nadaju da će Putinov režim doživjeti istu sudbinu kao Sovjetski Savez - kolaps, piše za Foreign Affairs Vladislav Zubok, profesor međunarodne povijesti na londonskoj školi ekonomije i autor knjige "Pad Sovjetskog saveza".
Čini se da je to prikrivena motivacija za oštre sankcije nametnute Rusiji. Rat će, prema toj logici, oslabiti javnu potporu Kremlju kako ljudski gubici budu rasli, a sankcije uništavale rusko gospodarstvo. Odsječeni od pristupa zapadnjačkoj robi, tržištima i kulturi, ruske elite i obični građani zasitit će se Vladimira Putina, a možda i izaći na ulice tražeći bolju budućnost. Naposljetku, Putin i njegov režim mogu biti zbačeni ili državnim udarom ili valom masovnih prosvjeda, piše Zubok u svojoj analizi.
Pouke iz raspada Sovjetskog saveza
No, naglašava on, to razmišljanje temelji se na pogrešnom čitanju povijesti. Sovjetski Savez se nije raspao zbog razloga na koje zapadnjaci vole ukazivati: sramotnom porazu u Afganistanu, vojnom pritisku SAD-a i Europe, nacionalističkim napetostima u njezinim republikama i umilnom pjevu demokracije. U stvarnosti, do samouništenja Sovjetskog Saveza dovela je pogrešna ekonomska politika i niz političkih pogrešaka Mihaila Gorbačova. A Putin je mnogo naučio iz sovjetskog kolapsa, uspjevši izbjeći financijski kaos kakav je presudio sovjetskoj državi, unatoč intenzivnim sankcijama s kojima je Rusija suočena.
Rusija danas ima posve drugačiju kombinaciju otpornosti i ranjivosti od one koja je obilježila pozno doba Sovjetskog Saveza. To je važno znati, ističe Zubok, jer Zapad treba izbjeći projiciranje svojih pogrešnih predodžbi o sovjetskom kolapsu na današnju Rusiju.
Putinov režim je stabilniji nego što je bio Gorbačovljev, ali ako Zapad uspije ostati ujedinjen, možda će moći polako potkopavati moć ruskog predsjednika. Putin je jako pogriješio invazijom na Ukrajinu jer je razotkrio ranjivost svoga režima – gospodarstvo koje je mnogo više ovisno o zapadnim ekonomijama nego što je to bio Sovjetski savez te politički sustav kojem nedostaju alati za političku i vojnu mobilizaciju kakvima je raspolagao komunistički režim. Ako se rat nastavi, Rusija će postati manje moćan međunarodni akter. Dugotrajna invazija može čak dovesti do vrste kaosa koji je srušio Sovjetski Savez, ali zapadni čelnici ne trebaju se nadati tako brzoj pobjedi. Morat će se nositi s autoritarnom Rusijom i u doglednoj budućnosti, koliko god ona bila oslabljena.
Gorbačov nije uspio, bio je dobronamjeran
Sovjetski Savez se nikada nije mogao uspješno vojno ili tehnološki natjecati sa SAD-om i njegovim saveznicima. Sovjetski čelnici su radili sizifovski kako bi sustigli Zapad, ali njihova je zemlja uvijek zaostajala. Na bojnom polju ideja i slika, sloboda i prosperitet Zapada ubrzali su nestanak komunističke ideologije, jer su mlađe sovjetske elite izgubile vjeru u komunizam i stekle veliki interes za stranu robu, putovanja i zapadnu popularnu kulturu.
Gorbačov i drugi reformatori zaorali su brazdu delegirajući veće političke i ekonomske ovlasti na 15 republika koje su činile Sovjetski Savez. Uklonio je Komunističku partiju s vlasti i odobrio izbore u svakoj od republika. Gorbačovljev dizajn bio je dobronamjeran, ali je povećao gospodarski kaos i financijsku destabilizaciju. U međuvremenu se sovjetska vladajuća klasa raspala na etničke klanove: komunističke elite u raznim republikama – Kazahstanu, Litvi, Ukrajini i drugima – počeli su se više identificirati sa svojim nacijama, nego s imperijalnim središtem. Početkom devedesetih deseci milijuna Rusa, na čelu s Borisom Jeljcinom, srušili su sovjetsku državu. Bila je to šarolika skupina koja je uključivala liberalno nastrojene intelektualce iz Moskve, provincijske aparatčike, pa čak i KGB-ove časnike. Ujedinilo ih je odbacivanje Gorbačova i njegovog neuspjelog upravljanja.
Uslijedilo je samouništenje struktura moći Sovjetskog Saveza. Jeljcin je gurnuo Gorbačova u stranu, zabranio Komunističku partiju i djelovao kao suvereni vladar. A 8. prosinca 1991. Jeljcin i čelnici Bjelorusije i Ukrajine objavili su da je Sovjetski Savez "prestao postojati kao subjekt međunarodnog prava i geopolitičke stvarnosti".
Sovjetski Savez 'živi' i nakon raspada
Ali bez Jeljcinove deklaracije, Sovjetski Savez bi mogao nastaviti. Čak i nakon što je formalno prestalo postojati, carstvo je godinama nastavilo živjeti kao zajednička zona bez granica i carina, a nakon referenduma o nacionalnoj neovisnosti, praćenih proslavom novostečene slobode, desecima milijuna bivših sovjetskih građana izvan Rusije trebala su desetljeća da razviju postimperijalne identitete, da misle i djeluju kao građani Bjelorusije, Ukrajine i drugih novih država. U tom smislu, Sovjetski Savez se pokazao više otpornim nego krhkim.
Putin je duboko upoznat s time. On je svojedobno izjavio da je “raspad Sovjetskog Saveza najveća geopolitička katastrofa” 20. stoljeća, te je strukturirao svoj režim kako bi izbjegao istu sudbinu. Prepoznao je da su Marx i Lenjin pogriješili u ekonomiji i energično je radio na tome da shvati kako bi Rusija mogla preživjeti i napredovati u globalnom kapitalizmu. Doveo je sposobne ekonomiste i među prioritete stavio makroekonomsku stabilnost i uravnotežen proračun. Tijekom prvog desetljeća njegove vladavine, rastuće cijene nafte punile su rusku blagajnu, a Putin je brzo završio s otplatom duga od 130 milijardi dolara koji je Rusija dugovala zapadnim bankama. Buduće dugove sveo je na minimum, a njegova vlada počela je gomilati rezerve u stranoj valuti i zlatu.
Nakon što je 2014. godine anektirao Krim, SAD su uvele sankcije ruskoj nafti i drugim industrijama, a cijene nafte su pale jednako kao i za vrijeme Gorbačova. No ruska vlada je vješto reagirala. Pod vodstvom predsjednice Središnje banke Elvire Nabiuljine i ministra financija Antona Siluanova, vlada je dopustila devalvaciju rublje, vraćajući makroekonomsku stabilnost. Nakon kratkog pada, rusko gospodarstvo se oporavilo. Čak i tijekom pandemije COVID-19, zemlja je zadržala strogu fiskalnu disciplinu. Dok su zapadne države tiskale trilijune dolara za subvencioniranje svojih gospodarstava, Rusija je povećala svoj proračunski višak. Do 2022. Putinova je država akumulirala više od 600 milijardi dolara financijskih rezervi, što je jedna od najvećih zaliha na svijetu.
Da je Gorbačov imao Putinove stručnjake...
Ali za Putina, glavna svrha ove zdrave financijske politike nije bila zaslužiti međunarodne pohvale ili čak pomoći običnim Rusima da zadrže svoju ušteđevinu. Poanta je bila ojačati njegovu moć. Putin je iskoristio akumulirane rezerve da obnovi tetive autoritarne države izgradnjom sigurnosnih službi, širenjem ruske vojne industrije i industrije naoružanja i otplatom čečenskog čelnika Ramzana Kadirova i njegove paravojske – još jednog stupa diktature Kremlja.
Kada je odlučio napasti Ukrajinu, vjerovao je da će velike ruske rezerve omogućiti zemlji da prebrodi sve sankcije. Ali financijski odgovor Zapada bio je daleko oštriji nego što je očekivao. Čak su i gorljivi antiruski jastrebovi na Zapadu bili iznenađeni. Zapad i njegovi saveznici odsjekli su brojne velike ruske banke od SWIFT-a, međunarodne klirinške mreže plaćanja, i zamrznuli 400 milijardi dolara u ruskim međunarodnim rezervama koje su fizički bile pohranjene u zemljama G-7. Washington i njegovi saveznici također su blokirali niz proizvodnih tvrtki da rade s ruskom vladom ili ruskim poduzećima. Preko 700 zapadnih proizvodnih i maloprodajnih korporacija napustilo je Rusiju samostalno, posramljeni javnim mnijenjem u svojim matičnim zemljama. Velike međunarodne transportne i financijske tvrtke i posrednici prestali su raditi s tvrtkama povezanim s Moskvom. Takvo odvajanje svijet nije vidio od blokada Njemačke i Japana tijekom Drugog svjetskog rata.
Na Zapadu su te akcije dočekane s euforijom. Stručnjaci su izjavili da će ruska valuta propasti i da će doći do širokih prosvjeda. Neki su čak nagađali da bi Putin mogao biti svrgnut. Ali nijedan od tih scenarija nije se ostvario. Nabiuljina i Siluanov brzo su djelovali kako bi spasili rublju. Suspendirana je slobodna konvertibilnost valute i određeno je da se 80 posto prihoda od nafte koje ruske tvrtke i drugi izvoznici (uključujući prihod ostvaren u dolarima) mora prodati središnjoj banci. Ruskim građanima je zabranjeno da šalju više od 10.000 dolara u inozemstvo mjesečno. Ruska valuta se na kraju vratila na razine prije invazije. Da je Gorbačov imao na raspolaganju takve stručnjake, Sovjetski Savez bi možda preživio.
Mihail Gorbačov i Vladimir Putin 2004. godine
Kratkoročno, sankcije neće nauditi Rusiji
U međuvremenu, ruski poduzetnici uče kako se prilagoditi svojoj novoj stvarnosti. Mnoga ulazna vrata međunarodnoj ekonomiji su zatvorena, ali ruski poslovni ljudi znaju koristiti "stražnja vrata" kako bi pronašli ono što im treba. Ruska poduzeća također još uvijek uživaju legalan pristup brojnim velikim ekonomijama, uključujući Kinu i Indiju, koje su i dalje spremne poslovati s Rusijom. Ukratko, malo je vjerojatno da će oštre sankcije Zapada kratkoročno ubiti rublju i natjerati Kremlj na popust.
Zapadne sankcije možda neće promijeniti politiku Moskve, ali nepogrešivo nanose štetu dijelovima ruskog stanovništva: pogotovo eliti i urbanoj srednjoj klasi. Vlade, sveučilišta i druge institucije diljem svijeta otkazale su tisuće znanstvenih projekata s ruskim istraživačima, a usluge koje su bile utkane u živote mnogih Rusa – od Facebooka preko Netflixa do Zooma – odjednom su nedostupne. Rusi ne mogu nadograditi svoje MacBook ili iPhone. Postalo im je iznimno teško dobiti vize za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo ili Europsku uniju, a čak i ako uspiju, nema izravnih letova ili vlakova koji ih tamo mogu odvesti. Više ne mogu koristiti svoje kreditne kartice u inozemstvu niti plaćati stranu robu i usluge. Kozmopolitim u Rusiji poprilično je otežan život.
Na prvi pogled, sve to bi moglo izgledati loše za Putina. Tijekom sovjetske političke krize 1990–1991., pripadnici srednjeg i višeg sloja odigrali su veliku ulogu. Stotine tisuća obrazovanih Sovjeta okupilo se na glavnim trgovima Moskve i Sankt Peterburga tražeći promjene. Nova ruska elita koja je prihvatila nacionalizam i suprotstavila se sovjetskoj staroj gardi, dobila je vlast nakon izbora održanih 1990. godine. Radnici znanja i inteligencija u zemlji udružili su se s ovom novom elitom kako bi pomogli u rušenju carstva. Ali Gorbačov je tolerirao, i vjerojatno poticao, takav politički aktivizam. Toga kod Putina nema. Za razliku od Gorbačova, on je radio na tome da spriječi Ruse da se pojave kao vjerodostojne prijetnje. Kao ogledna vježba bio je trovanje oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog u kolovozu 2020., a zatim i njegovo uhićenje godinu dana kasnije. Ne čudi stoga što nije bilo demonstracija protiv rata u razmjerima koje je Gorbačov dopuštao.
'Četiri Rusije'
Poput mnogih drugih autoritarnih vođa, ruski predsjednik je također naučio iskoristiti ekonomsku nejednakost kako bi uspostavio čvrstu bazu potpore, oslanjajući se na razlike između onoga što ruska znanstvenica Natalija Zubarevič naziva "četiri Rusije". Prvu Rusiju čine urbani stanovnici velikih gradova, od kojih mnogi rade u postindustrijskoj ekonomiji i kulturno su povezani sa Zapadom. Oni su izvor najvećeg otpora Putinu, a i ranije su organizirali prosvjede protiv predsjednika. Ali oni čine tek jednu petinu stanovništva, prema Zubarevičevoj procjeni. Ostale tri Rusije su stanovnici siromašnijih industrijskih gradova, koji su nostalgični za sovjetskom prošlošću; ljudi koji žive u ruralnim gradovima u propadanju; i multietnički ne-Rusi na Sjevernom Kavkazu (uključujući Čečeniju) i južnom Sibiru. Stanovnici te tri Rusije velikom većinom podržavaju Putina jer ovise o državnim subvencijama i zato što se pridržavaju tradicionalnih vrijednosti kada je riječ o hijerarhiji, vjeri i svjetonazoru – vrstama kulturnih pozicija koje je Putin zastupao u imperijalističkom i nacionalističkom Kremlju.
Putinu, dakle, uopće ne treba masovna represija da bi se zadržao na vlasti. Prepoznajući besmislenost suprotstavljanja državi, mnogi pripadnici one "prve Rusije" kojima je dosta Putina jednostavno bježe iz zemlje, i to je razvoj događaja koji Putin otvoreno podržava. On je njihov odlazak proglasio “prirodnim i nužnim samopročišćenjem [ruskog] društva” od prozapadne “pete kolone”. Dosadašnja invazija nije nimalo nagrizla podršku koju Putin uživa u ostale tri Rusije. Većina pripadnika tih skupina ne osjeća se povezanim s globalnom ekonomijom, pa ih stoga i ne smeta izopćenje Rusije od Zapada sankcijama i zabranama. Kako bi održao podršku tih skupina, Putin može nastaviti subvencionirati neke regije i uliti milijarde u infrastrukturne i građevinske projekte u njima. Također se može pozvati na njihove konzervativne i nostalgične osjećaje - nešto što Gorbačov nikada ne bi mogao učiniti.
Dugoročno, sankcije će dotući Rusiju
Ništa od ovoga ne sluti dobro zapadnjacima koji priželjkuju pad Putinovog režima ili Ukrajincima koji se bore da poraze ruski vojni stroj. No, to ne znači da akcije Zapada neće imati utjecaja na budućnost zemlje. Postoji konsenzus među zapadnim i pametnim ruskim ekonomistima da će, dugoročno gledano, sankcije uzrokovati smanjenje ruskog gospodarstva kako budu rasli poremećaji u lancima opskrbe. Prijevozna i komunikacijska industrija zemlje posebno su ranjive. Ruski putnički zrakoplovi, najbrži vlakovi i većina njezinih automobila proizvedeni su na Zapadu, a sada su odsječeni od tvrtki koje ih mogu servisirati i održavati. Čak i službene vladine statistike pokazuju da je proizvodnja novih automobila u Rusiji naglo pala — barem djelomice stoga što su ruske tvornice odsječene od dijelova strane proizvodnje. Ruski vojno-industrijski kompleks za sada nastavlja raditi nesmetano, ali će se i on na kraju suočiti s istim problemima. U prošlosti su zapadne tvrtke nastavile opskrbljivati ruske proizvođače oružja, čak i nakon što je Rusija pripojila Krim. Sada iz etičkih razloga to više ne čine.
Ruski energetski sektor uglavnom je izbjegao sankcije, a kako cijene rastu, zarađuje na izvozu čak i više nego prije rata. No, na kraju će se i proizvodnja energije pogoršati, a energetski sektor će također trebati rezervne dijelove i tehnološke nadogradnje koje samo Zapad može ponuditi. Ruske vlasti priznale su da je proizvodnja nafte u toj zemlji u ožujku pala za 7,5 posto i da bi se mogla spustiti na razine koje nisu viđene od 2003. godine. Prodaja energije vjerojatno će također postati problem, pogotovo ako se EU uspije odviknuti od ruske nafte i plina, piše Zubok u Foreign Affairsu.
Ni talentirani ekonomisti neće moći ništa
Ako Zapad ozbiljno želi zaustaviti Putina, morat će zadržati pritisak. Što duže sankcije traju i što budu oštrije, to će drugi akteri u globalnoj ekonomiji više primjenjivati i internalizirati zapadni antiruski ekonomski režim. Države i tvrtke izvan Zapada bit će sve zabrinutije zbog sekundarnih sankcija. Neke od tvrtki mogu se čak brinuti za svoju reputaciju. Kineski telekomunikacijski div Huawei već je suspendirao nove ugovore s Rusijom. Indijske tvrtke koje su naznačile spremnost da kupuju rusku naftu uz popust od 30 posto sada su pod jakim pritiskom da odustanu. Ako se režim sankcija održi, Zapad bi mogao uspjeti potkopati Putinov sustav. Moskovski talentirani ekonomisti na kraju će postati nesposobni zaštititi zemlju od razornih makroekonomskih utjecaja. Čak i uz trilijune dolara ulaganja u infrastrukturne projekte ili druge poticajne mjere, ruska država neće moći prevladati efekte isključenosti jer trošak tih projekata, posebice s popratnom korupcijom, raste. Bez stranog znanja, učinkovitost proizvodnje ruske robe i njezina kvaliteta vratit će se tamo gdje su bili početkom 1990-ih. I one "tri Rusije" tada će akutno osjetiti rastuću slabost i izolaciju svoje zemlje na način koji sada ne osjećaju.
Dugoročno, moguće je zamisliti da ovo ozbiljno slabi rusku državu. Separatizam bi mogao porasti ili se vratiti u neke regije, poput Čečenije, ako Kremlj prestane plaćati račune njihovih stanovnika. Napetosti će općenito rasti između Moskve – gdje se skuplja novac – i industrijskih gradova i regija koje ovise o uvozu i izvozu. To će se najvjerojatnije dogoditi u istočnom Sibiru i središnjoj Volgi, regijama koje proizvode naftu i koje će biti prisiljene davati sve veće udjele u sve manjem profitu.
Ako se i okrenu protiv rata, Rusi neće rušiti režim
Ipak, čak ni mnogo slabijoj Rusiji nije suđeno da pretrpi raspad u stilu Sovjetskog Saveza. Nacionalni separatizam nije ni približno tolika prijetnja današnjoj Rusiji, gdje se otprilike 80 posto građana zemlje smatra etničkim Rusima, kao što je to onomad bio slučaj. Moskovske snažne represivne institucije također bi mogle osigurati da Rusija ne doživi promjenu režima, ili barem ne istu vrstu promjene režima koja se dogodila 1991. A Rusi, čak i ako se okrenu protiv rata, vjerojatno ne bi ponovno krenuli rušiti vlastitu državu.
Zapad bi ipak trebao ostati na tom putu. Sankcije će postupno iscrpiti ratni stroj Rusije, a time i borbenu sposobnost zemlje. Suočavajući se sa sve većim neuspjesima na bojnom polju, Kremlj bi mogao pristati na neugodno primirje. Ali i Zapad mora ostati realan. Samo tvrdokorni mogu vjerovati da 1991. nije bilo alternative sovjetskom kolapsu. Zapravo, mnogo logičniji put za sovjetsku državu bio bi nastavak autoritarnosti u kombinaciji s radikalnom liberalizacijom tržišta i prosperitetom za odabrane skupine – slično putu kojim je krenula Kina. Ni Zapad ne bi trebao računati na kolaps Rusije. Proći će još neko vrijeme u kojem će Ukrajina i Zapad morati koegzistirati s oslabljenom i poniženom, ali još uvijek autokratskom ruskom državom - napisao je Vladislav Zubok u opširnoj analizi za Foreign Affairs.
