"Kad sam u susretu Kupa UEFA-e protiv Širokog Brijega u Baselu ulazio u igru u drugom poluvremenu, nekoliko tisuća navijača gostujuće momčadi klicalo je: 'Ubij, ubij Srbina!' Bilo je pomalo čudno to doživjeti na stadionu na kojem sam proveo devet godina i koji sam svim srcem smatrao svojim.
Poslije utakmice, svita novinara, među kojima i par 'naših', tražila je od mene da prokomentiram taj detalj. Bilo je previše lako i nimalo viteški reći da su sve to hrvatski ekstremisti koji, eto, po tko zna koji put pokazuju svoju pravu narav. Umjesto tog tradicionalnog, 'balkanskog' refleksa, koji je danas medijski i huškačko-forumaški sveprisutan, rekao sam da su to isto moji, u ovom slučaju ne toliko zbog toga što sam odrastao u jugoslavenskom duhu, nego zbog toga što nisam htio nikome 'vani' dati povod za priču o balkanskim plemenima i barbarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima.
Kad kao klinac sanjaš o igranju za nacionalni tim, čistom dušom i naivnim dječačkim patriotizmom, ne možeš pretpostaviti kako sve to uistinu izgleda. Ne slutiš da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se stadioni i arene pretvaraju u tvornice šovinizma, nasilja i mržnje. Dok sam igrao, bio sam u priči u kojoj se sportski patriotizam identificirao s nacionalnim populizmom i pravoslavnom običajnošću, koji su meni više nalikovali na poganske rituale", piše Le Monde Diplomatique.
"Bio sam svjedok tragikomičnog iskazivanja neurotičnog kvazipatriotizma i vjere, ljubljenja križeva prije izlaska na teren, konstantnog križanja, molitvi za pobjedu i pogleda u nebo, salutiranja prepoznatljivim nacionalističkim pozdravima, kako na samom terenu među igračima, tako i na tribinama. U takvim situacijama postaje vidljivo da se igrači ponašaju udvornički i populistički, uglavnom želeći utoliti opsesivan strah da ne budu proglašeni nepatriotima.
Prije odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, srpska reprezentacija posjetila je hram Svetog Save u Beogradu. Polako se ustaljuje običaj da mnoge ekipe prije početka sezone ili prije odlaska na veliko natjecanje traže naklonost Boga na putu do uspjeha, što nije karakteristično samo za balkansko podneblje, nego za sva mjesta na kojima religija ima narodnjački karakter i čini snažan element nacionalne svijesti.
Izbornik hrvatske reprezentacije prije utakmice protiv Srbije moli se za snagu u predstojećem susretu i svoju molitvu postavlja na društvene mreže, vjerojatno da bi dokazao svoj patriotizam. Na tribinama također dominira religijsko-nacionalna ikonografija i skandiranje. Svećenici ne žele progovoriti o toj vrsti bogohuljenja i 'uzimanja uzalud imena Gospodinovog', i sve dok uživaju naklonost tih grupa i široke populacije koja se drži daleko od progresivnih ideja, bit će im oprošteni smrtni grijesi i posezanje za 'lažnim idolima'.
Evangelizacija sportskih priredbi, kao što je to katolički kler poticao nedavno u Poljskoj, i koketiranje svećenika sa sportom, prije svega je vrhunska blasfemija, jer je sport kao takav ustvari fetišizacija uspjeha, medalja i pehara, gdje dominiraju poganski rituali i idolopoklonstvo. Međutim, pored kriminalaca i novopečenih biznismena, sportaši su najveći ktitori crkve i zbog toga je organiziran sustav indulgencija, zastupljen gotovo više nego u srednjem vijeku. Religijsko licemjerje pomiješano s praznovjerjem i neurotičnim kvazivjerskim ritualima susretao sam kod svojih kolega svih mogućih vjera, nevezano za zemlju u kojoj sam igrao.
Nacionalizam je gotovo po pravilu u prirodnoj simbiozi s crkvom i to u tranzicijskim procesima postaje okosnica stvaranja reakcionarne društvene klime i politike. To nije fenomen vidljiv samo unutar vjerskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, nego globalno – svećenici su redom postali politički komesari desnice i najnazadnijeg konzervatizma. Kao što su sportaši i navijači privrženi banalizirajućem iskustvu nacionalizma, na isti način su bliski narodnjačkoj religioznosti i bigoteriji, gdje demonstriraju nepoznavanje najosnovnijeg katekizma, dok je meni sve to bila potvrda prijašnje intuicije da je dublja vjera ateista nego pomodnog i folklornog vjernika.
Huškački mentalitet nerijetko prati ostrašćena masovna događanja, a ovdje je pojačan medijima, navijačima, pa i političarima, koji su uvijek bliski toj vrsti patosa, dok se iracionalni patriotizam posljednjih desetljeća pokazao kao tragična nit politike između jugoslavenskih naroda. Iako su te stvari, nažalost, postale uobičajene i s vremenom se, što je još tragičnije, stvara određeni imunitet prema njima, najviše me potreslo kolektivno bezumlje navijača na utakmici Srbije i Crne Gore protiv Bosne u Beogradu. Tada je veliki dio navijača na stadionu uzvikivao notornu parolu: 'Nož, žica, Srebrenica', nešto čemu u tim razmjerima još nisam svjedočio. Ova vrsta fašizma osjeća se, nažalost, na velikoj većini sportskih događaja, naročito kad nastupaju reprezentacije i klubovi iz bivše zemlje", piše Le Monde Diplomatique.
Na temelju iskustva s igračima iz bivše Jugoslavije, shvatio sam da klerikalizacija i podržavljenje sporta nisu samo srpski fenomen. Hrvatski su sportaši još više nego srpski prigrlili kleronacionalizam. Dobar dio njih svrstao se uz desnicu HDZ-a, za koju su postali najobičnije političke reklamne figure. To se dešava kad se stvori takva klima da se ne može biti patriot ako nisi uz izrazito nacionalistički program i ideologiju, tako da aklamacija hrvatskih nogometaša i rukometaša desnici naposljetku izgleda kao prirodan čin. U Hrvatskoj je nezaobilazan dio kolektivne sportske ikonografije i euforije i famozni Marko Perković Thompson sa svojim neofašističkim nastupom, koji upotpunjuju sami navijači na tribinama fašističkim salutiranjem. Ono što je pritom neugodan presedan u regiji je da ovo ponašanje nije samo tolerirano od hrvatskog nogometnog vrha i izbornika, nego i direktno s njihove strane poticano.
Profesionalni sport kao zrcalo anomalija društva
U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reproducira nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti, i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, tvorničkih dvorišta i studentskih domova. Sport stoji tu zajedno sa svim drugim oblicima kolektiviteta i masovnim događajima u kojima sve otuđeniji građanin dobiva snagu u kolektivnom ushićenju. Stadioni i arene time se pretvaraju se u inkubatore nacionalizma i šovinizma, a potomci osiromašene radničke i srednje klase u klasičan lumpenproletarijat. Klupska, regionalna, nacionalistička svijest je lažna svijest, koja sprečava razvoj autentične klasne svijesti. Nacionalna ili klupska zastava zamjenjuje zastave i parole o društvenoj pravdi, a baklja zamjenjuje molotovljev koktel.
Sport kao takav u sebi već nosi natjecateljsku notu brutalnosti i gladijatorstva, koja razvija oblik ratničke svijesti. Tu je važno reći, nevezano samo za specifični balkanski prostor, da sport kao masovni fenomen nema samo instrumentalni karakter u političkom smislu, nego ima i pedagošku ulogu jer reproducira darvinistički model ponašanja koji treba naturalizirati i izgleda kao prirodan. U tom smislu, zapanjujući je nekritički odnos čak i najvrsnijih teoretičara iz ljevičarskog spektra prema profesionalnom sportu kao sekularnoj religiji našeg doba, koji često perpetuira i učvršćuje sve anomalije na kojima je izgrađeno kapitalističko društvo.
Pored toga, profesionalni sport danas od samog sportaša stvara tjelesno i duhovno osakaćenu ličnost, i to nije očigledno samo meni kao nekom tko je dobar dio života proveo u profesionalnom sportu, nego i samoj javnosti povodom svakog javnog nastupa mladog sportaša, što je već dobilo poslovičan status. Međutim, umjesto da se iskreno i kritički zamisle zbog čega sportaši većinom postaju samozadovoljni, nekultivirani i narcisoidni skorojevići i napuhani šminkeri, javnost i društvo s jedne strane biraju licemjerno zgražanje ili s druge strane običnu porugu i podsmijeh. Izbjegava se suočavanje s činjenicom da samo društvo stvara određene slojeve koji odrastaju u specifičnim uvjetima, tako da su sportaši, kao i navijači, proizvod anomalija društva kao takvog, dok se sport i navijanje pokušavaju instrumentalizirati za njihovo odvraćanje od borbe za pravedniji svijet. Zbog toga je važno da sport zaokuplja pažnju mladih ljudi i da njihovi junaci budu Davor Šuker ili Siniša Mihajlović, a ne Rade Končar ili Ivo Lola Ribar.
Nacionalizam, politika i sport nisu povezani na specifičan način samo na balkanskom prostoru, nego su pikanterije tipa koji igrači ne pjevaju himnu ili što skandiraju navijači uočljive u svim zemljama koje su pred izazovima nacionalizma, identiteta, integracije, ksenofobije, multikulturalnosti. Ovo je zapaženo u zemljama s velikim brojem imigranata, kao što su Njemačka, Francuska, Švedska, i u njima jako često dolazi do politizacije koja dobiva svoju medijsku dinamiku i naizgled tabloidni ukus, a ta pitanja su, po svojoj prirodi, jako opasna po društvo. Ne moramo uzimati regionalna neprijateljstva potaknuta sportom kao primjer, recimo ono u Mostaru između Hrvata i Bošnjaka, dovoljno je pogledati koliko utakmice Engleske i Njemačke sa sobom nose izraziti nacionalistički naboj, pa da postane očigledno zašto se sport često percipira kao nastavak rata drugim sredstvima. Čak ako se ne analizira strukturalno nego samo fenomenološki, profesionalni sport, sve više sveden na svoj darvinistički aspekt, a nauštrb estetskog i etičkog, gotovo uvijek nosi pečat belicizma i ratničkog.
Sportaš je podlegao pritisku javnosti i postaje očito da se grozničavo trudi u svakom javnom nastupu dokazati svoj patriotizam. Dominantna kvazipatriotska javnost uspjela ga je uvjeriti da ne može biti pravi domoljub ako nije izričit u svom nacionalizmu i čvrstoj odanosti domovini, tako da on jako često i u svom matičnom klubu, u svakoj povoljnoj prilici, ističe nacionalne simbole i ikonografiju. Sportaš zaboravlja svoje klasno porijeklo – ako ga je uopće ikad bio u dovoljnoj mjeri svjestan. Naime, velika većina sportaša rođena je u nižim slojevima i siromaštvu, u čiji su svijet već na početku prodrli nacionalizam i vjera kao ideologije koje imaju zadatak naturalizirati njihov društveni položaj, koji im od početka izgleda sudbinski, tj. 'od Boga'. To se može primijetiti i kod južnoameričkih nogometaša koji većinom potiču iz favela, kod tamnoputih Afrikanaca iz prašnjavih provincijskih sela, kod Afroamerikanaca u američkim getima ili pak kod djece doseljenika iz prekarnih predgrađa europskih metropola.
Teško je ostati relaksiran u svom identitetu i dostojanstvu poslije svega što su jugoslavenski narodi prošli ili pred globalno-političkim izazovima kojima su izloženi. Međutim, jako je tanka granica između naizgled benignog nacionalizma i radikalne ksenofobije, mržnje i netrpeljivosti. Kad europska javnost reagira na rasističke, fašističke i nasilničke ispade navijača, onda postajemo zabrinuti za imidž zemlje koja teži demokratskim vrijednostima i proklamiranom antifašizmu. Međutim, mnogo više od potrebe da izgledamo civilizirano u očima svijeta, trebamo biti zabrinuti zbog suptilne i postupne fašizacije društva, koja u određenim političkim prilikama prerasta u političke pokrete i programe na što, kao što se može vidjeti u posljednje vrijeme, nisu imune ni najnaprednije europske zemlje. Stadioni onda nerijetko postaju mjesta inscenacije, okupljanja i organiziranja fašistoidnih grupa, a posredno i mjesta društvene normalizacije takvih tendencija."
Opširniju verziju možete pročitati u novom broju časopisa Le Monde Diplomatique.
Ivan Ergić bivši je profesionalni nogometaš, nekadašnji igrač talijanskog Juventusa, švicarskog Basela i turskog Bursaspora. Između 2006. i 2008. godine bio je reprezentativac Srbije. Piše redovitu kolumnu za beogradsku Politiku.
