Kurir je objavio intervju majke 13-godišnje Sofije, jedne od 10 žrtava masakra na Vračaru.
“Za mene osnovna škola na Vračaru od 3. svibnja (kada se dogodio zločin) više nije škola. Tog dana ona je uništena i nijedno dijete tamo više ne treba kročiti da bi pohađalo nastavu, jer to nije normalno. To više ne smije biti škola. Na tom mjestu treba napraviti memorijalni centar“, kaže majka, prenosi Kurir.
“Također, školska se godina mora odmah prekinuti u cijeloj Srbiji, mora se pokazati solidarnost, a ne da se nastavi s pokušajima da se ovo normalizira. Djeca trebaju do ljeta provesti vrijeme sa svojim razredom i profesorima, ali izvan škole, na terenima, na igralištima, u parkovima, neka pričaju, neka se smiju, neka plaču, vrište, grle se… Neka nam tijekom ljeta sva djeca budu u fokusu, a od 1. rujna treba potpuna reforma obrazovnog sustava - osnovna škola se mora konceptualno mijenjati“, kaže.
Odlučila se oglasiti u javnosti kako bi pokušala nešto promijeniti
Ovim riječima započinje priču Milanka Negić, majka 13-godišnje Sofije koja je 3. svibnja ubijena u školi na Vračaru. Odlučila je oglasiti se u javnosti kako bi pokušala nešto promijeniti, kako bi ukazala na činjenicu da se mora promijeniti dosadašnji sustav osnovnog obrazovanja, jer djeci se treba ponuditi sadržaj koji će prije svega razviti empatiju, bliskost, prijateljstvo, međusobno poštovanje, a ne da sve, kao dosad, bude samo utrka za ocjenama.
“Ja imam i dijete od četiri i pol godine, imam volje i snage se boriti, želim da mi to dijete ovdje odrasta i bitno mi je u kakvom će društvu odrasti. Zato hoću ukazati na sve ovo i nevjerojatno mi je kako je nekako sve drugo u fokusu, a ne važne stvari. To moram reći iako mi sve ovo iziskuje mnogo energije jer ulažem dosta napora i energije da Sofiju nekako održim prisutnom pored sebe, da joj čujem glas, da nekako nađem način kako ću se dalje sa svime nositi“, kaže Milanka Negić.
“Sofija je, kad je tog kobnog dana u školi počela pucnjava, bila u zahodu. Prijateljica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad se začula pucnjava. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala“, kaže majka žrtve.
'Krvava bajka 21. stoljeća'
“Mi smo doživjeli nešto što je najveća tragedija koja se ikad dogodila u svijetu, a sad oni guraju djecu da idu u školu, da se sve normalizira, da se sve nastavi… A ovo je krvava bajka 21. stoljeća. Sjećam se kako je, kad sam ja bila mala, svakog 21. listopada cijeli razred mislilo na ono što se dogodilo u Kragujevcu 1941. Svi smo tada plakali, imali smo emocije, suosjećali smo iako je bilo prošlo više od 40 godina. Postoji razlog za to, djeca se identificiraju s djecom, tako se razvija empatija. Nikad nismo plakali kad smo slušali da je poginuo neki heroj, bilo nam je žao, ali kad smo čuli da su djeca stradala, onda smo plakali. A naše društvo danas nema empatiju, to se u školi ne stječe, u školi postoji sam neko nezdravo natjecanje i zavist, to je jedino što se razvija…
U školi je najveći naglasak na ocjenama, postoji velik pritisak kad je riječ o ocjenama. Podignuti su pragovi za upis u srednje škole, djeca su frustrirana… Zato pritisak s ocjenama mora pod hitno prestati. Naglasak u osnovnoj školi mora biti na nečem drugom, na tome da se djeca nauče vrijednostima, da im se da neki sadržaj, da imaju neku kulturu, da se druže i povezuju, da se razvija empatija. To je prioritet, a toga sada nema“, kaže.
