Bio je to oštar govor. Ne zbog glasnoće kojom je izrečen, nego zbog izbora riječi. Pred izbjeglicama na Lezbosu papa Franjo ponovno je osudio izolaciju Europe. S pravom, smatra Christoph Strack u tekstu za Deutsche Welle.
Papa Franjo bira jasne riječi. Mediteran, ta "kolijevka brojnih civilizacija", postao je "hladno groblje bez nadgrobnih spomenika". On optužuje "gluhost” za potrebe bližnjeg, “smrtonosnu ravnodušnost” i “ciničnu nezainteresiranost”. U gotovo devetogodišnjem mandatu pape Franje nije bilo ničega sličnog: po drugi put je on otišao na grčki otok Lezbos, po drugi put je tu održao govor - izbjeglicama i svijetu.
'To je svjetski problem'
Sredinom travnja 2016. papa je samo kratko govorio. "Došli smo skrenuti pozornost svijeta na ovu tešku humanitarnu krizu i izmoliti njezino rješenje", rekao je tada. Objasnio je i zašto je otok posjetio zajedno s carigradskim ekumenskim patrijarhom i najvišim nadbiskupom pravoslavlja. Bila je to molitva i molba na koju nije bilo reakcija. Ovaj put sve izgleda očajnije, ljuće nego prvi put. Gotovo 85-godišnji katolički poglavar crkve žali zbog neaktivnosti Europe u pomoći izbjeglicama i migrantima.
"Moramo s gorčinom priznati da je ova zemlja, kao i druge, još uvijek pod pritiskom i da u Europi još uvijek ima ljudi koji se pretvaraju da ih se ovaj problem ne tiče."
"To je svjetski problem”, rekao je Papa, da bi potom najprije govorio o koroni: "Mi smo shvatili da se u današnjem svijetu uvijek moramo zajedno suočiti s velikim pitanjima, jer fragmentirana rješenja nisu dovoljna."
'Užasan zastoj'
U globalnoj borbi protiv zaraze virusom, suradnja je barem djelomično uspješna - ali Papa vidi "užasan zastoj" kada je riječ o migracijama.
Nakon svake katastrofe u Sredozemnom moru s desecima ili čak stotinama mrtvih, zaprepaštenost je velika. Ali na tome onda sve ostane. Svakih nekoliko mjeseci stižu izvještaji o navodnim ilegalnim protjerivanjima, pushbackovima, izbjeglica u Tursku. Prije nekoliko dana "New York Times" je izvijestio da su grčki graničari vjerovali da je prevoditelj agencije za zaštitu granica EU-a Frontex tražitelj azila, pretukli ga i nezakonito protjerali u Tursku. Još uvijek ne postoje zajednički europski propisi o azilu i prihvatu izbjeglica. Čini se da sve države članice zatvaraju oči i nadaju se da će cijela stvar nekako proći. U Njemačkoj se rasprave o ovoj temi brzo poprate frazom: "Pa ne možemo ih mi sve primiti."
Humani koridori
Ali o tome se tu ne radi. Riječ je o pomoći ljudima u nevolji, posebno obiteljima s djecom. Neka nitko ne kaže da to neće uspjeti. To je tako lako reći. A onda često dolazi optužba da papa ne radi ništa i da ima tako ogromne palače. Podsjetimo, talijanski katolički laički pokret "Sant' Egidio" već pet godina dovodi izbjeglice iz kampova u Libanonu, Libiji i Iraku u Italiju zajedno s protestantskim crkvama u sklopu tzv. "humanitarnih koridora".
I to sve bez državnog novca, u potpunosti financiran donacijama. Osobe kojima se pomaže bivaju pomno odabrane na licu mjesta, njihova je vjera pritom nebitna. Često su to obitelji s djecom ili osobe kojima je potrebna posebna medicinska pomoć.
Europa, umorna i nemoćna?
Već na aerodromima te ljude dočekuju pomagači, za njih su spremni stanovi u crkvenim općinama i župskim zajednicama, organizirana im je pomoć volontera. U Rimu su to često stanovi katoličke Crkve, uključujući i Vatikan. A povremeno Franjo pozove takve izbjeglice u Vatikan bez velike medijske pratnje. Želi ih saslušati, pratiti na njihovom putu. "Humanitarni koridori" su u međuvremenu uspostavljeni i do Francuske, Belgije i Andore. A zemlje domaćini uvijek izdaju humanitarne vize.
Često se može ogovarati talijanski katolicizam – ovaj primjer pokazuje da se nešto može učiniti.
Mnogi se prave da ne vide i ne čuju
Ali u mnogim zemljama ljudi se prave da ništa ne vide i ne čuju. Za Franju, papu koji dolazi iz Argentine, takoreći s kraja svijeta, ova je Europa već odavno umoran i nemoćan kontinent koji je izgubio svoju tradicionalnu otvorenost i korijene.
On se s time, međutim, ne želi pomiriti. Otuda i ljutnja. U Ateni se dan prije obračunao s Europom i nekim političarima. Prema Papinim riječima, protiv zamorenosti demokracijom mogu pomoći samo politike koje su usmjerene prema općem dobru i osjećaju obvezu prema najslabijima. Hoće li se još netko u Bruxellesu i Europi ovom kritikom osjetiti prozvanim? Malo je vjerojatno.
