Najveći izbjeglički kamp na grčkom otoku Lezbos je izgorio – upravo kao i europska ideja. Krajnje je vrijeme za zajednički europski odgovor, smatra urednik u redakciji DW na grčkom Jannis Papadimitriou.
Je li riječ o namjernom podmetanju požara, nemaru ili samo o jezivom slučaju? Još uvijek ne znamo. Ali nije potrebna neka posebna mudrost da bi se uvidjelo ono što je očito: ako je više od 13.000 ljudi zbijeno na mjestu predviđenom za najviše 2500 ljudi, onda je atmosfera užarena – ponekad, evo, i doslovce. U kampu Moria već je bilo požara, 2016. i 2019. godine.
Ove srijede bilo je još gore. Potpomognuta vjetrom koji je puhao i do 70 kilometara na sat, vatra je bjesnila satima. I uništila velike dijelove kampa – tim prije što su vatrogasci morali gasiti i jedan šumski požar.
Jezive slike iz Morije
Već godinama se na prenatrpan izbjeglički kamp Moria, na Lezbosu, gleda kao na "sramotu Europe". Ali ni Grčka se ne može pohvaliti. Naprotiv: političari svih boja u Ateni stalno su obećavali da će riješiti tu sramotu i da će Moria biti zatvorena. Ali onda bi izbjeglice i migrante trebalo smjestiti negdje drugdje u zemlji, što očito nitko ne želi.
Pritom je Grčka proteklih godina od EU-a dobila financijsku pomoć od više milijardi eura kako bi osigurala smještaj i hranu za novopridošle. Međutim, vlasti u Ateni su premalo učinile. Još uvijek se čeka i da postupak za dobivanje azila bude ubrzan, kao što je najavljeno. Onaj tko trenutačno tamo dođe, po pravilu čeka više od godinu dana na termin u ustanovi nadležnoj za azil.
I Europa je nijemo promatrala
Toliko o okolnostima u Grčkoj. Nažalost, i ostatak Europe suviše dugo nijemo je promatrao. Tako se postavlja pitanje, tko je to u stvari "Europa"? Uspjehom se svi žele kititi, ali ako stvari krenu nizbrdo, nema nikoga da se javi. Pritom suverene zemlje članice EU-a u Bruxellesu određuju ton, iako formalno uvijek Europska komisija izlazi s prijedlozima. Iste te zemlje članice koje se onda ne pridržavaju onoga što je dogovoreno.
Popratni efekt takve prakse jest da se za uspjehe rado preuzima odgovornost, a za sve ostalo se upire prstom u Bruxelles. Najbolji primjer za to je politika prema izbjeglicama. Sve države članice uporno se protive zajedničkoj liniji i pritom ne ignoriraju samo odluke EU-a, donesene na najvišoj razini, već i presude Europskog suda. Time se nanosi ozbiljna šteta europskoj ideji. Tek kada se na televiziji ponove užasne slike iz Morije, onda opet izjave kojima se izražava zabrinutost glatko teku preko usana.
Pretrpan kamp kao sredstvo zastrašivanja?
Onaj tko je jednom posjetio kamp zna da slike nisu ono najgore u tom paklu na zemlji. Ne, najgori je smrad: mješavina trulog smeća, dima, znoja i ljudskog izmeta, koji vas odmah zgrabi i više ne pušta. To je smrad smrti, koji tisuće ljudi usred Europe moraju podnositi. A ponekad to više ne mogu.
Ali možda je upravo to bila namjera. Možda neki u Europi barem prešutno prihvaćaju pakao iz Morije kao sredstvo zastrašivanja, kako bi se zaustavilo migraciju: pogledajte što vas čeka ako dođete k nama – tako glasi deviza. Ali nije za očekivati da će to imati efekt zastrašivanja. Jer, s obzirom na sukobe koji se nastavljaju u Siriji i Afganistanu, beskrajno čekanje na otoku Lezbosu i dalje je bolja opcija.
