Ne prestaju reakcije na sporazum koji su nedavno u Bijeloj kući potpisali Donald Trump, Aleksandar Vučić i Avdulah Hoti. Na jednoj su strani oni koji ovom događaju pridaju povijesni karakter. Među njima su očekivano savjetnici američkog predsjednika koji se svim silama trude svog šefa prikazati kao osobu posvećenu rješavanju nerješivih problema u svijetu. Jedan desni političar iz Švedske otišao je i korak dalje te je Trumpa, i ostale potpisnike, odlučio službeno predložiti za Nobelovu nagradu za mir. Također očekivano, suradnici Aleksandra Vučića i mediji pod kontrolom srbijanskog predsjednika (većina u Srbiji) slavili su ovaj događaj kao "istorijski dan" i "istorijsku pobedu", ili kako je to poetično sažeo jedan srpski političar: "pobedila je državnička mudrost, politička hrabrost i patriotizam najboljeg od nas".
Na drugoj strani su oni koji su cijeli događaj ocijenili igrokazom bez veće diplomatske važnosti. Prema njihovu mišljenju sadržaj dokumenta koji se potpisivao kao i reakcije potpisnika jasno su dali do znanja da je sve organizirano ne kako bi se riješili problemi između Srbije i Kosova nego kako bi Donald Trump popravio svoj imidž uoči predstojećih izbora. Mnogi od kritičara čak bi se i složili s komentarima iz Srbije da se radi o povijesnom događaju. Jer, uistinu je u povijesti teško pronaći primjer u kojem se tri državnika odluče susresti za istim stolom s ciljem da nitko s nikim ništa ne potpiše i da sporazum nikoga ni na što ne obvezuje.
Osim analizama konkretnog događaja, analitičari su posebnu pažnju posvetili budućim američko-srpskim odnosima i, posljedično, odnosima u cijeloj regiji. Moglo se tako pročitati o Beogradu kao novom savezniku Washingtona, nezadovoljstvu Rusa novouspostavljenom bliskošću Srba s Amerikancima, pa čak i negativnim posljedicama američko-srpskog sporazuma po hrvatske interese.
Početak američko-srpskog prijateljstva ili...?
Međutim, u brojnim analizama odnosa SAD-a i Srbije mnogi su ipak zanemarili jedan bitan detalj. Iako čak ni opstanak nepredvidivog Donalda Trumpa u fotelji američkog predsjednika ne predstavlja garanciju nastavka američko-srpskih prijateljskih odnosa pobjedom Joea Bidena koji mjesec i pol prije izbora vodi nadmoćno u svim anketama stvari bi se mogle početi razvijati u potpuno drugom smjeru. Naime, za razliku od Trumpa koji do sada ni na koji način nije pokazao suštinsko razumijevanje problema na Balkanu, Bidena bi se moglo nazvati upravo odličnim poznavateljem prilika u regiji. A upravo to je ono što muči Aleksandra Vučića.
Od početka 1990-ih senator Biden bio je jedan od najoštrijih kritičara velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Kada se 1993. susreo s njim u Beogradu na direktno pitanje tadašnjeg predsjednika Srbije što misli o njemu senator je bez puno uvijanja odgovorio: "mislim da ste prokleti ratni zločinac i kao takvom bi vam trebalo suditi". Nekoliko godina kasnije, u proljeće 1999., Biden će biti možda i najvažniji Clintonov čovjek za dobivanje potpore Senata kojom je omogućeno sudjelovanje SAD-a u bombardiranju Srbije. Najkonkretniji stav o srpskom predsjedniku, ali i srpskom društvu, Biden je dao na konferenciji za medije održanoj 28. lipnja 2001. povodom izručenja Miloševića Haškom tribunalu.
U svom obraćanju Miloševića će nazvati "najopasnijim i najmanijakalnijim europskim političarom nakon Hitlera", glavnim krivcem za ratove na Balkanu, za najveća stradanja od Drugog svjetskog rata, etnička čišćenja i genocid. U istom kontekstu Biden će spomenuti i vođe Srba u Bosni i Hercegovini, Radovana Karadžića i Biljanu Plavšić. Jednako kritičan bit će i prema srpskom nacionalizmu i atmosferi u društvu kojom se sustavno forsira status srpskog naroda kao vječite žrtve, a čemu tendencioznim i lažnim izvještavanjem uvelike pridonose mediji pod kontrolom države. Za razliku od oštrih kritika na račun političkih elita Biden nije skrivao želju da pomogne srpskom narodu. Nazvavši Srbe "nevjerojatno talentiranim ljudima sa zapadnjačkim vrijednostima" koji zbog nacionalističke politike svog vodstva nisu imali prilike napredovati naglasio je nužnost raznih oblika političke i ekonomske pomoći koji bi omogućili tranziciju Srbije u demokratsku državu.
Čeka se 3. studenoga
Što bi dakle mogle biti glavne prepreke u odnosima SAD-a sa Srbijom ako za predsjednika bude izabran Joe Biden? Prepreka će sigurno biti činjenica da u toj državi osuđene ratne zločince, koje je Biden proganjao, političke i intelektualne elite i dalje nazivaju nacionalnim herojima. Prepreka bi mogla biti i ta što je aktualni predsjednik Srbije bio jedan od najglasnijih ratnih huškača 1990-ih, te u Miloševićevo vrijeme kratko i osoba zadužena za kontrolu medija. Istina, nije se Vučić uvijek slagao s Miloševićem. Čak ga je nazivao i izdajnikom. Ali razlozi zbog kojih je to radio sigurno se ne bi svidjeli Bidenu. Naime, Vučić nije Miloševića kritizirao zato što je ovaj ratove vodio, nego zato što ih je gubio.
Osim toga, 20 godina kasnije Biden sigurno ne bi bio zadovoljan rezultatima tranzicije srpskog društva započete nakon pada Slobodana Miloševića. Ono što mu je tada smetalo poput nacionalizma kao dominantne ideologije, medija pod kontrolom politike, politiziranja srpskim žrtvama i potpunog izostanka empatije prema žrtvama za koje su odgovorni Srbi, ali i brojnih drugih problema zbog kojih Srbija ne napreduje ni ekonomski ni demokratski, Biden bi 2021. primijetio jednako ako ne i u većoj mjeri kao i 2001. godine. Na kraju, možda i najveća prepreka u američko-srpskim odnosima bio bi Bidenov, za razliku od Trumpovog, jasan i dugi niz godina nepromjenjiv stav o Kosovu kao nezavisnoj državi.
U utorak, 3. studenoga 2020., Aleksandar Vučić će sigurno biti jedan od onih koji će priželjkivati da Amerikanci ponovo u što većem broju pokažu svoju iracionalnu stranu. Porazom Joea Bidena ne samo što bi izbjegao neugodnog sugovornika nego bi na čelu najmoćnije države na svijetu ostao čovjek s kojim on dijeli vrlo slične stavove o demokraciji, pravnoj državi, slobodi medija i odnosu prema neistomišljenicima.
Pitanje je samo bi li tada Donaldu Trumpu u njegovim vanjskopolitičkim improvizacijama Srbija i Aleksandar Vučić i dalje bili jednako zanimljivi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
