Volim Beograd, i kad god se ukaže prilika odem ga posjetiti. Razlog mojih čestih odlazaka nisu ludi noćni provodi po nadaleko poznatim splavovima. Nije razlog ni odlična hrana po beogradskim restoranima. Ne idem u taj grad niti zbog kulturnih znamenitosti, muzeja ili koncerata. Iako sve navedene motive smatram opravdanima, ja se Beogradu vraćam isključivo zbog ljudi.
Odavno sam prestao razmišljati koga tamo sve poznam i kako sam uopće sve te ljude upoznao. Među njima ima kolega povjesničara, ljudi iz medija, mojih prijatelja iz djetinjstva koji su iz rodnog Siska otišli početkom 1990-ih, ali i osoba koje sam s vremenom, što bi se reklo, onako usput, upoznao na različitim mjestima i u različitim situacijama.
Jedna od osoba zbog koje se Beogradu godinama vraćam je i Borka Pavićević. Uvijek u širokim haljinama, sijede kose zavezane u punđu, s hrapavim glasom i zaraznim osmijehom gdje god da se pojavila Borka nije mogla proći neprimjećeno. I bilo je dovoljno da s njom razmijenite svega nekoliko rečenica pa da shvatite da se iza osebujne pojave "skriva", najjednostavnije rečeno, nevjerojatna žena.
Sve je manje ljudi poput Borke
Borku sam upoznao baveći se studentskim demonstracijama 1968. u Jugoslaviji. Slušajući je kako mi, još uvijek s jednakim žarom i energijom, objašnjava da tadašnji studenti u svojim zahtjevima nisu mislili samo na sebe već su vjerovali da mogu mijenjati svijet oko sebe, osjetio sam da pričam s osobom kakvih je u svijetu u kojem ja živim sve manje. I primijetio sam da se Borka od trenutka kada je bila studentica Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, a kasnije ugledna dramaturginja i intelektualka, kada su u pitanju temeljne životne vrijednosti, zapravo vrlo malo promijenila.
Nije odustajala od svojih ideala, nije se prilagođavala po potrebi, nitko je nije mogao (pot)kupiti i nikad se nije prestala boriti. Biti muškarac 1960-ih u Jugoslaviji i buniti se protiv vlasti bilo je hrabro. Raditi to isto, a biti žena, graničilo je s ludilom. Od tog "ludila", tj. potrebe da društvo u kojem živi učini boljim, pravednijim i tolerantnijim, da pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija, da se ne boji političkih moćnika, Borka se nikad nije uspjela, ali niti željela, izliječiti.
Glasna protivnica rata i nacionalizma
Početkom 1990-ih bila je jedna od najglasnijih protivnica rata i kritičarki nacionalizma, javno prozivajući srpske političke, intelektualne i crkvene elite za strahote koje su se događale u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Institucija koju je osnovala, Centar za kulturnu dekontaminaciju, bila je, i još uvijek jest, jedno od najvažnijih i najdosljednijih središta otpora u Srbiji.
Organiziranjem tribina, predstava, promocija knjiga, festivala i izložbi Borka je CZKD učinila istodobno mjestom borbe protiv primitivnog, bahatog, provincijalnog, netolerantnog i kriminalnog društva, ali i oazom za sve one koji ljude ne dijele po nacionalnosti, vjeri ili rasi, koji umjesto oružja više vole knjige i kazališne predstave, koji u drugima i drugačijima ne vide prijetnju nego bogatstvo.
Velika Borka Pavićević u nedjelju nas je napustila. Nije pobijedila u mnogim bitkama koje je vodila, ali je ipak otišla neporažena. Ono što je učinila za života predstavljat će inspiraciju i putokaz nekim novim generacijama buntovnica i buntovnika, nekim novim borcima za bolji svijet.
Putokaz za druge
Borka, i ljudi poput nje, oduvijek su bili moj Beograd. Ali, ljudi poput Borke su i moj Zagreb i Skopje i Pariz i London. Bez obzira kako ga nazivali meni je s takvim ljudima uvijek bilo lako naći zajednički jezik. Nažalost, u svijetu u kojem živimo sve je manje Borki Pavićević. Sve je manje osoba spremnih žrtvovati se za druge, solidarizirati se s problemima drugih i boriti se za prava drugih.
Sve je manje nesebičnih, hrabrih, ponosnih i ustrajnih ljudi, koji nam vlastitim primjerom dokazuju da uvijek postoji alternativa zlu i nepravdi.
Sve je manje ljudi kakav je cijeli svoj život bila Borka Pavićević.
