Turci će 16. travnja glasati o ustavnim promjenama koje bi zamijenile njihov parlamentarni sustav predsjedničkim, što je, prema Erdoganovim riječima, potrebna promjena kako bi se izbjegle prošle krhke koalicijske vlade i Turska, suočena s nizom sigurnosnih izazova, dobila na stabilnosti.
Javno dostupne ankete pokazuju da se radi o utrci koja je oštro podijelila zemlju.
Po istraživanju agencije Gezici objavljenom u četvrtak pristaša ustavnih promjena ima 51,3 posto, a protivnika 48,7 posto. U anketi iste agencije prije tjedan dana za ustavne promjene bilo je 53,3 posto ispitanika. Druga dva istraživanja objavljena u srijedu isto daju prednost taboru "za" s 51 do 52 posto.
Novi Ustav
Erdogan je prije tri godine preuzeo dužnost predsjednika, čije su ovlasti po postojećem ustavu uglavnom ceremonijalne, nakon što je više od desetljeća bio premijer. Otad, koristeći svoje ovlasti do krajnjih granica, nastavlja dominirati politikom zbog svoje popularnosti i snažne osobnosti. Kritičari ga često optužuju da zemljom upravlja autoritarno, posebice nakon uhićenja i otpuštanja desetaka tisuća sudaca, policajaca, vojnih časnika i novinara od neuspjelog pokušaja puča u srpnju 2016.
Po novom ustavu, predsjednik države neće morati napustiti svoju političku stranku, kao što je sada slučaj, u potezu za koje oporbene stranke kažu da bi uništio bilo kakve izglede za nepristranost.
Uvela bi se i funkcija potpredsjednika države, a ukinuo ured premijera.
Reformama je također predviđeno da se predsjednički i parlamentarni izbori održe zajedno 2019. te da predsjednik ima pravo na dva petogodišnja mandata, ali se u to vjerojatno ne bi računao Erdoganov postojeći mandat, što znači da bi u teoriji mogao ostati na vlasti do 2029. godine.
Pravo glasa ima 55,3 milijuna birača, uključujući i dijasporu. Birališta se u većem dijelu zemlje otvaraju u osam sati po mjesnom vremenu (u 7 po srednjoeuropskom), a zatvaraju se u 17 sati (16 SEV). Glasački listić iznimno je jednostavan. Na lijevoj strani je riječ "za" na bijeloj podlozi, a na desnoj "ne" na smeđoj. Pitanja na listiću nema jer turske vlasti smatraju da svi znaju o čemu se odlučuje.
Izborni proces će nadgledati mnoštvo domaćih, ali vrlo malo stranih promatrača. OESS je u Tursku poslao samo 35 svojih djelatnika.
Brojanje glasova počinje odmah po zatvaranju birališta, ali izborno povjerenstvo odlučuje o tome kada mediji mogu početi izvještavati o rezultatima. Obično se to dogodi tijekom večeri. Izlaznih anketa neće biti.
Erdogan - od europskog miljenika do protivnika
U listopadu 2004. njemački kancelar Gerhard Schoeder odao je priznanje uvaženom gostu koji je netom bio proglašen "Europljaninom godine" - Recepu Tayyipu Erdoganu.
"Vaše zalaganje za veće slobode, za veću zaštitu ljudskih prava, za manje državnog nadzora, to nije vaš ustupak Europi, to je posljedica vaših političkih uvjerenja", govorio je Gerhard Schroeder tada pred Recepom Tayyipom Erdoganom, u ono doba turskim premijerom.
Teško da bi ijedan politički čelnik u EU danas ponovio te riječi.
Erdogan (63) ostavio je svoj trag u životu turske republike kao nijedan političar od njezina osnivača Mustafe Kemala Ataturka. U svojoj dugoj političkoj karijeri iz svake je krize izlazio jači.
Životni počeci bili su mu skromni. Odrastao je u radničkoj obitelji u Kasimpasi, jednom od najstarijih dijelova Istanbula. Njegovi mladi dani prikazani su u nedavno objavljenom filmu "Reis" (Vođa). Iako njegov ured tvrdi da nije imao nikakvog upliva u snimanje, filmski portret mladog Erdogana vrlo je nalik onome koji njeguju njegove odane pristaše.
Erdogan je u filmu opisan kao pravedan i religiozan čovjek koji se osobno žrtvovao kako bi pomagao ljudima u nevolji, prvo u Kasimpasi, a potom svuda u Istanbulu, čiji je gradonačelnik postao 1994. godine.
Njegova Stranka blagostanja stavljena je 1998. izvan zakona zbog islamskog fundamentalizma. Erdogan tada drži govor u kojem kaže da su "džamije naše vojarne, a minareti naše bajunete" zbog čega biva uhićen i osuđen na deset mjeseci zatvora. Tom scenom završava spomenuti film, jer svaki Turčin jako dobro zna kakva je bila Erdoganova politička karijera nakon toga.
Napadom na EU do uspjeha na predstojećem referendumom
Godine 2002. dolazi na vlast s konzervativnom islamističkom Strankom pravde i razvoja (AKP) i postaje premijer. Na toj dužnosti ostao je do 2014. i izbora za predsjednika države.
Sada mu je cilj pretvoriti parlamentarni politički sustav u predsjednički, odnosno uzeti izvršne ovlasti u svoje ruke, o čemu će birači glasati na referendumu 16. travnja.
Nakon neuspjela puča u srpnju 2016., Erdogan je tom cilju pristupio s posebnom energijom. Za potrebe kampanje izabrao je više puta iskušanu taktiku "udaranja po neprijatelju", a za tu ulogu izabrao je Europsku uniju. Uniju optužuje da pokušava obuzdati turski uspon, a prethodno dobre odnose sa zemljama poput Njemačke i Nizozemske potpuno je unazadio uspoređujući ih s nacistima.
Erdogan se svakako može pohvaliti uspjesima ostvarenim u vrijeme otkako je na vlasti. Turska je rapidno ekonomski napredovala, godine 2004. ukinuta je smrtna kazna, a zemlja je 2005. počela pristupne pregovore s EU. I dok se veći dio Bliskog istoka guši u kaosu, Erdogan dokazuje da islam i demokracija mogu ruku pod ruku.
Erdogan u društvu s kancelarkom Merkel
Situacija u zemlji zaoštrila se nakon pokušaja državnog udara. Erdogan je proglasio izvanredno stanje, deseci tisuća ljudi su uhićeni, uključujući novinare i mnoge druge koji su samo bili kritični prema vlasti. Oko 100.000 javnih službenika izgubilo je posao.
Europska unija takvu je reakciju smatrala pretjeranom i nije ostala nijema. Što ga su više europski čelnici kritizirali za autoritarnost, to se on više okretao od Unije. Optužio ju je da namjerno oteže pristupne pregovore i prozvao "križarskim savezom" koji ne želi većinski muslimansku zemlju u svojim redovima.
ERDOGAN: ‘Ne daju nam u EU zbog smrtne kazne? Nema veze, olakšat će nam posao’
Obećao 'novu Tursku', a danas je ona podjeljena dublje no ikad
Zaprijetio je i da će vratiti smrtnu kaznu, što je suprotno europskim vrijednostima i značilo bi trenutačni prekid pregovora.
Polažući prisegu za predsjednika 2014. Erdogan je obećao "novu Tursku" i poslao pomirljivu poruku svojim protivnicima. "Ostavimo iza sebe stare sukobe u staroj Turskoj", rekao je tada.
Danas su podjele u zemlji dublje nego ikada, a te se podjele odnose i na odnose s EU.
Godine 2004. Schroeder je predvidio teške pristupne pregovore, ali kazao je kako "ne sumnja da će ovaj pravac Tursku dovesti do Europe".
Taj optimizam u međuvremenu je nestao.
