Mladića je optužnica teretila da je s bivšim predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem i drugim suradnicima te srbijanskim policijskim dužnosnicima sudjelovao u četiri udružena zločinačka pothvata čiji su ciljevi bili počinjenje zločina nad nesrpskim stanovništvom na području cijele BiH i njihov progon, višegodišnji teror Sarajeva, genocid u Srebrenici u srpnju 1995. i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Mladić je ujedno šesti haški osuđenik koji je zbog monstruoznih zločina u BiH osuđen na doživotan zatvor. Prije njega istu su kaznu dobili Stanislav Galić, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Milan Lukić i Zdravko Tolimir. Na doživotan zatvor isprva je bio osuđen i Milomir Stakić zbog zločina u Prijedoru, ali mu je kazna smanjena na 40 godina.
Kako je kazna od 20 godina postala kazna doživotnog zatvora
Stanislav Galić osuđen je za zločine u Sarajevu u razdoblju od 10. rujna 1992. do 10. kolovoza 1994. godine kad je on bio na poziciji zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa. Direktno nadređeni tada su mu bili Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Galić je isprva, 2003. godine bio osuđen na 20 godina zatvora, no tri godine kasnije Žalbeno vijeće Haškog suda odbilo je sve žalbene osnove Galićevih branitelja i prihvatilo jedinu žalbenu osnovu tužitelja ukinuvši mu tako kaznu od 20 godina i promijenivši je u kaznu doživotnog zatvora.
Galić je osuđen za djela nasilja čiji je cilj bio širenje terora među civilima, kršenje zakona i običaja ratovanja, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti putem snajperskog djelovanja, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti putem granatiranja, ostala nehumana djela koja nisu ubojstvo, a koja se smatraju zločinom protiv čovječnosti putem granatiranja.
Istrebljenje muslimana
Godine 2010. izrečena je prva presuda Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari za zločine u Srebrenici, Žepi i Podrinju. Njih su dvojica, uz Dragu Nikolića, Radivoja Miletića i Vinka Pandurevića, koje je optužnica također teretila, dobila najvišu kaznu, onu doživotnog zatvora. Ta je kazna potvrđena i pet godina kasnije. Osuđeni su za zločine koji su se događali u srpnju 1995. godine kad je Popović bio šef osiguranja Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a Beara načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba VRS-a.
Sud je utvrdio da je u ovom slučaju postojao udruženi zločinački pothvat čiji je cilj bio pobiti sve vojno sposobne bošnjačke muškarce iz Srebrenice (genocid) te prisilno ukloniti muslimansko stanovništvo iz Srebrenice i Žepe.
Zatvorio 66 ljudi u kuću i zapalio je
Milanu Lukiću kazna doživotnog zatvora izrečena je prvi put još 2009. godine te je potvrđena 2012. Osuđen je za događaje koji su se događali od 1992. do 1993. godine na području Višegrada. On je svoj nehumani pohod radio u suradnji s rođakom Sredojem Lukićem, višegradskim policajcem, koji je osuđen na 27 godina zatvora.
Milan Lukić proglašen je krivim za počinjenje progona, ubojstva, istrebljenja, ubojstvo, okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja te za druga nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti. Utvrđena mu je i krivnja za šest zasebnih incidenata - na obali Drine otvorio je vatru na sedam muslimanskih civila pri čemu ih je petero ubijeno; u tvornici Varda pogubio je sedmero muslimanskih civila, u Pionirskoj ulici zatvorio je 66 muslimanskih civila u kuću koju je potom zapalio pri čemu je ubijeno najmanje 53 ljudi; iz vatrenog oružja je usmrtio civilku Hajru Korić te je redovito premlaćivao zatočenike u logoru Uzamnici.
Između ostalog bio je i vođa zloglasnih Belih orlova i Osvetnika.
Genocid i prisilno premještanje
Godine 2015. potvrđena je i kazna doživotnog zatvora Zdravku Tolimiru za zločine počinjene u Srebrenici i Žepi 1995. godine kad je on djelovao kao pomoćnik zapovjednika i načelnik Sektora za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba VRS-a.
Tolimir je kao član udruženog zločinačkog pothvata proglašen krivim za genocid, udruženje radi počinjenja genocida, istrebljivanje, ubojstvo, progone i nehumana djela kroz prisilno premještanje.
